Profesor francuske književnosti Nenad Ivić jedan je od onih autoriteta po kojima je zagrebački Filozofski fakultet poznat po najboljemu, u svakom smislu. Ivić je pasionirani pušač, pasionirani biciklist i svakodnevni trkač u vlastitom kvartu, uz svojega psa. Ali ne razgovaramo sad o stilu života - iako bismo mogli, naš je sugovornik otvoren različitim svakodnevnim temama; nego o javnim, zajedničkim neuralgijama.

U kontingenciji domaće (kulturne) politike tragikomično izgleda kad kažete "najaktualniji događaj". Većina ih je, naime, replika prethodnih. U tom smislu promatramo slučaj Gordogana. Časopisa čiji ste član uredništva, koji od početka godine odlukom resornog ministarstva ne postoji jer je Vijeće za knjižnu, nakladničku itakodalje djelatnost odlučilo obustaviti financiranje. Ako i postoje, racionalno se čini da administrativni problemi ne mogu biti razlog za giljotinu časopisa koji obogaćuje kulturu 40 godina. Također se čini da razlozi za ukidanje nalikuju na one, primjerice, u slučaju dvotjednika Zarez prije dvije godine. Je li zapravo posrijedi ideološka čistka s alibijem birokracije?

Gordoganu je ukinuta potpora zbog kašnjenja i neurednosti. To su govorili članovi povjerenstva. To je rekla ministrica Obuljen Koržinek pozivajući se na uvođenje reda. Član uredništva Božo Kovačević od ministarstva je zatražio dokumentaciju o odluci. Dokumentacija je dostavljena. U njoj nema nijednog dokumenta koji bi opravdao takvo objašnjenje. Odluka je, dakle, proizvoljna. Proizvoljnost ogoljuje politiku koja nadahnjuje uvođenje reda: mikropolitiku osobne i porodične zlobe, pohlepe i zavisti, uglavljenu u makropolitiku neodgovornog raspolaganja javnim novcem i dokidanja slobode riječi: pisati o klerofašizmu, među ostalim stvarima, kao što je učinio Gordogan, nije red. Takva je politika poznata u 20. stoljeću, npr. u Njemačkoj i Italiji 30-ih godina, u Španjolskoj i Portugalu te, prije nekoliko godina ovdje, u slučaju Zareza. Posljedice su poznate.

Javnost je reagirala na egzekuciju časopisa. Otud odgovor ministarstva gdje piše da je "pitanje može li se izlaženje jedanput godišnje ili jedanput u dvije godine uopće nazvati časopisom". Slabo razumijemo argumentaciju…

Argumentacija je razumljiva: ministarstvo, s jedne strane, klasificira, opet proizvoljno, kao časopise one koji izdaju više od dva broja godišnje, a s druge, opet proizvoljno, podupire, i to izdašno, samo one za koje želi da izlaze više od dva puta. Proizvoljnost i ovdje razotkriva politiku koja omogućuje da kriterije (a kriterij je, izgleda, jedan od omiljenih pojmova ministarstva Obuljen Koržinek, u smislu u kojem čovjek s ulice može nekoga odbiti riječima: "ali ja imam kriterije") ispune oni časopisi kojima je dano dovoljno sredstava da ih ispune. A to su, najprije, časopisi nacionalne i nacionalističke orijentacije. Ostalo je chic modni dodatak.

Što se još može reći o izboru starog/novog rektora Damira Borasa? Umorna tema, sve jasno, Borasov jedini oponent Damir Bakić nije imao političke šanse. U posve bandićevskoj situaciji, akademska (i šire zainteresirana) zajednica ima razloga za depresiju. Valjda i za nešto drugo? Vrijedi li tu ona, navodno bosanska : "tko zna zašto je to dobro"?

