Drugi od dosadašnjih triju romana danske pjesnikinje i prozaistice rođene 1986. izvorno je objavljen 2018., da bi se 2021. našao u finalu nagrade “Booker International”, godinu potom i u užem izboru nagrade “Ursula K. Le Guin” te širem izboru nagrade “National Book Award” za najbolji prevedeni roman. Zavidne reference sugeriraju da imamo posla s izuzetnim ostvarenjem koje bi u nas moglo izazvati dvojake reakcije. Naime, roman možemo podžanrovski precizirati kao ZF distopiju s elementima satire. Nije tajna da su balkanski narodi i narodnosti, ogrezli u fatalnoj kombinaciji konspiracije i kukavičluka, skloni distopijskom žanru. Jest da je većina, nezainteresirana za njegovanje čitalačkih navika, sklonija ekranizacijama, no nema veze. Ono što bi dio zainteresiranih moglo nagnati na odustajanje pri prvim stranicama koncepcija je knjige koja, mada posrijedi nije forma koju bismo mogli proglasiti stilski revolucionarnom, znatno odstupa od “tradicionalnog” romanesknog rješenja. Roman se, naime, sastoji od fragmenata, nerijetko lirski osjetljivih, tako da bi poklonici slobodnije interpretacije o ovoj knjizi govoriti mogli kao o literarnom hibridu bliskom rukopisu pjesama u prozi. Tek usput, Ravn je književnu karijeru započela kao pjesnikinja: još 2012. objavila je debitantsku zbirku (“Jeg æder mig selv som lyng”), koja je izazvala punu pozornost kritike u Danskoj, a zatim je i godinu poslije prevedena na švedski. Uočljive su, uz pažljivo čitanje, naznake fabularnog kontinuiteta. Njihovo primjećivanje, međutim, dodatno otežava numeracija fragmenata: moguća objašnjenja na koja sam nabasao, priznajem, ne čine mi se uvjerljivima.

Na brodu “Šest tisuća” ljudi i humanoidi žive i rade zajedno za neimenovanu tvrtku. Predmeti koje pronađu na Novozemlju među članovima posade počinju izazivati promjene: ljudima se javljaju sjećanja na zemaljsku prošlost, a humanoidi počinju osjećati. Sve što doznajemo strukturirano je u spomenute fragmente - numerirana svjedočanstva koja predstavljaju isječke intervjua Odbora tvrtke s pojedinim članovima posade. Razlog je njihova ispitivanja utvrditi dolazi li uslijed spomenutih promjena do pada produktivnosti zaposlenika koji se međusobno, jer su tako naučeni, nazivaju isključivo kolegama. Ljudi zapadaju u apatiju, a humanoidi, artificijelna bića, postupno se segregiraju dajući naslutiti da bi mogli započeti pobunu na brodu s kojeg nema povratka. Zaključci Odbora rezultiraju akcijom uništenja cjelokupne populacije broda, čega su svi svjesni, no tome se praktički ne odupiru prihvaćajući kraj.

Siguran sam da je prethodnih nekoliko rečenica, posebice kod ljubitelja znanstvene fantastike i distopije, pobudilo niz asocijacija od kojih ću, prema vlastitim afinitetima, izdvojiti tek neke. Na prvo bih mjesto svakako stavio kritiku kapitalističke logike izrabljivanja radničke klase. Zamislimo li brod “Šest tisuća” kao metaforu zemlje “Trećeg svijeta”, a članove njegove posade kao eksploatirane stanovnike čiji je rad prema “viktorijanskim” pravilima dostatan tek za zadovoljenje osnovnih fizioloških potreba, takvo nam se čitanje romana naposljetku neće činiti pretencioznim. Uostalom, nemojmo zaboraviti da je znanstvena fantastika medij pogodan za kritiku aktualnog stanja društva, barem koliko i za propagandu. Nadalje, buđenje osjećaja među humanoidima, a zatim i separiranje od ljudskih kolega, ne može ne podsjetiti na možda i najpoznatiju znanstveno-fantastičnu franšizu “Star Trek”. Pojedina svjedočanstva humanoida upućuju na njihovu težnju za ljudskošću: postati čovjek, s čim se Jean-Luc Picard u konkretnom slučaju i nije slagao, bila je stalna težnja androida Date. Njegov brat Lore, zahvaljujući intervenciji zajedničkog im tvorca dr. Nooniana Soonga, mogao je osjećati. I u tom slučaju, kao i u romanu, krajnja je konzekvenca androidne/humanoidne moći osjećanja bila - suprotstavljanje, pa i otvoreni rat s čovjekom. Uzgred budi rečeno, jedno od vrlo rijetkih imena koja se razmjerno često spominju u knjizi ono je dr. Lunda, tvorca artificijelnih humanoida koji nisu stvoreni da bi osjećali, nego radili. To nas dovodi do razmatranja mogućnosti samostalne evolucije artificijelnih oblika života. Posrijedi je u znanstvenoj fantastici obrađivana tema koja je, nakon uvođenja umjetne inteligencije u komercijalnu upotrebu, doživjela reaktualizaciju.

