Knjiga Ive Andrića “Znakovi pored puta”, koja je prvi put objavljena posthumno, u sklopu Andrićevih “Sabranih djela”, po mnogo čemu je jedinstvena: radi se o zbirci kratkih, cjelovitih i zaokruženih fragmenata koje je Andrić zapisivao tijekom cijele svoje književne karijere. Preko “Znakova” može se steći kakav-takav uvid u Andrićev intimni svijet, nešto od čega je ovaj pisac za života zazirao, ali ne na onaj književno neprihvatljivi način, kakav je u Andrićevu slučaju postao gotovo pa pravilo, da se njegove rečenice mehanički izvlače iz konteksta fikcionalnih djela, pa se tako, kao iz nekakve “staklene kugle”, iščitava Andrićeva osobnost. Ovdje je prvenstveno riječ o tome da barem donekle shvatimo koje su sve teme zaokupljale Andrića cijelog života, osim onih kojih se dotakao u svojim kanoniziranim romanima i pripovijetkama. Također, preko određenih, karakterističnih fragmenata moguće je saznati mnogo toga o načinu na koji je Andrić stvarao. U Andrićevim “Sveskama”, objavljenima također posthumno, iz kojih je Andrić uglavnom crpio građu za “Znakove pored puta”, postoje određene napomene uz fragmente (“O piscu”, “Za pripovetku”, “Književnost”, “Film”...) koje pobliže određuju karakter svakog od njih i, što je najzanimljivije, većina njih je, za razliku od fragmenata unesenih u “Znakove pored puta”, datirana. Ovo se najčešće tumačilo time da je Andrić tako, pripremajući “Znakove” za tisak, brisao iz tih zapisa trag bilo kakvog “ja”, što se najčešće zlonamjerno pripisivalo njegovu političkom oportunizmu, što je u nekim rijetkim slučajevima i imalo svoje opravdanje, ali je generalno pogrešno. Nedatirani fragmenti se percipiraju na potpuno drugačiji način od onih koji su datirani. Datirane crtice dobivaju neizostavno osobne konotacije, dok one nedatirane gube tu dimenziju, ali zato dobivaju na širini. Možda je ovo ključni razlog zbog kojeg je to Andrić radio. Andrić je jednom na sjajan način opisao karakter tih svojih zapisa, predstavivši ih kao svojevrsni tavan u kojemu ostavlja sve redom, svjestan da mu veći dio toga nikad neće zatrebati.

Naklada Ljevak ovih je dana objavila knjigu “Nesanica”, koja predstavlja izbor fragmenata iz “Znakova pored puta”. Knjigu je za tisak priredio njemački novinar Michael Martens, autor hvaljene Andrićeve biografije “Vatra u vatri”, koji je tematski srodne fragmente rasporedio u 12 odvojenih poglavlja. Knjigu identičnog naslova objavio je i srpski izdavač Alef prije dvije godine. Nisam imao uvid u nju, pa ne znam koji je koncept koristio Alef u svom izdanju. Možda je identičan naslov obje knjige slučajan, jer je Andrić često koristio motiv nesanice u svojim djelima? U svojevrsnom pogovoru Ljevakova izdanja nazvanom “Kako od noći nastaje književnost”, Martens je izdvojio nekoliko primjera korištenja ovoga motiva kod Andrića, onaj dobro poznati dio famoznog “Pisma iz 1920. godine”, koji je postao neka vrsta općeg mjesta (“Ko u Sarajevu provodi noć budan u krevetu, taj može da čuje glasove sarajevske noći...”) i primjer francuskog konzula Davila iz “Travničke hronike”, kojega muči nesanica udružena s depresijom koja je uzrokovana, između ostalog, i mjestom u kojem boravi, što iz njegove perspektive predstavlja čin nezaslužene kazne.