Ne znam. U svom prvome mandatu Boras, zapravo, nije napravio ništa, osim priprema za drugi mandat, osim kršenja otpora i stvaranja prostora za vladavinu stanovite oligarhije. To je njegova interpretacija autonomije sveučilišta. Princip "ne dirajte mene pa ni ja vas neću dirati" provodi se na svim razinama: od odnosa uprave Sveučilišta prema sastavnicama, društvu i politici do odnosa među znanstvenim disciplinama i znanstvenicima. Krajnji cilj se može nazreti: ustrojiti sveučilište kao lanac komiteta za međusobno udivljavanje međusobno povezanih koristoljubljem, obješen o rektorov vrat. To je izdaja ideje sveučilišta (ona kaže: sve je podložno promišljanju i kritici), koju rado prihvaća i politika, pogotovo u slučaju humanističkih disciplina jer jedino one mogu formirati ljude sposobne kritički misliti politiku. Ako se politika ne može kritički misliti, onda se ne može ni zamisliti: ako nas čudi da današnja vlast ne može zamisliti nikakvu suvislu politiku, kako li će nas tek čuditi buduće vlasti, školovane za Borasove vladavine?

Kakvu politiku provodi ministrica kulture Obuljen Koržinek, a kakvu Damir Boras i/ili najveće domaće sveučilište? Jer je riječ o dijelu istoga sistema i agende?

Naglašavam proizvoljnost u donošenju odluka stoga što ona upozorava na općeprihvaćene, neupitne stavove o životu u kojem nema mjesta za cijeli život i o svijetu u kojem nema mjesta za cijeli svijet. Platon je to zvao doxa. Umjesto da svojim djelovanjem omogući kulturi da kritički propituje općeprihvaćene stavove i pripadnosti, ministarstvo ih svojim redom i kriterijima potvrđuje i opunomoćuje. Nacionalizam je, govorio je Vargas Llosa, kultura nekulturnih: ministarstvo kulture, sa svojim intelektualcima, akademicima, profesorima i piscima, čijim mišljenjima potkrepljuje svoje odluke, stvara kulturu nekulturnih. Politika pak nemiješanja u znanstvenu proizvodnju (znanost je sve što ispunjava formalne kriterije) koju dopušta oligarhija sveučilišta u zamjenu za dugovječnost je analogna: u slučaju humanistike proizvest će, konačno, znanost neznalica.

Čini nam se neumjesnim govoriti o utjecaju Katoličke crkve na politiku, kad je Crkva hegemonijski zatvorila krug ulazom u medijske i obrazovne institucije. Administrativno legitiman klerofašizam? Pretjerujemo?

Mislim da ne. Klerofašizam je prevladavajuće stanje mentaliteta nacije. On nema više oblik velikih isključivanja (nevjernici, logori, ludnice itd.) nego kapilarne kontrole individuuma i njegova tijela (rod, spol, seksualna orijentacija, rasa, kultura, individualna prošlost i budućnost).

Kad se domaćoj desnici podastiru dokazi o (novo)ustašiji, uzrujano se, medijski, postavlja pitanje: gdje je taj fašizam, gdje su suvremeni logori, progoni? Kao da smo u ovoj jasno artikuliranoj politici povijesnog revizionizma slijepi i gluhi na nove forme? Mikrofašizma, kako kažete?

Mikroklerofašizma, uglavljenog u globalnu i globalizirajuću svjetsku politiku. A logori su devedesetih godina postojali, i ljudi su bili proganjani, zbog ideja i nacionalne pripadnosti. (Novo)ustašija je direktni nasljednik ustašije i ona, u ovoj kulturi, čini, frojdovski rečeno, svaki rad na zaboravu i sjećanju zlosretnim. Čak i mlade generacije koje s tim nemaju ništa ranjene su nesretnim zaboravom i zlosretnim sjećanjem: ta nesreća im ne dopušta da iznađu sami sebe.

Zašto je radikalnoj urednici ili "obiteljašima" Željke Markić važno da se (ne)razumije razlika roda i spola u "problemu" ratifikacije Istanbulske konvencije? Valjda, kad ponavljate besmislice, onda...?

Nastavak na sljedećoj stranici...