Iz kasnijih svjedočanstava možemo nazrijeti i pojavu rasizma, što je u spomenutoj franšizi davno obrađeno (“Let That Be Your Last Battlefield”, 15. epizoda 3. sezone “Star Trek: The Original Series”, 1969.). Rasizam u ovom slučaju, dakle, nije posve bjelodan, a moguće ga je promatrati i kao rezultat djelovanja tajanstvenih predmeta na posadu - predmeta takozvanih, premda nije isključeno da su posrijedi samosvjesni entiteti koji manipuliraju posadom. Nije isključena niti mogućnost eksperimenta iza koje stoji sâm Odbor, a s ciljem daljnjeg poboljšanja produktivnosti podčinjenih vrsta/klasa. Eksperiment u tom slučaju, kao u psihološkom filmu “Jacob’s Ladder” redatelja Adriana Lynea iz 1990., rezultira halucinacijama koje dovode do spomenutih podjela. U tom slučaju žrtvovanje je posade, prema završnom mišljenju Odbora, moguće protumačiti kao prihvatljivi gubitak koji će, osim za tvrtku, koristiti i u obrazovne svrhe. Ne moramo pretraživati enciklopedijsku građu da bismo pronašli štogod slično iz prošlosti. Dovoljno je prisjetiti se uloge eugenike u nacističkoj Njemačkoj (eutanazijskog programa T-4, primjerice). Navedeni (ne)slučajni poticaji dovode do “Svjedočanstva 175” u kojem je zabilježeno: “Dobar je osjećaj ubiti čovjeka”. Apropos izrabljivanja radničke klase, vratimo li se na znanstvenu fantastiku, naravno da u vidu možemo imati i Langov “Metropolis” iz 1927.

Naposljetku bih se osvrnuo na saznanje da su članovi Odbora koji su vršili ispitivanje također humanoidi koje je dočekala ista sudbina kao i ostatak posade, a sve s ciljem “ranog otkrivanja emocionalnih devijacija”. I dok je ljudska smrt naznačena kao izvjesno konačna, koncept “buđenja” umrlih androida u novom tijelu i bez prethodnih sjećanja svoje uporište nalazi i u budističkom učenju o reinkarnaciji. Pitanje besmisla besmrtnosti jedno je od onih koja kao smrtna bića rijetko postavljamo. U “Star Treku”, uvjeren sam da je Olga Ravn obožavateljica, diskusiju o tome vodili su maliciozno “besmrtno” biće Nagilum i Jean-Luc Picard, kapetan Enterprisea (“Where Silence Has Lease”, 2. epizoda 2. sezone iz “Star Trek: The Next Generation”). Neodređeno putovanje broda bez mogućnosti povratka na matični planet također može podsjetiti i na Carpenterov nezaboravni prvijenac “Dark Star” iz 1974. Uz navedeno, stilski će zahtjevniji čitaoci romana užitak pronaći i u poetičnim kulminacijama poput “Svjedočanstva 165”: “Jesam li u program ubačena kao ruža u čašu?”. Svakako, neovisno o preferencijama, “Zaposlenike” Olge Ravn isplati se čitati.