Jugoslavija je nakon rata, posebno sedamdesetih i osamdesetih, bila važna država u globalnim razmjerima - ona je bila američki "izlog jeftinih slatkiša" za siromašni svijet socijalističkog lagera, ali je predstavljala i izazov na herezu ili pobunu, zbog čega su odnosi s Kinom sve do sedamdesetih bili slabi ili nikakvi. Bila je blokovski nesvrstana - Tito je s Amerikancima čuvao nezavisnost, a s Rusima socijalizam. S Kinezima nije bio najbolji, no sedamdesetih Kina odlučuje izolirati Rusiju i okrenuti se prema zapadu, pa joj se nesvrstana Jugoslavija - čiji vođa jednim okom gleda Učku, a drugim Grčku, čini idealnim medijatorom.
Današnja Kina oblikovana je, piše Sanja Radović, sredinom četrdesetih. Na kraju Drugog svjetskog rata vlada prozapadnoga Guomindanga kontrolirala je dvije trećine zemlje, dok su Maovi komunisti držali trećinu. Mandžuriju su okupirali Sovjeti.
"Vojska Guomindanga bila je znatno brojnija, s 4,3 milijuna vojnika prema jedva 1,2 milijuna pripadnika komunističkih snaga. Promatrajući situaciju u Kini, Trumanove procjene bile su da će, usprkos tome, KP Kine odnijeti prevlast jer su njeni članovi bili 'fanatični'."
Trumanova je procjena bila dobra. Moralni je faktor bio jači od materijalnog pa su do 1948. godine komunisti nadjačali protivnike. Nova država formirana je 1. listopada 1949. na Trgu nebeskog mira (Tiananmen).
"Osnivanjem Narodne Republike Kine započela je nova era, kako u kineskoj povijesti, tako i u međunarodnim odnosima. Hladni rat proširio se na Daleki istok...", piše autorica.
Kina je nakon 1948. i jugoslavenske šizme od Kremlja prema Titovoj državi - koja ju je među prvima priznala - zauzela jako neprijateljski stav. Mao nije prihvatio jugoslavensko priznanje, osuđujući "podmuklost" Jugoslavije koja se odmetnula od vlasti Kremlja. Kineska intervencija u Koreji produbila je jaz između Tita i Maoa. Aleš Bebler, jugoslavenski predstavnik u UN-u, dolio je ulje na vatru tvrdnjom da je "kineska intervencija u Koreji pridonijela produbljivanju savremene međunarodne krize i znatno povećala opasnost proširenja rata u Aziji i opasnost po mir u svetu uopšte".
Mao je tom akcijom htio pokazati da nije "Azijski Tito".
"Korejski rat je tako predstavljao ključnu točku koju možemo označiti kao konačni raskol između Jugoslavije i Kine. Od Korejskog rata situacija je postala konačna, a dvije države su se našle na suprotnim stranama hladnog rata, što će opredjeljujuće utjecati na njihove međunarodne, ali i međusobne odnose iduća dva desetljeća..."
U svijetu postoje tri velike sile. Amerika, Rusija i Kina. Odnosi snaga u tom trokutu određuju sudbinu planeta. Kina se dugo oslanjala na rusku podršku. Sovjetska je država bila admiralski brod svjetske revolucije, i tu je samo Jugoslavija uspjela napustiti konvoj. Kini se nije žurilo. Rusi su u nju trpali milijarde, održavajući na snazi ideju svjetske revolucije. Godišnje su za razvoj Kine davali sedam posto svog nacionalnog dohotka! Taj se iznos mogao, kako je izračunato, iskoristiti za izgradnju 2,680.000 stanova, "čime bi se u velikoj mjeri ublažio stambeni problem u SSSR-u. U stvarnosti, Sovjeti su platili visoku cijenu da pomognu kineskom ekonomskom razvoju", piše Radović. Sovjeti su hladno žrtvovali i ljude i resurse. "Hruščov je kao gestu dobre volje predao Mau spisak kineskih suradnika KGB-a u Kini. Ne treba posebno naglašavati da su svi ubrzo nestali..."