To je način funkcioniranja doxe. Post-istina ga samo pojačava. Obiteljaši nisu folklor, oni markiraju granicu izvan koje se svijet u kojem nema mjesta za cijeli svijet ne može ni misliti ni pojmiti. Njihove oči i riječi iskazuju užasnutost pred svijetom čovjeka bez osobina ili svojstava, kako bi rekao Robert Musil, koji se neprekidno iznalazi i izmišlja kao čovjek, a ne kao Hrvat, katolik ili ustaša. A to je rizik koji ni jedna politika (osim možda francuskih revolucionara 1789.) i ni jedna vlada ne žele preuzeti. U neutralizaciju tog rizika upregnuti su i kultura onakva kakvu je vidi ministarstvo, i znanost, onakva kakvom je sagledava sadašnji rektor. Ali desne vlade, kao ova današnja, nemaju monopol na to.

Status ljevice je, europski i šire, poznato jadan i/ili nepostojeći. Ima li kratkog, haiku-odgovora: zašto? Događa li se redefinicija pojma ljevice, širenje značenja?

Ljevica je, mislim, na prijelazu stoljeća nepromišljeno krenula u preuzimanje vrijednosti desnice žudeći za efektivnom vlašću. Njezin status proizlazi iz nemogućnosti. Da, koliko god se trudila, ona nije mogla postati desnica. Osim toga, u svijetu u kojem vlada prezentizam, u kojem budućnost ne daje smisao sadašnjosti, ljevica, koja je okrenuta budućnosti, nema što raditi. Čak ni prezentistička ljevica (npr. direktna demokracija) nije uvjerljiva: ljevica će, vjerujem, postati uvjerljiva kad ponovno iznađe budućnost, lijevu budućnost, koja neće biti ovakva ili onakva projekcija prezenta kapitalističkih globalnih rajeva.

U kojim oblicima "lijeve misli" stanuje domaća politika, građanstvo, Akademija? Ili stanuje u intimi malih krugova? Djeluje odozdo i polako?

Da bi djelovala na bilo koji način, lijeva misao mora postojati. A misao općenito posvuda - tako je govorio Foucault - jest rijetkost. I lijeva i desna, napose u nas, dodajem. Rijetkost stoga što je u većini slučajeva očekivana i poznata, repetitivna. Isto vrijedi i za javnost, građanstvo i Akademiju, kao samoproglašenu perjanicu nacionalne mudrosti. Posvuda su rijetki oni bez osobina i svojstava, koji se iznalaze kao singular i time misle kao plural, kao smisao zajednice sretnog zaborava i sjećanja, bilo da se radi o piscima, znanstvenicima ili građanima. Ovdje je to samo izraženije nego drugdje.

Kako stoji stvar s obranom javne racionalnosti i žive koncepcije javnog mišljenja, koje je po definiciji "humanističko"? Ili, može li književna imaginacija pomoći racionalnosti javnog života?

Mislim da se ono što zovete javnom racionalnošću i živom koncepcijom javnog mišljenja može prilično točno mjeriti umjetnošću, napose imaginacijom i fikcijom, koju neka kultura proizvodi. Nije slučajno da u našoj suvremenoj fikciji nalazite samo ono što novinska kritika o njoj kaže. Djela ne ukonačuju beskonačno. Fikcija je postala blijedi žurnalizam o ovome ili onome, bez smjelosti ispitivanja režima poimanja svijeta. Zatvorena je u doxu. Predstavlja suvremenu inačicu inženjerstva duša, ponavlja socijalistički realizam bez socijalizma. I time odmjerava regresiju kulture koja se, nakon II. svjetskog rata, znala tome oduprijeti.

U zbirci vaših eseja "Napulj i druga imaginarna mjesta" (Gordogan, 2009.) pišete i o Miroslavu Krleži, čiju je "interpretativnu auru" u nas umnogome odredio Stanko Lasić: i skoro nitko više nakon njega. Što je Krleža ovoj kulturi danas, ako nije "sam tekst" - a nije. Festivalska ceremonija s kremšnitama, Centar za memento njegova opusa...?

