Najpoznatiji suvremeni norveški književnici u Hrvatskoj, vjerojatno i u svijetu, danas su Karl Ove Knausgåard i pisac krimića Jo Nesbø, čijoj popularnosti pridonosi i ekranizacija djela, ali uz njih još je niz autora koje naša čitateljska publika ima prilike čitati, izvanredni pisci kao što su Laars Saabye Christensen, Dag Solstad, Frode Grytten, Maja Lunde, Lars Mytting, Vigdis Hjorth i drugi. Njima se ove godine prdružio Simon Stranger, knjigom “Leksikon svjetla i tame”, u prijevodu Miše Grundlera, koji je prevodio i ovaj razgovor, na čemu mu najljepše zahvaljujem. Stranger (Oslo, 1976.) završio je filozofiju na Sveučilištu u Oslu i najpoznatiju norvešku školu kreativnog pisanja Forfatterstudiet i Bø. Autor je šest romana, tri romana za mlade i šest ilustriranih knjiga za djecu. Djela su mu prevedena na mnoge jezike. Za roman “Leksikon svjetla i tame” dobio je nagrade “Norwegian Booksellers’ Prize” (koju su dobili i Nesbø, Lunde, dva puta Christensen, Mytting i Hjorth, ali i još neki ovdje nespomenuti autori pa kao da otvara vrata hrvatskom prijevodu), “Riksmål Prize” i “Book Blogger’s Prize”. “Leksikon svjetla i tame” roman je lika, ali i kuće. Henry Oliver Rinnan rastom je nizak, zbog čega mu se od djetinjstva rugaju i maltretiraju ga, a on sanja o tome da bude prihvaćen. Zbog toga potkrada ujaka u čijoj trgovini radi, kako bi imao novaca za odlaske u kafić, gdje se istakne pričanjem priča. Ipak, pravu priliku za isticanje pruži mu nacistička okupacija Norveške, kad Rinnan od Reichskommisara Stübsa dobije ponudu da se kao agent infiltrira u norveški pokret otpora. Kuća je vila u središtu Trondheima, na adresi Jonsvannsveien 46, koja je postala poznata kao “Bandin kloštar”, sjedište Rinnana i njegovih suradnika tijekom Drugog svjetskog rata, mjesto na kojemu su ispitivali i ubijali, pili i zabavljali se. Također i kuća koju nekoliko godina nakon rata kupe Gerson i Ellen Komissar, članovi obitelji autorove supruge Rikke.

BestBook: Pripovjedač u knjizi zapravo je istražitelj koji sebi, ali jednako tako i jednom zatvoreniku ubijenom u logoru tijekom Drugog svjetskog rata, pokušava objasniti što se točno dogodilo. Pa što se dogodilo i kome se pripovjedač obraća?
Pripovjedač u prvom licu sam ja, Simon Stranger, koji sam u to doba pisao ‘Leksikon svjetla i tame’ kao četrdesetogodišnji pisac, čija je supruga iz židovske obitelji preživjele nakon holokausta. Roman se obraća prapradjedu moje djece, kojega su nacisti ubili samo zato što je bio Židov. Radnja romana prati njega od uhićenja do groba, a njegovu obitelj do bijega u Švedsku. No ponajprije, radnja romana vrti se oko kuće u koju se ta obitelj uselila nakon rata. Ta je kuća bila sjedište jednog norveškog nacista, gdje su pripadnike pokreta otpora mučili i ubijali. U toj kući odrasla je moja punica, također Židovka. Jedan dio priče sastoji se od mojih pokušaja da otkrijem što se stvarno dogodilo, kako se jedna židovska obitelj mogla useliti baš u tu kuću, u jedan od najupečatljivijih simbola zla u cijeloj ovoj regiji, te kako je povijest te kuće utjecala na njezine stanare. U podrumu gdje je moja punica kao mala plesala i pjevala, troje ljudi ubijeno je i raskomadano u travnju 1945. Ta kuća ima toliko nasilnu prošlost da su je ljudi još desetljećima zaobilazili u širokom luku. Ovaj roman nastoji rasvijetliti ljudske misterije vezane uz to mjesto.