Kinezi su se, međutim, vremenom izmicali ispod sovjetskog kišobrana, što su Nixon i Kissinger pravilno shvatili kao priliku da Kinu privuku u svoju galaksiju. Sovjeti, recimo, nisu dopuštali Kinezima razvoj nuklearnog oružja, pa su ga Kinezi razvili sami. To je izazvalo bijes Moskve pa je 1960. Hruščov donio odluku "da iz Kine povuče sve sovjetske stručnjake i obustavi sve kapitalne industrijske projekte, dovodeći Kinu u vrlo težak ekonomski položaj". Koncentracija na ekonomski razvoj vremenom je počela silovito uzdizati Kinu, pa je CIA još šezdesetih procijenila da ta zemlja postaje "punoljetni kolos" i da je sebi otvorila vrata u preuzimanju vodeće uloge u komunističkom svijetu.
Jugoslavensko-kineske veze obnovljene su tek 1970., poslije dugog prekida. A kako se vidi iz knjige, partizanski vestern Hajrudina Krvavca bio je jako važan u otopljavanju odnosa.
"Iz Kine je krajem 1976. stigao zahtjev da se pošalje kopija filma 'Valter brani Sarajevo'. Prvo poznato interno prikazivanje, samo za najviše partijske rukovodioce, kako je to bilo uobičajeno, i koji su ujedno bili zaduženi za davanje suglasnosti za otkup i eventualno daljnje prikazivanje, bilo je organizirano u Pekingu u siječnju 1977. godine. Među visokim dužnosnicima i prvim gledateljima nalazili su se čelni ljudi u kineskome ministarstvu vanjskih poslova, Ji Pengfei i Yu Zhan, u čijim prostorijama je projekcija i bila organizirana. Zabilježeno je da im se film izuzetno dopao, više nego 'Sutjeska' i 'Neretva', zato što Kinezi ne vole da gledaju filmove u kojima borci koje simpatišu mnogo ginu."
Zanimalo ih je predstavlja li lik Valtera u stvari druga Tita i je li film zasnovan na povijesnim činjenicama. Zbog tako dobrog prijama, iz veleposlanstva je zatraženo da se pošalje bolja kopija (u boji), kako bi se film mogao prikazati široj publici, odnosno za početak zaposlenima u drugim institucijama. Negdje u isto vrijeme prikazan je i film "Djevojački most", koji je, za razliku od Valtera, naišao na suzdržani prijem. Naglašavali su da im se Valter mnogo više dopada, uz ocjenu da je riječ o filmu "akcije i masovnosti". U srpnju su Jugoslaveni obaviješteni da je kineska korporacija za uvoz i distribuciju filmova donijela odluku o otkupu za daljnje prikazivanje dva filma, odnosno "Valter brani Sarajevo" i "Most". Zapravo, "Most" je stigao u Kinu prije nekoliko godina, ali "ga nisu smjeli prikazivati", kako je objašnjeno.
"Kako bi se kineska javnost što bolje upoznala s Jugoslavijom, prikazivanje je započeto u kolovozu (1977.), neposredno prije dolaska predsjednika Tita, što će biti vrlo važan faktor koji će utjecati na buduću popularnost filma. Upravo se za ovaj politički trenutak veže početak izgradnje kultnog statusa koji će Valter dobiti u Kini."
.Kineska publika je bila gladna stranih filmova, a "Valter" je tu došao kao kec na desetku.
"Svi oni (jugoslavenski filmovi, nap. aut.) su požnjeli zaista veliki uspeh pred kineskom publikom, dok je Bata Živojinović, zahvaljujući svojim ulogama u njima, danas sigurno na vrhu glumačke popularnosti u Kini, o čemu, između ostalog, može da posvedoči i podatak da je samo u Šangaju 'Valtera' videlo nekoliko miliona gledalaca!", piše Borba.
Za dvije i pol godine "Valtera" je vidjelo 200 milijuna, napravljeno je više od 200 kopija filma, a šest puta je prikazan na kineskoj televiziji, što će reći da ga je vidjela milijarda ljudi.
