U rujnu 1991. razgovarao sam za Vjesnik s filozofom Milanom Kangrgom. Rat se tek zahuktavao. Na kraju razgovora upitao sam gospodina Kangrgu vidi li kraj ratu i kakav će biti kraj.

Odgovorio je: “Prvo, Hrvatska je okupirana, drugo, ona će biti dobrim dijelom i razorena, treće, past će mnogo žrtava u tom ratu, četvrto, u tijeku procesa doći će do općeg oslobodilačkog rata u Hrvatskoj, peto, taj će rat biti uspješan i Hrvatska oslobođena.

Možda se Hrvatima sada u borbi za golo samoodržanje pruža prva prava šansa u novijoj povijesti da se jednom zauvijek vlastitim snagama i oružjem u ruci otarase stranog parazita na svom tijelu. 

A nakon toga morat će se otarasiti i svog vlastita, domaćeg parazita, kako bi se živjelo bolje, bogatije i smislenije na ovom tlu. Sve drugo bio bi povijesni promašaj i povratak na staro. Pitanje je koliko snage postoji za taj zadatak”.

Kangrga je, kako danas vidimo, točno predvidio budućnost Hrvatske, njezinu uspješnu borbu za samostalnost.

Vidljivo je, također, da je njegova sumnja u otklanjanje domaćeg parazita bila opravdana. 

Danas s pravom možemo govoriti o povijesnom promašaju u stvaranju neovisne Hrvatske.

Hrvatska se nije otarasila domaćeg parazita koji je, da stvar bude gora, samo preuzeo funkciju stranog parazita.

Nije nikakva novost da je domaći parazit u proteklih 25 godina temeljito opljačkao, rasprodao i osiromašio Hrvatsku i njezine građane.

Danas taj parazit dovršava rasprodaju zemlje i priprema radikalnu promjenu političke paradigme u smjeru diktature.

O stabilnoj demokraciji, socijalnoj pravdi, blagostanju, slobodi mišljenja i govora, ravnopravnosti i poštovanju raznolikosti i sličnim vrednotama slobodnih, demokratskih društava jedva da može biti riječi kad govorimo o današnjoj Hrvatskoj.

A kako bi i moglo biti riječi? Parazit ne može graditi moderno, pluralno, demokratsko društvo naprosto zato što u takvom društvu nema mjesta za njega, i gradeći ga, gradio bi vlastitu smrt. 

Zato domaći parazit čini ono što najbolje zna i čime se može hraniti: uspostavlja nove/ stare kultove (domovina, nacija, rat, branitelji, vjera), neumorno izmišlja neprijatelje, širi nesnošljivost prema drukčijima, drukčije mišljenje i kritiku proglašava izdajom, otvoreno prezire i omalovažava intelektualce, umjetnike, znanstvenike, priprema teren za novu kulturnu politiku... 

Samo u tom kontekstu može se gledati i tumačiti mnogo toga što aktualna vlast čini i govori proteklih mjeseci. 

Usput rečeno, za svaku izgovorenu svinjariju na koju bude upozoren i zbog koje doživi lavinu kritika, vladajući domoljubni konglomerat odgovara kako je to “izvučeno iz konteksta”.

Pritom su ovdje izvan konteksta, ne njihove izjave, nego oni sami. 

Oni su u potpunom nesuglasju i nesporazumu sa suvremenošću, sa zahtjevima koje današnjica postavlja pred svaku zajednicu i svakog pojedinca ponaosob.

Zanimljivo je s tim u vezi kakve sve akrobacije izvode vladajući kako bi retuširali i uljepšali sliku kakvu je višegodišnjim javnim nastupima o sebi stvorio ministar kulture Zlatko Hasanbegović.

Pa tako ispada da Hasanbegović nije rekao kako je najveća hrvatska nacionalna tragedija poraz 1945., ili da se u Jasenovcu ne komemorira žrtva, ne osuđuje počinitelj zločina, nego se komemoracija zloupotrebljava za rehabilitaciju jugoslavenskog komunizma pa da zato država ne treba biti pokrovitelj komemoracije, ili da za fašizam i antifašizam nije rekao da su “pseudohistoriografski termini”, i mnogo drugih jezivih stvari. 

A jest, sve je to javno rekao, i sve ga to diskvalificira ne samo kao ministra, nego kao državnog službenika najnižeg ranga.

Takve tvrdnje nisu samo politički, nego i civilizacijski neprihvatljive, ljudi koji ih izgovaraju spadaju u marginu, političku, znanstvenu, kulturnu... 

Tako je to u većini demokratskih zemalja. No zahvaljujući Tomislavu Karamarku, opskurna politička, znanstvena i kulturna margina u Hrvatskoj je dovučena u centar, njezini predstavnici sjede u Saboru i Vladi RH, a uskoro će, kako stvari stoje, zauzeti važne pozicije u većini javnih institucija. 

Upravo svjedočimo radikalnoj promjeni političke paradigme, drugoj nakon 1990. Pritom je Hasanbegović ključna Karamarkova osoba za obračun s kulturom, segmentom bez kojeg nijedan politički trijumf nije potpun.

Da je kultura trn u oku fašizma, dobro je poznato. Umberto Eco pisao je kako je nepovjerenje prema svijetu intelekta i kulture uvijek bio simptom fašizma. 

Od tuda česta upotreba uvredljivih izraza poput “degenerirani intelektualci”, “jalovi snobovi” i tako dalje. Hasanbegović je dobro ispekao taj zanat.

On hrvatske kulturnjake krsti pogrdnim nazivima poput “dokoličarski kulturni agitprop”, “pokretni prijeki sud”, “verbalni zlostavljači”, “ljevičarski doktori opće prakse”...

Kultura i antifašizam za njega su sinonimi. I jer predstavljaju jednaku prijetnju planovima Tomislava Karamarka treba ih osporiti, satrti. 

Antifašizam osporavaju podlo ga i posve netočno izjednačavajući s komunizmom i komunističkim diktaturama. A kulturu, odbacivanjem svega što je u nastalo od 1945. do 2016., te formiranjem nove kulturne politike. 

Vjeran Zuppa u jednom intervjuu govori o tome s kolikom su “ozbiljnošću, duhovnom i političkom odgovornošću europske zemlje formirale i u parlamentima uglavnom konsenzualno donosile svoje kulturne politike”.

Nizozemska je, kaže Zuppa, svoju, u europskim razmjerima glasovitu, politiku u sferi kulture raspravljala i oblikovala desetak godina.

Hrvatsku kulturnu politiku pišu Hasanbegović i njegova zamjenica. Počeli su je pisati prošli tjedan, a dovršit će je, valjda, ovih dana. Posao manje zahtjevan od prepisivanja diplomskog rada.