BestBook: Roman počinje šetnjom pripovjedača i njegova sina, koji prođu pored kuće Hirscha Komissara, pred kojom je postavljen Stolperstein, kamen spoticanja. O čemu je riječ?
To opisujem ovako u uvodu romana: U židovskoj tradiciji postoji izreka da čovjek umre dvaput. Prvi je put kad srce prestane kucati, a sinapse u mozgu ugase se poput gradske rasvjete kad nestane struje. Drugi je put kad se ime pokojnika izgovori, pročita ili netko na njega pomisli posljednji put - pedeset, stotinu ili četiri stotine godina poslije. Tek tad ta osoba zaista nestane, izbrisana iz zapisa života na Zemlji. Ta druga smrt nadahnula je njemačkog umjetnika Guntera Demniga kad je došao na zamisao da izlije pločice od bronce, u njih ugravira imena Židova koje su nacisti ubili tijekom Drugog svjetskog rata i ugradi ih u pločnik pred zgradama gdje su te obitelji nekoć živjele. Nazvao je svoje instalacije Stolpersteine - kamenje spoticanja. Ta umjetnička intervencija pokušaj je da se odgodi druga smrt jer se upisivanjem imena žrtava u pločnik umjetnik pobrinuo da prolaznici čitaju njihova imena u desetljećima koja dolaze i tako zadrže te mrtve na životu - istodobno je to i pokušaj da se uspomena na jedno od najgorih poglavlja u europskoj povijesti sačuva poput primjetna ožiljka na licu grada. Dosad je diljem europskih gradova postavljeno 67 tisuća tih kamena spoticanja. Jedan je od njih tvoj. Projekt postavljanja kamenja spoticanja nenametljiv je i divan. U romanu te brončane pločice portal su kroz koji čitatelj ulazi u priču. Nakon tog prizora, kad moj sin rukavicom obriše prašinu s te metalne pločice i naglas izgovori napisano ime, vraćamo se u prošlost, u to prijepodne, kad je pradjed moje supruge, Hirsch Komissar, bio uhićen. Može se reći da je i ovaj roman svojevrstan kamen spoticanja. Pokušaj da se produlji jedan od mnogih života koje su nacisti ugasili. U pozadini cijele priče krije se bolna, surova istina: I moja bi djeca bila poslana u plinske komore.

BestBook: Quislingovo je ime poznato mnogima, čak i ako toga nisu svjesni kad upotrebljavaju termin kvislinška država, ali ime Henryja Olivera Rinnana postaje poznato zahvaljujući Vašem romanu. Tko je bio Rinnan i kako je bilo upoznavati se s njime proučavanjem tisuća stranica dokumenata, znajući da se sve zbivalo u podrumu kuće koja je kasnije pripadala obitelji Vaše punice?
U nekim krajevima Norveške ljude i danas podilazi jeza na spomen Rinnana. Njegovo je ime simbol zla i izdaje. Kako je postao takav? Njegova učiteljica opisala ga je kao sramežljiva, pristojna dječaka, koji je uvijek radio što mu se kaže. Kako je postao najozloglašeniji norveški zločinac s bezbrojnim životima na savjesti? Roman ga prati od djetinjstva i bilježi najvažnije događaje u njegovu životu, temeljeno na sudskim spisima, intervjuima te biografijama, a sve u pokušaju da ga se shvati. To je priča o nepripadnosti. Oni koji se predugo osjećaju isključenima iskrive narativ kako bi opstali - uvjeravaju sami sebe da ne žele pripadati jer su bolji od drugih. Rinnan je zbog niska rasta bio žrtva izrugivanja, a često je bio i fizički zlostavljan. To ga je obilježilo i od njega stvorilo idealna kandidata kad je nacistima zatrebao tajni agent. Ambiciozna čovjeka bez skrupula, kadra prevariti i nagovoriti druge služeći se dvama ili trima različitim identitetima. U pismu jednog visokorangiranog njemačkog nacista Rinnan je opisan kao najvažnije nacističko oružje u Skandinaviji.

