Kako bi Marija Grgičević rekla, čini se da svakih desetak godina po jedan istaknuti hrvatski glumac izlazi na pozornicu s monodramom sastavljenom od tekstova Miroslava Krleže. “Moj obračun s njima’’, nastao prema polemičkim zapisima i u režiji Dine Radojevića, Rade Šerbedžija izvodi s pauzama od 1974. Devedesetih je Božidar Orešković izvodio “Ratne dnevnike’’. U novu dekadu Krležu uvodi Dragan Despot s “Na rubu pameti’’ (2004.) igrajući ga od potkrovlja Muzeja grada Zagreba do ljetnih supetarskih večeri u dvorištu. Monodrama “Na rubu pameti’’ u izvedbi mladoga Kristijana Petelina i produkciji Teatra Exit (studio) nastala je u suradnji s Akademijom dramske umjetnosti, pa ni nema tu ambiciju dosezanja vrtoglavih brojki igranja. Nema ni tu zrelost jer je u prvom redu nastala kao ispit iz scenskoga govora pod mentorstvom red. prof. art. Tomislava Rališa. Produkcija je skromna. Samo stolac, stol, pepeljara i glumac s minimalno glazbe i izmjene svjetala (Domagoj Klasić).

Jedini Krležin roman u prvom licu, napisan gotovo u karakteru ispovijedi, sadržava elemente satire i groteske, suptilne gradacije, jer neimenovani junak Doktor svijet oko sebe doživljava kao pozornicu, život kao glumu, a ljude kao glumce i marionete. Društveni ugled za njega je farsa nad farsama kad se nakon tihih, dosadnih godina napokon prometne u odmetnika. Protivnika cilindraškog pogleda na svijet Domaćinskog. Usamljenika. Izopćenika. Objavljen 1938., godinu prije političkih romana poput “Banketa u Blitvi’’ i “Zastava’’ te u jeku sukoba na ljevici, jedan je od najslobodoumnijih Krležinih djela, kako će ga proglasiti Ivan Goran Kovačić. Takva angažiranost, esejističko-ispovjedni ton i građanska hrabrost zahtijevaju od mentora i glumca ne samo promišljeno probiranje dijelova teksta nego i razmišljanje o pristupu igranju – bio on na tragu naivnosti, idealizma, svjesnog priznavanja vlastitih mana ili stalnog čuđenja. Nijansiranost, balans, ritam i snažna vjera u tekst koju glumac izvodi tek su krhki jamac punokrvnosti monodrame takva kalibra.

Petelin, odviše mlad i usmjeren na pravilno, ravno izgovaranje svakog tona, daleko je od uvjerljiva protagonista. Kad oživljuje na kajkavštini jednog od rijetkih Doktorovih saveznika, seoskog mudrijaša Valentina Žganca Vudrigu, potkrade se nešto humora. Rezigniran od početka do kraja bez pomoći efekata u skučenom prostoru Studija Exit, koji se paradoksalno čini nikad većim zbog sve manjeg dopuštenog broja publike, ne stvara ni približno potrebnu iluziju. Sat prolazi u recitaciji pa sporo i umorno teče. Vidljivo nedostaje sustavniji, dulji režijski rad te se postavlja pitanje ne samo o prikladnosti tako složena i nabijena teksta (jer izgovoriti nešto ne znači nužno to i odglumiti), nego i pitanje produkcije Studija Exit, koji sjedne strane pohvalno otvara prostor mladima, a s druge gotovo da i nema vidljivih pomaka da se ono već izvedeno u određenim okolnostima za potrebe kazališne scene ipak poboljša i doradi.

Studio Exit zadnjih godina postaje potencijalno solidna komorna scena za mono i duodrame, ali s nejasnim profiliranjem i oscilacijama koje obuhvaćaju iskusne glumce i autorski tim, ali i one koji tek zakoračuju u hrvatsko glumište. Stječe se dojam zavidnog izlaženja predstava, ali ne i promišljanja što se od njih traži i može dobiti. Jedan od takvih ne baš zaokruženih projekata metaforičko je udomljavanje “Na rubu pameti’’, koje, da je ostalo na razini ispita, ne bismo promatrali istim kritičkim oštricama. Uloviti se u “Mišolovku’’ znači vjerovati da je ona tu, ispred nas. Glumac i gledatelj ovdje su dovoljno daleko od klopke da bi uopće i pomislili kako je Krleža još jedan u nizu lakih, rutinskih zalogaja, čija rečenica nije ništa više od jedne fine ravne linije koju prekida tek pokoji povišeni ton.