Alefovo izdanje “Nesanice” opremljeno je reklamnim sloganom sljedećeg sadržaja: “Poznato je da je Andrić patio od strašnih nesanica. Ovo su zapisi o toj njegovoj tjeskobi...”. Ovaj vješti trgovački slogan treba uzeti s rezervom. Nije Andrić patio od nesanica, odnosno nije samo Andrić, nego svi ljudi kad dođu u određene godine, pa Andrić niti itko drugi nije po tome iznimka. Ovaj slogan zapravo implicira da je riječ o intimnim Andrićevim zapisima, što naravno ne stoji. “Tko čvrsto spava, taj je sumnjiv. Ako netko lako zaspi, ne muče ga ni more niti ga usred noći bude neodređeni strahovi, ako možda i čvrsto prespava do jutra, onda je to često jedan od prvih znakova da imamo posla sa zlikovcem. Tako je barem u prozi Ive Andrića. Kod Andrića samo loši ljudi dobro spavaju”, kaže Martens u svom tekstu. Možemo se nadovezati na Martensa, i možda ga donekle i korigirati, koristeći jednu staru narodnu izreku koja se koristi u Bosni i Hercegovini: “Da mi je njegovu pamet pa da se ko čovjek naspavam”. Nesanica, dakle, po toj stereotipiji uglavnom muči plitke i površne ljude, i mislim da je ovaj princip mnogo bliži Andrićevu poimanju ovoga motiva.

Mogu li se zapisi o nesanici bez rezerve pripisati osobnosti Ive Andrića, kao što to čini srpski izdavač, računajući na donekle površnu publiku, ili je cijela stvar mnogo kompleksnija? Da bih odgovorio na ovo pitanje poslužit ću se jednim primjerom: “Između nas, dok bdimo, i našeg druga koji spava stvori se uvek hladan i velik razmak koji raste sa svakim minutom i puni se sve više nerazumevanjem i čudnim osećanjem napuštenosti i grobne samoće”. Ova kratka crtica, zaokružena i samoj sebi dovoljna, izgleda kao jedan tipičan fragment iz “Nesanice”, odnosno “Znakova”. Međutim, ovdje se ne radi o tome, nego o odlomku iz pripovijetke “Žeđ”, gdje je Andrić, po mojemu mišljenju, napisao svoje ponajbolje rečenice o nesanici, gdje je, kao u “Travničkoj hronici”, u cijeli taj kompleks umiješana Bosna kao neka ukleta zemlja koja kod došljaka sa strane izaziva samo depresiju i nesanicu. Taj došljak u toj priči, mučen nesanicom, je supruga žandarmerijskog narednika, koja je sa svojim mužem stigla “u ravno i visoko selo na Sokocu” (na planini Romaniji). “Sa svojom krhkom lepotom, svojim evropskim odelom i opremom, ona je izgledala kao luksuzna, sitna stvar koju su izgubili neki putnici, prelazeći preko ovog planinskog visa, na putu iz jednog velikoga grada u drugi.” Ovaj dio, koji može stajati sam za sebe, kao fragment koji je ujedno i cjelina, vjerojatno je izvučen iz nekog Andrićeva “skladišta”, “s tavana”, i dobio širi kontekst u “Žeđi”, a možda je zapravo on odredio i kontekst i priču, kao neki neprimjetni, određujući nukleus. Zamislite na koji bi se način površno tumačio ovaj fragment, a sve u skladu s uvriježenim načinom pisanja o ovom piscu, da se kojim slučajem nalazi u jednoj sličnoj knjizi kao što je “Nesanica”. Možda kao Andrićevu distancu od ljudi, pa i žena? Dakle, mogu li se rečenice o nesanici iz Andrićeve fikcije pripisati ovom autoru? Iz gornjeg primjera je jasno vidljivo da ne mogu, a slično je i s brojnim drugim motivima iz njegovih djela koji mu se na sličan način pripisuju.

U istoj priči postoji još jedan odlomak sličnog tipa, koji je, po mojemu mišljenju, napisan prije nego što je Andrić i koncipirao svoju priču, da ga je samo vješto unio u nju: “Život često ostvaruje, na širem planu, priviđenja i strahove našega detinjstva, i od sitnih, uobraženih strahova stvara velike i istinske”. Kad ovu rečenicu stavimo u širi kontekst, iz nje se u potpunosti izgubi svaka primisao na nešto intimno, autorovo, iz kojeg je njegovo “ja” potpuno i konačno prebrisano: “Za njenog kratkog detinjstva, u roditeljskoj kući, dešavalo se u noćima kad nije mogla da spava, u jesen ili u proleće, da je po celu bogovetnu noć osluškivala tako neki mučan i jednolik šum spolja: vetar koji okreće dimnjak od lima ili lupka baštenskim vratnicama, koje su zaboravili da zaključaju. Kao dete, ona je u te šumove unosila naročito značenje, zamišljajući da su to živa bića koja se bore, ropću i jecaju. Život često ostvaruje, na širem planu...”