BestBook: Rinnan je bio spretan čovjek, koji je znao postići što želi. Na kraju rata ne uspijeva pobjeći u Švedsku, uhićen je i traži da ga ispituje Odd Sørli, jedan od vođa pokreta otpora?
Dobar dio borbe vodio se kroz infiltraciju, tajne operacije, dvostruke identitete i strah od razotkrivanja. Ples pod maskama. Rinnan je vjerojatno želio upoznati jednog od vođa pokreta otpora, koji je dugo bio u lovu na njega, kako bi se mogao hvastati svojim postignućima. Čak i tijekom samog suđenja činilo se da uživa u pozornosti. Svejedno, smatram da je i patio kad ga je popustio adrenalin, a nije mu ostalo ništa osim zatvorske ćelije i uspomena. Naposljetku, osuđen je i pogubljen zbog svojih zločina.

BestBook: Kao i svaki leksikon, roman je podijeljen prema slovima abecede. Iako je ovo ‘Leksikon svjetla i tame’, pojmovi su u većoj mjeri negativni. Ipak, kod slova O, koje počinje s pojmom opakost, dolazimo do možda najvažnijeg pojma, a to je oprost. Pripovjedaču, koji ovdje nije odvojen od autora, supruga kaže kako nije nelagoda razlog zašto nisu razgovarali o ratu, nego upravo oprost. Oprostiti da bi se krenulo dalje sa životom, jesu li vaši likovi u stvarnom životu u tome uspjeli?
Da, smatram da je moja obitelj u tome uspjela. Unatoč tome, ostala je duboka bol, pogotovo za Ellen, čije je snove i budućnost odnio rat. Dok je ona tonula u depresiju, Gerson je postao profesor na novoosnovanom Ekonomskom fakultetu i zasnovao novu obitelj.

BestBook: Dok ste istraživali Rinnana, vaša žena Rikke poslala vam je, kako piše u romanu, SMS sadržaja: ‘Živimo u doba verbalnih borbi. Neka barem ovaj tvoj roman bude poziv na okretanje budućnosti. Neka pruži mogućnost pomirenja i oprosta...’
Da, Rikke mi je to napisala dok sam skupljao podatke o Rinnanu. Na tom putovanju susreo sam jednu Rinnanovu nećakinju, koja je bila bijesna što sam došao u grad održati predavanje o njemu. Ljutila se što njezina obitelj nikad nema mira od priča o njemu. Popio sam kavu s njom i čuo njezinu stranu, o tome kako je patila u djetinjstvu jer su je krivili za nedjela njezina strica. Tad mi je Rikke napisala tu poruku o oprostu. Smatram da je to jedini ispravan put dalje. Ne lažni oprost u vidu zaborava, nego oprost nakon što širom otvorenih očiju sagledamo počinjena zvjerstva te iz svega pokušamo izvući neku pouku i krenuti boljim putem.

BestBook: Duboko ulazite u motivaciju likova. Pogrešno bi moglo zazvučati da tražite opravdanje čak i za Rinnana, ali i njega prikazujete kao osobu koja ima vrlina, a jednako tako i problema, pa su tako i njegova osobnost i zločinački životni put rezultat zadirkivanja i kompleksa koji je imao zbog niska rasta?
Čovjek je u svojoj biti društveno biće. Rađamo se bespomoćni i posve ovisni o drugima. Kad se ta veza s okolinom prekine, život postane nepodnošljiv. Bilo mi je važno sagledati Rinnana sa suosjećanjem, razumijevanjem i empatijom. Pokušati vidjeti svijet njegovim očima. Smatram da čitatelji sami trebaju negdje povući granicu. Moju je prešao previše puta. U nekoliko prijelomnih trenutaka u životu imao je priliku postupiti drukčije, odabrati drukčiji put, no svejedno je odabrao činiti zvjerstva. Smatram da je Rinnan bio opsjednut osvetom i željom da se dokaže. Dakle, patio je od teškog kompleksa manje vrijednosti. U romanu pratimo niz događaja, poput toga da je dobio otkaz zbog pronevjere, zbog kojih se prometnuo u idealno oruđe u rukama nacista. Kad mu se pružila prilika da radi kao tajni agent, zgrabio ju je objeručke. Tragično je što ga pokret otpora nije regrutirao prvi.

