Profesor francuske književnosti Nenad Ivić jedan je od onih autoriteta po kojima je zagrebački Filozofski fakultet poznat po najboljemu, u svakom smislu. Ivić je pasionirani pušač, pasionirani biciklist i svakodnevni trkač u vlastitom kvartu, uz svojega psa. Ali ne razgovaramo sad o stilu života - iako bismo mogli, naš je sugovornik otvoren različitim svakodnevnim temama; nego o javnim, zajedničkim neuralgijama.
U kontingenciji domaće (kulturne) politike tragikomično izgleda kad kažete "najaktualniji događaj". Većina ih je, naime, replika prethodnih. U tom smislu promatramo slučaj Gordogana. Časopisa čiji ste član uredništva, koji od početka godine odlukom resornog ministarstva ne postoji jer je Vijeće za knjižnu, nakladničku itakodalje djelatnost odlučilo obustaviti financiranje. Ako i postoje, racionalno se čini da administrativni problemi ne mogu biti razlog za giljotinu časopisa koji obogaćuje kulturu 40 godina. Također se čini da razlozi za ukidanje nalikuju na one, primjerice, u slučaju dvotjednika Zarez prije dvije godine. Je li zapravo posrijedi ideološka čistka s alibijem birokracije?
Gordoganu je ukinuta potpora zbog kašnjenja i neurednosti. To su govorili članovi povjerenstva. To je rekla ministrica Obuljen Koržinek pozivajući se na uvođenje reda. Član uredništva Božo Kovačević od ministarstva je zatražio dokumentaciju o odluci. Dokumentacija je dostavljena. U njoj nema nijednog dokumenta koji bi opravdao takvo objašnjenje. Odluka je, dakle, proizvoljna. Proizvoljnost ogoljuje politiku koja nadahnjuje uvođenje reda: mikropolitiku osobne i porodične zlobe, pohlepe i zavisti, uglavljenu u makropolitiku neodgovornog raspolaganja javnim novcem i dokidanja slobode riječi: pisati o klerofašizmu, među ostalim stvarima, kao što je učinio Gordogan, nije red. Takva je politika poznata u 20. stoljeću, npr. u Njemačkoj i Italiji 30-ih godina, u Španjolskoj i Portugalu te, prije nekoliko godina ovdje, u slučaju Zareza. Posljedice su poznate.
Javnost je reagirala na egzekuciju časopisa. Otud odgovor ministarstva gdje piše da je "pitanje može li se izlaženje jedanput godišnje ili jedanput u dvije godine uopće nazvati časopisom". Slabo razumijemo argumentaciju…
Argumentacija je razumljiva: ministarstvo, s jedne strane, klasificira, opet proizvoljno, kao časopise one koji izdaju više od dva broja godišnje, a s druge, opet proizvoljno, podupire, i to izdašno, samo one za koje želi da izlaze više od dva puta. Proizvoljnost i ovdje razotkriva politiku koja omogućuje da kriterije (a kriterij je, izgleda, jedan od omiljenih pojmova ministarstva Obuljen Koržinek, u smislu u kojem čovjek s ulice može nekoga odbiti riječima: "ali ja imam kriterije") ispune oni časopisi kojima je dano dovoljno sredstava da ih ispune. A to su, najprije, časopisi nacionalne i nacionalističke orijentacije. Ostalo je chic modni dodatak.
Što se još može reći o izboru starog/novog rektora Damira Borasa? Umorna tema, sve jasno, Borasov jedini oponent Damir Bakić nije imao političke šanse. U posve bandićevskoj situaciji, akademska (i šire zainteresirana) zajednica ima razloga za depresiju. Valjda i za nešto drugo? Vrijedi li tu ona, navodno bosanska : "tko zna zašto je to dobro"?