Dakle, preko fragmenata u “Nesanici” može se na neki način, barem donekle, ući u način na koji je Andrić stvarao. U “Nesanici” postoje dva zanimljiva i po mnogo čemu posebna fragmenta koji nisu iskorištena u djelima za koja su očito namjenski napisana, a koja možemo savršeno precizno pozicionirati. “Posle dugo vremena, iznenada, neočekivana pomisao na Jelenu. (...) A Jelene nema. Nigde i ni u kom vidu. Ona postoji samo u nesmelom letu mojih želja, ali kao nešto što nit je bilo niti može biti”, stoji u jednom koji se očigledno trebao naći u pripovijetki “Jelena, žena koje nema”. I drugi, koji se trebao naći u Andrićevu eseju o Vuku Stefanoviću Karadžiću: “Znatan broj nesporazuma, sukoba i nezgoda u duhovnom životu jednog naroda dolazi otud što mnogi nepozvani i nesposobni ljudi osećaju potrebu da brinu narodnu brigu... (...) Takva je bila većina Vukovih glavnih protivnika”. Postoji, također, nekoliko zapisa napisanih u prvom licu, što nije specifično za Andrića, između kojih se može uspostaviti čvrsta i jasna veza, koji bi mogli biti djelić neke veće, nikad realizirane cjeline, a koji očito potječu iz Andrićevih mlađih dana.

Nesanica je, po Andriću, koji polazi od jedne latinske poslovice (“San je slika smrti.”), negacija, odnosno strah od smrti. Sličan motiv nalazimo, primjerice, i kod Borgesa u jednoj njegovoj priči, gdje je san krhka iluzija pomoću koje je moguće prevariti smrt. A postoji u “Nesanici” jedan zapis koji je gotovo u potpunosti u skladu s Borgesovim zapisima o snovima: “Bez prestanka me, iz noći u noć, pohode strašni snovi. Već sam se tako navikao na to da ponekad snivam kako bih strahotu jednog sna mogao prevazići i suzbiti drugim snom, takođe strašnim, i još strašnijim, i tako pomoću apsurda dokazati apsurdnost svih strahota i snova”. Međutim, Andrić u svaki svoj zapis unosi nešto karakteristično, svoje, pa tako i u one o nesanici: u nekoliko njegovih zapisa nesanica nije prikazana kao nešto negativno, nego više nalikuje na neko stanje euforije koje je iz perspektive autorskog subjekta poželjno iskustvo.

Andrićevi “Znakovi pored puta”, ali i “Nesanica”, mogu poslužiti i kao predmet usporedbe između Andrića i Krleže, dvojice najvećih pisaca s ovih prostora, ali ne na onaj banalni i predvidivi način koji prevladava u hrvatskom javnom prostoru, gdje se Andrića prvenstveno doživljava kao “uljeza” iz nekakve travničke ili višegradske vukojebine koji je Krleži “ukrao” Nobelovu nagradu, nego na jedan način koji posredno govori i o autopoetičkim, nefikcionalnim obrascima kod ove dvojice pisaca. Kao kontrapunkt Andrićevim “Znakovima pored puta” može poslužiti opsežna Krležina “Panorama”, koja je polovicom 70-ih objavljena u sarajevskom Oslobođenju. Radi se o petotomnom djelu organiziranom poput enciklopedije, gdje su fragmenti tematski poredani abecednim redom. U Krležinoj “Panorami” ne postoji natuknica “nesanica”.

Krleža je generalno pisac koji svijet promatra “odozgor”, dok to Andrić čini “iznutra”. Krleža piše o uzvišenim ili “uniženim” simbolima, o Goetheu, Heineu, Whitmanu, o deprimiranom, suicidalnom slikaru, a Andrić o nesanici, narodnim poslovicama, snovima... Međutim, obojica njih, što je odlika velikih pisaca, na svoj način prikazuju taj svijet u svoj svojoj cjelini, bez obzira na to odakle ga promatrali, iz bečkih ili zagrebačkih salona ili s Bikavca (brdo i naselje pored Višegrada).