"Kad sam prvi put polazio u Kinu, najviše me je zbunilo kad su mi rekli: 'Ponesi jedno trista-četristo fotografija, pošto je film gledalo oko petsto miliona Kineza'. 'Valter' je osam puta prikazan na središnjoj kineskoj televiziji. Jednu emisiju je gledalo u proseku trista miliona gledalaca, to znači da je samo na TV ukupno dve milijarde i četiri stotine gledalaca videlo ovaj film. U međuvremenu, 'Valter' se prikazivao i u bioskopima i po njihovim komunama, a to je još petsto miliona gledalaca. Da se čoveku zavrti u glavi."
Jednom se Bata šetao kroz pustinju Gobi pa naletio na nekog Kineza - koji se, vidjevši ga, ukočio od šoka i počeo vikati: "Valter! Valter!".
Ekipu "Valtera" u Kini su čekale mase. U Šangaju, pred kinom "Nebeska vrata", okupilo se više od 10.000 ljudi da vidi i pozdravi članove delegacije. Tom prilikom je došlo do neopisive gužve koju je morala rješavati policija.
"Svega nekoliko godina ranije to bi bilo nezamislivo. Sad se samo činilo nevjerojatnim."
Kasnih 1970-ih, kad je "Valter" bio najpopularniji strani film u Kini, "djeca su se po ulicama kineskih gradova i sela igrala Valtera i Nijemaca".
"Valter" je, dakako, bio uvertira Valterovoj, Brozovoj posjeti Kini. Kao i sve u Kini, i večera priređena u čast Tita je morala biti impresivna. Ukupno je bilo 4000 uzvanika, a posluživalo ih je 800 ljudi, dok je večera bila spremana u 16 kuhinja. Ostala je zabilježena anegdota - kad su predsjedniku Titu, inače naviknutom na egzotična jela, ponuđeni pečeni vrapci, uljudno je poručio domaćinima "da ne može da ih jede jer su oni proleteri ptičjeg roda". Nakon Titove smrti i odlaska Guofenga dolazi Deng Xiaoping, otac moderne, super razvijene Kine. Deng se susreo s Veselinom Đuranovićem, jugoslavenskim premijerom. Dok je Hua Guofeng Jugoslavenima govorio da Kina posvećuje pažnju učenju jugoslavenskog "pozitivnog iskustva" poručujući Beogradu da "ima mnogo toga što treba da učimo od vas", dotle je Dengovo kurtoazno isticanje značaja proučavanja jugoslavenskog iskustva bilo popraćeno riječima da se jugoslavenski sistem "proučava sa interesom", ali da se "neće automatski prenositi, već koristiti kao dobar primer" i da će "Kina iznalaziti svoja rešenja".
"To je bio pristojan način da se kaže kako Kina ipak ima vlastiti model i da jugoslavensko iskustvo, o čemu je naširoko govorio Hua Guofeng, ipak neće predstavljati uzor u procesu kineske modernizacije", piše autorica. Kina je prekrižila samoupravljanje i odlučila se za tržišne reforme ostvarivši najveći i najdulji gospodarski rast u povijesti, dok se Jugoslavija desetak godina kasnije raspala.
Godine 1957. Mao je izgovorio dobro poznate riječi: "Mislim da je međunarodna situacija došla do nove prekretnice. Danas u svijetu postoje dva vjetra, Istočni i Zapadni. Postoji stara kineska izreka: 'Ili će Istočni vjetar prevladati nad Zapadnim ili će Zapadni prevladati nad Istočnim vjetrom. Vjerujem da Istočni vjetar prevladava nad Zapadnim. Snage socijalizma su nadmoćno superiornije od sila imperijalizma".
Kako onda - tako i danas. Kina, polako ali sigurno, prestiže Ameriku - dok Kinezi imaju jednu vojnu bazu, u Džibutiju, i nisu ratovali 40 godina, Amerika ih ima 800 i stalno je u ratu. Na kraju bi je ta ratnička filozofija mogla skupo stajati.