Ne znam. U svom prvome mandatu Boras, zapravo, nije napravio ništa, osim priprema za drugi mandat, osim kršenja otpora i stvaranja prostora za vladavinu stanovite oligarhije. To je njegova interpretacija autonomije sveučilišta. Princip "ne dirajte mene pa ni ja vas neću dirati" provodi se na svim razinama: od odnosa uprave Sveučilišta prema sastavnicama, društvu i politici do odnosa među znanstvenim disciplinama i znanstvenicima. Krajnji cilj se može nazreti: ustrojiti sveučilište kao lanac komiteta za međusobno udivljavanje međusobno povezanih koristoljubljem, obješen o rektorov vrat. To je izdaja ideje sveučilišta (ona kaže: sve je podložno promišljanju i kritici), koju rado prihvaća i politika, pogotovo u slučaju humanističkih disciplina jer jedino one mogu formirati ljude sposobne kritički misliti politiku. Ako se politika ne može kritički misliti, onda se ne može ni zamisliti: ako nas čudi da današnja vlast ne može zamisliti nikakvu suvislu politiku, kako li će nas tek čuditi buduće vlasti, školovane za Borasove vladavine?
Kakvu politiku provodi ministrica kulture Obuljen Koržinek, a kakvu Damir Boras i/ili najveće domaće sveučilište? Jer je riječ o dijelu istoga sistema i agende?
Naglašavam proizvoljnost u donošenju odluka stoga što ona upozorava na općeprihvaćene, neupitne stavove o životu u kojem nema mjesta za cijeli život i o svijetu u kojem nema mjesta za cijeli svijet. Platon je to zvao doxa. Umjesto da svojim djelovanjem omogući kulturi da kritički propituje općeprihvaćene stavove i pripadnosti, ministarstvo ih svojim redom i kriterijima potvrđuje i opunomoćuje. Nacionalizam je, govorio je Vargas Llosa, kultura nekulturnih: ministarstvo kulture, sa svojim intelektualcima, akademicima, profesorima i piscima, čijim mišljenjima potkrepljuje svoje odluke, stvara kulturu nekulturnih. Politika pak nemiješanja u znanstvenu proizvodnju (znanost je sve što ispunjava formalne kriterije) koju dopušta oligarhija sveučilišta u zamjenu za dugovječnost je analogna: u slučaju humanistike proizvest će, konačno, znanost neznalica.
Čini nam se neumjesnim govoriti o utjecaju Katoličke crkve na politiku, kad je Crkva hegemonijski zatvorila krug ulazom u medijske i obrazovne institucije. Administrativno legitiman klerofašizam? Pretjerujemo?
Mislim da ne. Klerofašizam je prevladavajuće stanje mentaliteta nacije. On nema više oblik velikih isključivanja (nevjernici, logori, ludnice itd.) nego kapilarne kontrole individuuma i njegova tijela (rod, spol, seksualna orijentacija, rasa, kultura, individualna prošlost i budućnost).
Kad se domaćoj desnici podastiru dokazi o (novo)ustašiji, uzrujano se, medijski, postavlja pitanje: gdje je taj fašizam, gdje su suvremeni logori, progoni? Kao da smo u ovoj jasno artikuliranoj politici povijesnog revizionizma slijepi i gluhi na nove forme? Mikrofašizma, kako kažete?
Mikroklerofašizma, uglavljenog u globalnu i globalizirajuću svjetsku politiku. A logori su devedesetih godina postojali, i ljudi su bili proganjani, zbog ideja i nacionalne pripadnosti. (Novo)ustašija je direktni nasljednik ustašije i ona, u ovoj kulturi, čini, frojdovski rečeno, svaki rad na zaboravu i sjećanju zlosretnim. Čak i mlade generacije koje s tim nemaju ništa ranjene su nesretnim zaboravom i zlosretnim sjećanjem: ta nesreća im ne dopušta da iznađu sami sebe.
Zašto je radikalnoj urednici ili "obiteljašima" Željke Markić važno da se (ne)razumije razlika roda i spola u "problemu" ratifikacije Istanbulske konvencije? Valjda, kad ponavljate besmislice, onda...?
Nastavak na sljedećoj stranici...
