Priča o drukčijem Isusu počinje, zapravo, još osnivača religija Drugim vatikanskim saborom koji je revolucionirao Katoličku crkvu. Koncilom koji je započeo Ivan XXIII., a dokončao Pavao VI., Crkva se u prvom redu, na reprezentativnoj, što nipošto ne znači nebitnoj ili usputnoj razini, demokratizirala uvo- đenjem u sam ritual nešto od duha uzajamnosti prvotnih kršćanskih zajednica. Dotad izrazito svećenička, nije se drastično laicizirala, ali je misnik, sad licem okrenut vjerničkom stadu, donio duh svetosti životu svakodnevlja, približavajući svakog vjernika temeljima njegove vjere. Naravno da je i privilegija koju su stoljećima Hrvati među rijetkima uživali, a to je Riječ Božju slušati na svom jeziku, sad odjednom popudbina cijele Crkve, bitno pridonijela djelatnom sudioništvu svih u liturgiji. Napuštena je definitivno koncepcija svetih jezika. Bog je progovorio razumljivo, približio se uhu svakoga čovjeka, onako kako su ga reformatori i katolički misionari, stotinama godinama ranije, prevodeći Sveto pismo na narodne jezike, podarili prostom puku. Jean Mercier, poznati francuski katolički intelektualac, svojim je romanom želio i u dobroj mjeri uspio predočiti to očovječenje jedne od Božanskih osoba. Htio je, kako sam kaže, prikazati dramatičnu napetost života čovjeka Isusa, kao i odgovoriti zašto je Bog u određenom povijesnom trenutku htio postati čovjekom. 

Zadatak nimalo lak, jer se radi o pokušaju literarnog pomirenja dviju razina - one svetosti i one profanosti. Uostalom, već je i Novi zavjet umnogome sličan biografskoj literaturi i priči o tome kako je jedna pripovijest osvojila veliki dio svijeta. Isusa, središte kršćanstva i zapadne civilizacije, prikazuje Mercier u svim aspektima ljudskoga postojanja - i kao buntovnika i kao sina i brata apostolima i vjernicima, konačno i kao patnika, ali i pobjednika nad smrću, a što je i najvaž- nije, pobjednika nad zlom, okružena smrtnicima obdarenim njegovim prisustvom, prikazanima jednako tako psihološki i narativno uvjerljivo. Sve te likove osjećamo bliskima, skoro kao da ih možemo dotaknuti, razgovarati s njima. Taj psihološki dio Mercier je majstorski obradio kao romanopisac, dok je sve teološke pojmove i vjerska otajstva jednostavnim rječnikom objasnio u malim enciklopedijskim natuknicama dodanima na kraju svakog poglavlja. No osim zadovoljstva čitanja, Mercierov roman, kao i sam lik suvremene Crkve, neizravno podsjeća na stanovite dvojbe slijedom moderne religiološke i filozofske misli. Recimo, podsjeća nas na velikog Eliadea koji i nije bio sretan svojevrsnom desakralizacijom rituala, a doziva u pamćenje i Bahtinovu tezu da je sveti jezik ujedno stran, zapravo nedostupan profanima, sumirajući sve te dvojbe u antropološku definiciju (jednu od!) svetoga središta kao nečega esencijalno nedostupnog čovjeku. Sve rečeno zavodi nas naizgled bogohulnoj analogiji: dok je Marx vjerovao da će njegova idealizirana radnička klasa po dolasku na vlast ukinuti sebe samu i time i sve klase, kršćanstvo će zaista dokončati religiju tako što će je dovršiti i ostvariti! To je značenje prividne aporije René Girarda da kršćanstvo ukida religiju. Isusov boravak na zemlji donosi i donijet će (p)ostvarenje svetosti posvećenjem stvarnosti. To je diskretna poruka i genijalna pouka i Mercierova romana. Njegov je Krist drastično drukčiji od bogova i osnivača religija. Ne samo da prevladava vjeru ostvarujući je, nego i tim nadilaženjem dovršava povijest kakvu smo do sada ispisivali. Stoga nam Mercierov Isus nudi i literarno zadovoljstvo i poticaj na duboko razmišljanje o najdubljim temeljima vjere.