Let kroz usnuli beskraj Olge Ravn

Drugi od dosadašnjih triju romana danske pjesnikinje i prozaistice rođene 1986. izvorno je objavljen 2018., da bi se 2021. našao u finalu nagrade “Booker International”, godinu potom i u užem izboru nagrade “Ursula K. Le Guin” te širem izboru nagrade “National Book Award” za najbolji prevedeni roman. Zavidne reference sugeriraju da imamo posla s izuzetnim ostvarenjem koje bi u nas moglo izazvati dvojake reakcije. Naime, roman možemo podžanrovski precizirati kao ZF distopiju s elementima satire. Nije tajna da su balkanski narodi i narodnosti, ogrezli u fatalnoj kombinaciji konspiracije i kukavičluka, skloni distopijskom žanru. Jest da je većina, nezainteresirana za njegovanje čitalačkih navika, sklonija ekranizacijama, no nema veze. Ono što bi dio zainteresiranih moglo nagnati na odustajanje pri prvim stranicama koncepcija je knjige koja, mada posrijedi nije forma koju bismo mogli proglasiti stilski revolucionarnom, znatno odstupa od “tradicionalnog” romanesknog rješenja. Roman se, naime, sastoji od fragmenata, nerijetko lirski osjetljivih, tako da bi poklonici slobodnije interpretacije o ovoj knjizi govoriti mogli kao o literarnom hibridu bliskom rukopisu pjesama u prozi. Tek usput, Ravn je književnu karijeru započela kao pjesnikinja: još 2012. objavila je debitantsku zbirku (“Jeg æder mig selv som lyng”), koja je izazvala punu pozornost kritike u Danskoj, a zatim je i godinu poslije prevedena na švedski. Uočljive su, uz pažljivo čitanje, naznake fabularnog kontinuiteta. Njihovo primjećivanje, međutim, dodatno otežava numeracija fragmenata: moguća objašnjenja na koja sam nabasao, priznajem, ne čine mi se uvjerljivima.