U vremenu u kojem suvremena književnost u potrazi za profitom često pribjegava senzacionalizmu ili jezikom zablude zamagljuje stvarnost, izdavačka kuća Alfa prije tri godine objavila je roman koji se usuđuje biti iskren. Ili se barem trudi. I ta se iskrenost, doduše, može uzeti s rezervom jer autorica piše pod pseudonimom – Sabina Ward-Prowse. “Sarajevska ljetna noć” roman je koji ne zavarava svoju publiku pretjeranim konstrukcijama ni formalnim eksperimentima. Naprotiv, koristi jednostavnost kao oružje otpora protiv zaborava i banalnosti. Pogotovo kad je riječ o ljubavi. Možda smo doista konačno stigli do točke u kojoj se o ljubavi može iskreno i nepatvoreno progovarati jedino iz pozicije literarne anonimnosti.

To nije roman koji će ikad konkurirati za Nobelovu nagradu. Ali je važan jer u njegovu središtu stoji – ljubav. Ne idealizirana ni poetski uzvišena nego ljubav prožeta traumom, tišinom, nesporazumima, gubitkom i neočekivanom nježnošću. Ljubav dvoje ljudi koji su, unatoč svemu, gotovo odustali jedno od drugoga – i od sebe. Marko i Dušanka živjeli su svoj život i svoje ljubavi neovisno jedno o drugome. Ljubav žene obilježene ratom i stranca koji dolazi iz svijeta privilegirane sigurnosti nije tek narativni okidač. Ona je zamišljeni prostor u kojem autorica testira ideje pripadnosti, povjerenja i otvorenosti – iako se sama skriva iza pseudonima. Je li to pošteno prema čitatelju? Možda i nije. Ali ova knjiga, nasreću, ima važnije karte na stolu.

Ward-Prowse piše kao netko tko zna. Kao netko tko je proživio sarajevske ulice, tko je čuo zvuk granata i osjetio šutnju nakon eksplozije. Njezina proza, međutim, nije dokumentaristička. Najsnažnija je upravo u onome što se ne kaže izravno: u treptaju oka, prekinutoj rečenici, sjećanju koje izbije iz naizgled banalne sitnice. Roman koristi strukturu dvojnog pripovjednog toka. Glavni likovi dolaze iz dvaju svjetova koji se tek naizgled ne mogu dodirnuti. No upravo u toj napetosti autorica pronalazi snagu priče: ne u spoju različitosti nego u njihovu uzajamnom prihvaćanju – bez aneksije. Kroz ljubavni odnos progovara se i o metafizičkoj nadi: da smo, unatoč razlikama, ipak sposobni razumjeti jedno drugo, ako se ne bojimo biti ranjivi.

VALTER BRANI SARAJEVO Valtera gledalo više od 200 milijuna Kineza: 'Zehen sie diese stadt? Das ist Peking!'

“Sarajevska ljetna noć” nije roman o ratu, ali čini se da bez rata ne bi bio moguć. Nije roman o izbjeglištvu, ali je prožet iskustvom onih koji su morali otići, ostaviti, zapamtiti. Nije ni politički pamflet, ali je tiha, polifonijska optužnica protiv svakog oblika isključivosti koja se skriva pod krinkom nacionalne ili vjerske čistoće.

Posebna vrijednost ovog romana leži u tome što ni u jednom trenutku ne zapada u patetiku. Ward-Prowse vješto balansira između emocije i kritičke distance, gradeći svoje likove s poštovanjem, ali i s lucidnošću. Čitatelj u njima ne pronalazi savršenstvo nego ljudskost. A ona se ne ogleda u velikim gestama nego u sitnicama: u odluci da ostaneš, da oprostiš, da započneš iznova. Čak i kad to znači suočiti se s teškim optužbama za silovanje i prijetnjama sudom.

MOJE STVARI (17) Jergović: Posljednja muzika u opkoljenom Sarajevu

Stil je jasan, mjestimice gotovo liriziran, ali bez kićenosti koja bi prikrila dubinu. Autorica koristi riječi s mjerom, kao da ih važe prije nego što ih povjeri papiru. Njezina proza nosi trag zrelog čitateljskog ukusa, ali i egzistencijalne potrebe da se ispriča ono što bi inače moglo zauvijek ostati prešućeno.

U konačnici, “Sarajevska ljetna noć” nije samo priča o dva života i jednoj ljubavi, kako to navodi podnaslov. To je roman koji se čita kao hommage izgubljenim gradovima, neizgovorenim mislima i ranjenim jezicima. I kao podsjetnik da prava ljubav ne traži savršen svijet. Ona ga, unatoč svemu, iznova gradi.