Ako ste mladi kazališni redatelj ili dramatičar, ovo je vaše vrijeme: hrvatski teatar gladan je svega što je novo, suvremeno, originalno. Sve što je autorsko, dobrodošlo je. Najnoviji takav projekt na hrvatskoj kazališnoj sceni je predstava “Mala zabava” redatelja Vanje Jovanovića i dramaturginje Petre Pleše, premijerno postavljena 7. travnja u zagrebačkom Teatru &TD, izvedbeno izuzetno uspjela, kompleksna dramska autorska artikulacija vrlo aktualnog pitanja suvremenog doba: Kako izaći na kraj sa svijetom unaprijed utvrđenih obrazaca, normi, promišljanja i ponašanja? Kako se suočiti sa životom u kojemu se čak i traume nasljeđuju i perpetuiraju, a sve oko nas čini se nepoznatim i stranim, iako nam se općeprihvaćeni kodovi čim se rodimo počinju sustavno upisivati u naš kulturno-društveni DNK? Što, dakle, kad emocionalni otisak obiteljskog i socijalnog nasljeđa nadrasta naše sposobnosti prilagodbe i smrt se čini kao jedini spas?

Drugim riječima, “Mala zabava” predstava je o – samoubojstvu.

Nagrađivani redatelj s magisterijem glume i lutkarstva osječke akademije te kazališne režije i radiofonije zagrebačkog ADU-a, Jovanović (1993.) se široj publici predstavio prošle godine s predstavom “Čovjek Jastuk” u zagrebačkoj Gavelli.

Njegova nova produkcija sadržajno je slojevit komad dinamične strukture i vješto izbalansirane kompozicije, predstava koja gotovo da i nema slabih točaka usprkos tome što traje skoro 2,5 sata (s pauzom) i zahvaća šarolik dijapazon kazališnih postupaka. Počinje kao opuštena teen avantura petero prijatelja koji se u ledenoj zimskoj noći okupljaju u vikendici jednoga od njih kako bi se zabavili. Uskoro se međutim, pokazuje da ništa nije onakvim kakvim se čini – dok publika ubrzano pokušava detektirati uporišne točke priče i stvoriti poveznice, predstava nezaustavljivo klizi u smjeru napete krimi-misterije.

Mjesto radnje je vikendica u Baranji, vrijeme je srijeda navečer, jedan je od najhladnijih dana u godini. Redatelj je domišljato iskoristio prednosti Polukružne dvorane &TD-a smjestivši scenu na sam njezin ulaz – da bi došli do svojih sjedala, gledatelji moraju proći kroz scenu, tipičnu hrvatsku vikendicu obloženu lamperijom u kojoj će uskoro ovo šaroliko društvance, kao u skandinavskom trileru, postati protagonistima sablasne inscenacije svojevrsne posljednje večere. Tako “zarobljena” dramskim zbivanjima, publika je intenzivno uvučena u emocionalno uznemirujuću scensku dinamiku, koja se pak kreće u valovima, neprekidno ubrzavajući i usporavajući.

Polako se počinje razmotavati pomalo neočekivana priča koja se naizgled kreće kontrolirano i fabularno predvidljivo. U ovome komadu, međutim, ništa nije moguće predvidjeti, pa tako ni kamo smjera njegov pažljivo kalibriran zaplet koji bi se mogao opisati kao kaleidoskopska teatarska dekonstrukcija zločina koji se nije dogodio.

Puno je pokazatelja da Vanja Jovanović pomno promišlja kazalište. Naizgled, “Mala zabava” oblikovana je kao klasična drama sa snažnim naturalističkim prosedeom. Istodobno, poništene su granice između stvarnog i onostranog, s pažljivo tempiranim prijelazima i dobro ugođenom atmosferom realistično modelirane alegorije. U kreiranju likova inzistiralo se na izražajnoj individualnosti, no njihova intimistička intrapersonalnost svoju punu ekspresiju postiže tek u srazu s kolektivnim, u partnerskoj suigri – protagonisti ove psihološke drame kao pojedinci se stvarnima osjećaju samo zajedno, unutar te trošne kućice (simboličnoga naziva Orlovo gnijezdo).

Kao svojevrsni podtekst “Male zabave” iščitava se ozbiljno promišljanje ljudske prirode i mehanizama zla, prilično na tragu Goldingovog “Gospodara muha”, pokazujući kako se krhki pojedinci, dobiju li priliku, automatski ujedinjuju u čvrstu društvenu strukturu. U pripadanju većini nalaze uporište za stvaranje novih moralnih zakona temeljenih na proizvoljnim vrijednostima mase, dok polako, kako uslijed produljene izolacije gube doticaj sa stvarnošću pa tako i s civilizacijom, odbacuju postojeće.

Dok vani divlja snježna oluja, metaforički antipod unutarnjem paklu u kojemu se prže njihove neshvaćene duše i jasna referenca na pakao koji u biblijskom smislu čeka samoubojice, tempo polako usporava. Predstava povremeno dobiva nadrealni karakter, estetski koketirajući s noirom, melodramom i mjuziklom, u na trenutke gotovo burtonesknoj fantazmagoriji koja uz podulji izlet u refleksivnu meditativnu dokudramu završava u stilu obrnutog detektivskog whodunita, u kojemu kulminacija prethodi zagonetki.

Valja svakako spomenuti i promišljeno i sugestivno oblikovano svjetlo Dine Marijanović, a casting je također izvrstan: mladi glumci Zdenka Šustić, Tea Harčević, Luka Knez, Tin Rožman i Ivan Simon od prvog trenutka plijene organskom snagom glumačke igre, krećući se mizanscenom samouvjereno, nepretenciozno i bez kalkuliranja. Energijom koja odiše na prestravljenost, gorčinu i smrt, ali i na mladost, eros i idealizam, prirodno i spretno uspijevaju održavati siloviti tempo predstave, kreirajući uvjerljivu i efektnu scensku stvarnost, sve do neočekivanog obrata na kraju. U njemu Jovanović pokazuje

sklonost simbolizmu i asocijativnom povezivanju, ostavljajući gledatelja onijemljelog pred zamrznutom slikom apokaliptičnoga raspleta koji u potpunosti ruši dramsku stvarnost koja je prethodila.

Posljednja večera podrazumijeva mučnu smrt, ali isto tako i uskrsnuće u kraljevstvo Božje. Na zemlji, međutim, do daljnjega vrijede pravila živih. A živi imaju moć mrtvima ukrasti smrt i napraviti s njom što god žele, u začaranom krugu vječnog ponavljanja istih naslijeđenih obrazaca ponašanja…