Komemorirani Krleža je jedna od žrtava nesretnog zaborava i zlosretnog sjećanja. A i ima nesreću da svojim pisanjem kaže uvijek mnogo više nego što kritičar može izreći. Uz rijetke iznimke, bavljenje njegovim djelom obilježeno je ukidanjem tog viška, tj. nebrigom prema tekstu (nema kritičkog izdanja cjelokupnih djela) koja je razmjerna opsesivnom biografizmu i autobiografizmu. Njegovo pisanje, koje je najprije sloboda u najplemenitijem smislu riječi, pretvara se u zavist, u nasljeđe, u nacionalni patrimonij, u brend. I tako se, fiksiranjem značenja kao pripadnosti, neutralizira.

Strog ste i posvećen čitatelj. Otud pitanje o nacionalnim naporima da se "Strategijom za poticanje čitanja" poboljša - što? Čini nam se: gotovo kao napori domaćih demografa…

Ako se strategija poticanja čitanja usporedi s politikom časopisa i knjiga, postaje jasno o čemu se radi jer, u većini slučajeva, ljudi čitaju ono što im autoriteti (ministarstvo, novine, bestseler liste, znanstvenici) kažu da treba čitati. Strategija pomnog čitanja, iako sama po sebi blagotvorna, djeluje mi jednako prazno i manipulativno kao i pojmovi reda i kriterija Ministarstva kulture: neupitna za stanoviti tip malograđanske kulture (čitanje je jedna od glavnih razonoda malograđanina kad nastaje u 19. stoljeću), u kojoj je svako čitanje prostor sužavanja i potvrda neupitnih, općeprihvaćenih vrijednosti, a ne njihovo osporavanje i smišljanje novih i boljih. Strategija čitanja slaže se s nemoćnom fikcijom.

Vaša fascinacija antikom dolazi iz djetinjstva: obožavali ste biblioteku jednog od prastričeva povjesničara. Fascinirani ste kamenim ruševinama poput Salone. Uspijeva li predavač prenijeti fascinaciju studentima? A Salona u krilu današnjeg Solina tako je bijedno, amaterski, zapuštena…

Zapuštenost je jedno od glavnih obilježja ruševina. Kad ih, krajem 18. stoljeća, otkriva, recimo, Volney, sve su one zapuštene. Stoga su i zanimljive, kao palimpsest gustoće povijesti. Moderno upravljanje ruševinama čuva tu gustoću, ali je i briše svojim turističkim aseptiziranjem. U stanovitom smislu, Salona i Pompeji su mi dali život; taj život mi je pružio mogućnost da steknem stanovito znanje; to znanje, tu fascinaciju saznavanjem, učenjem što nikad ne susreće konačno znanje, prenosim svojim studentima.

Kao profesor francuske književnosti, možete li ponuditi jednu kratku usporedbu stanja tamo sa stanjem ovdje?

Jedan primjer samo. Jezik. Francuski je danas prestao biti jezik ubrzavanja misli, kao što je to bio u drugoj polovici 20. stoljeća. Hrvatski to nikad nije bio. U tome su, uz sve razlike, i hrvatski i francuski slični: i za jednog i za drugog, znanost žuri na drugom jeziku. Ali dok je francuski čuvao jezik od desnice i od ljevice, od revolucionara, od reakcionara, od vlasti, stoga što služi svima (jednako Pétainu i Charu), hrvatski je činio jezik uvijek manifestacijom stanovite politike, kako sintaksom tako leksikom i interpunkcijom (npr. dvotočje je nehrvatsko, crtica je hrvatska, govori se u zadnje vrijeme). U glavama onih koji ga govore i misle, hrvatski jezik uvijek služi samo nekima, npr. Budaku, i zato ne Kaštelanu. Otuda i loša literatura u odnosu na francusku: Andrić i Krleža su iznimke jer njihov jezik ne služi samo nekima, cijeli naš jezik je istodobno u njima i veći od njih. Ali sve je to vrlo krhko i efemerno: dolazimo u situaciju globalnog jezika - kao globalnog sistema ekvivalencije misli, ali i istine i neistine; ispod kojeg tavore lokalni govori, francuski, hrvatski, čak i engleski. A to, kao ni izumiranje naroda nad kojim nariču demografi, nije ništa strašno, samo po sebi. Na nama je da to pokušamo razumjeti i izreći, ako nam to jezik u kojem su istina i neistina sinonimi - dopusti.