Najveća razlika između ove dvojice pisaca, a koja govori jako mnogo o njima, prvenstveno kao piscima koji su, iako suvremenici, bili sušta suprotnost jedan drugom, ogleda su u njihovu odnosu prema dnevničkoj prozi. Postoji više fragmenata u “Nesanici” u kojima Andrić piše o tom književnom žanru. “On nije nikad vodio dnevnik. Ni kao mlad čovek. On je osećao naročitu, duboku i gotovo sujevernu odvratnost prema tom poslu. Svaki pokušaj da zauvek utvrdi i neopozivo zabeleži neki doživljaj izgledao mu je kao osiromašenje sopstvenog života”. Ili jedan drugi: “Nikad nije ozbiljno ni pomišljao da vodi dnevnik. Još od najranijih godina to mu je uvek izgledalo jalov i pomalo nedostojan posao. (...) Dnevnik je pokušaj da se zaobiđe smrt i nestanak, i u beskraj produži život duhovno i fizički završenog i onemoćalog čoveka. Memaori su još gori”.

Bez obzira na odium prema dnevničkoj prozi, Andrić je na nekoliko mjesta naveo kako je volio čitati slične tekstove: “Ja sam strastven i pažljiv čitalac dnevnika, ličnih zapisa i uspomena iz raznih vremena i naroda. Pročitao sam ih možda na stotine. (...) Pitam se samo, dok ovo pišem, da li moje zabeleške u ovoj ‘zelenoj’ knjizi, i u drugim, nisu nesvesno pisane u istom duhu i sa istim ciljem”. Ovaj mali paradoks tipičan je za Andrića i u velikoj mjeri se može protumačiti njegovim gotovo opsesivnim guranjem vlastite biografije u drugi plan, kao neki san o velikoj književnosti lišenoj bilo kakvog osobnog, intimnog dodira. Drugi paradoks, kad uspoređujemo Andrića i Krležu, sastoji se u tome što je Krleža, autor opsežnih dnevnika koji spadaju u red ponajboljih dnevničkih zapisa europske književnosti u cjelini, u mnogo većoj mjeri od Andrića uspio “prikriti” vlastiti lik u svojoj fikciji.

Andrića se općenito doživljava kao političkog oportunista. Deviza vezira Jusufa iz njegove pripovijetke “Most na Žepi”, po kojoj je “u ćutanju sigurnost”, često se navodi kao moto tog njegova oportunizma. U “Nesanici” postoji jedan zanimljivi fragment koji ima gotovo isto značenje kao deviza vezira Jusufa, a koji se može dovesti u tijesnu vezu s Andrićem: “Čuvajte se prvih večernjih časova kad se smenjuju dan i noć, sjaj sunca i blesak našeg ljudskog osvetljenja. To su trenuci kad se čine pogrešni koraci, kad niču izdajnički osmesi i padaju pogubne reči. Zatvorite se kao cvet koji sklapa latice, tražite spasenje u snu i ćutanju, i čekajte da ponovo svane dan”.

Ako bismo Andrićeve “Znakove pored puta” sveli na najmanji zajednički nazivnik, pa i ovaj Martensov izbor, “Nesanicu”, u kojemu je u dobroj mjeri sačuvan karakter i arhitektura cjeline iz koje su preuzeti, kao njezin vjerodostojan sažetak, onda je to pisanje. “Znakovi pored puta” su prvenstveno knjiga o pisanju, gdje je svaki tematski motiv na jedan manje ili više vidljiv način, pa i nesanica, povezan s pisanjem. Martens cijelo jedno poglavlje posvećuje ovoj temi, a koja se manje ili više upadljivo provlači i kroz neke druge tematske cjeline. Danilo Kiš je u jednoj svojoj priči (“Dug”) za Andrića napisao kako je “proživeo ceo svoj vek u svetu fikcije, u svetu platonskih ideala, a svaki izlet u život bio mu je muka i nevolja, nesnalaženje i dosada. Svaka ga je životna odluka, ona izvan čistih ideja, izvan tišine i samoće, samo ranjavala, svaki mu je potez bio promašaj, svaki susret s ljudima poraz, svaki uspeh nova nevolja”. Po ovoj logici, koja je po meni sasvim prihvatljiva, svaka priča o nesanici ujedno je i priča o pisanju. Stoga je ovaj znalački Martensov izbor vrlo vrijedna knjiga, pogotovo za one koji nikad neće pronaći vremena za čitanje cjelovitih “Znakova pored puta”. “Nesanica” je zapravo ona sufijska kap mora koja vjerodostojno opisuje cijelo more, odnosno “Znakove pored puta”, i knjiga koju bih zdušno preporučio svakome, pa i onima koji iz tko zna kojih razloga zaziru od Andrićeva djela.