BestBook: S druge strane, navodite misao Ann Heberlein iz ‘Male knjige o zlu’, koja kaže da opravdavamo svoje postupke prije nego što ih provedemo u djelo, odnosno postupci slijede tek nakon što smo odvagnuli je li to dobro ili loše, zbog čega se teško kajati. Kako je vagao Rinnan, jesu li se on i njegovi suradnici na suđenju pokajali?
Rinnan nikad nije zatražio oprost za svoja zlodjela. No nakon jedne izvedene operacije, jednog njegova agenta toliko je grizla savjest da si je oduzeo život u novogodišnjoj noći na 1945. U toj operaciji smaknuli su nasumično odabrana seljaka i njegova sina iz osvete što je tamošnje stanovništvo skrivalo oružje za pokret otpora. Jedino je za to Rinnan na suđenju izrazio žaljenje. Vjerojatno zato što je i sam smatrao da je taj čin sulud čim je dobio naredbu od nadređenih. Izuzev toga bio je posve bezobziran. Doima se kao da je Rinnan smatrao da je svatko tko se uključio u borbu donio svjesnu odluku i treba odgovarati za posljedice. Neki njegovi postupci graničili su se sa sumanutošću. Kao, primjerice, kad je natucajući njemački pogreškom naručio tri lijesa za ubijene žrtve, a dobio tri sanduka. Umjesto da prizna pogrešku, prisilio je svoje ljude da raskomadaju trupla kako bi stala u sanduke. To me iznenađuje jer svjedoči o tome da je i dalje ostao ‘sitan’, iako je godinama bio vođa uspješne tajne službe.

BestBook: Ovo je roman lika, ali i kuće, koja je postala poznata kao ‘Bandin kloštar’, ali i dio obiteljske priče vaše supruge Rikke?
Točno. U romanu ta kuća služi kao portal koji čitatelja uvodi u priču koja nije samo osobna i ne tiče se isključivo moje obitelji, nego govori i o Povijesti s velikim P. Govori o okupaciji, širenju nacizma i pokušaju da se od Norveške stvori čisto arijevsko društvo. Prije rata članovi obitelji moje supruge smatrali su se Norvežanima. Ta ideologija pretvorila ih je u Židove. Zbog tog idejnog svemira i jezika koji iz njega proizlazi ljudi su povjerovali u zavjeru, koja je toliko opaka da su smatrali kako čak i malenu djecu treba istrijebiti u plinskim komorama. Ta priča govori o tome kako politika prožima naše živote i, također, kako je rat mlinski kamen koji melje sve što mu se nađe na putu: obitelji, gradove i pojedince.

BestBook: Često se postavlja to pitanje, ali Vi ste sigurno prava osoba za pitanje koliko velika povijest opterećuje današnju generaciju, odnosno koliko obiteljska povijest utječe na Vašu djecu?
Mislim da im je bilo neobično što je ta knjiga tako snažno utjecala na tolike ljude u Norveškoj i svijetu. U školi koju je pohađao moj sin taj je roman ušao u lektiru pa je dobio zadaću napisati esej o njemu. Moja djeca gledala su i kazališnu predstavu temeljenu na tom romanu. Možda je paradoksalno da je cijela obitelj zahvaljujući tom romanu postala svjesnija svog židovskog podrijetla, što je dovelo do posjeta sinagogama i muzejima te mnogim razgovorima o ratu i preživljavanju. Nedavno smo s kćeri posjetili Falstad. Ona i Rikke prvi su put vidjele taj logor. Bilo je bolno, dakako, ali istodobno osjećali smo radost što smo živi i zahvalnost na svemu što smo imali priliku doživjeti. Taj roman, koji je prvotno trebao biti neobična, kraća priča, pisana po abecednom redu, promijenio mi je život, a time i živote moje djece. Na tome sam vječno zahvalan. Oduševljen sam što roman nailazi na plodno tlo i kod čitatelja u Hrvatskoj, zemlji koju već dugo želim posjetiti.