U tekstu povodom intervjua objavljenog u Poletu 1988. godine, Milan Trenc, tada još apsolvent režije na zagrebačkom ADU-u i već poznati strip crtač, opisan je kao "cool tip koji je svojom izjavom da je umjetnost za njega jednostavno medij za prenošenje ideja stekao brojne simpatizere, ali i ogorčene oponente". U to vrijeme Trenc je već tri godine bio glavni ilustrator u magazinu Start, radio je ilustracije za Mladinu i surađivao u Zagreb-filmu. Milan Trenc (1962.) za stripove se zainteresirao još kao klinac, da bi se potom, pod utjecajem Novog kvadrata i Poleta, Ilića, Kordeja i Zimonića, i sam počeo baviti crtanjem. Stripove je počeo objavljivati još tijekom studija, a pozornost na sebe prvi je put skrenuo stripom "Maljčiki", inspiriranim istoimenom pjesmom grupe Idoli i originalno objavljenim 1981. u Studentskom listu. U tom je časopisu 1985. počeo objavljivati "Milana Blentona", strip junaka nastalog prema emisiji Omladinskog radija, koji mu je donio širu popularnost. Autor originalna izričaja obilježenog "izrazitim grafitizmom i senzibilitetom s patinom pedesetih godina", Trenc je 1991. ilustratorsku karijeru uspješno nastavio u New Yorku, gdje je objavio više od tisuću ilustracija i naslovnica u glavnim američkim novinama i časopisima, kao što su Time, Wall Street Journal, New Yorker, Fortune i New York Times, koji mu je dodijelio i nagradu za ilustracije. Napisao je i ilustrirao slikovnicu za djecu "Noć u muzeju" (1993.), prema kojoj je nastao istoimeni američki blockbuster redatelja Shawna Levyja s Benom Stillerom u glavnoj ulozi. Početkom dvijetisućitih Trenc se s kćeri i suprugom, japanskom kiparicom Akiko Sato, vratio u Hrvatsku te od 2004. predaje filmsku režiju na odjelu Animacije i novih medija na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Radi ilustracije za Obzor, piše scenarije, prošle godine snimio je svoj treći film "Ribanje i ribarsko prigovaranje" po spjevu Petra Hektorovića, a nedavno je svojoj karijeri ilustratora, crtača stripova, filmskoga redatelja i autora dječjih slikovnica pridružio i onu romanopisca: u izdanju V.B.Z.-a objavljena je njegova knjiga "Chandra u potrazi za istinom", urnebesno zabavna zbirka međusobno uvezenih priča koja opisuje avanture indijskoga gurua Chandre dok putuje SAD-om praćen vozačem i tjelohraniteljem Nikijem. Atipičan junak čije navade i promišljanja prkose stereotipima, Chandra je zvonka pljuska u lice suvremenom potrošačkom društvu u potrazi za instant rješenjima, u otkačenoj satiričnoj humoreski u kojoj Trencovi junaci pretresaju velika pitanja današnjice, otkrivajući tog svestranog umjetnika kao izvanredno nadarenog pripovjedača, pronicljivog promatrača i duhovitog komentatora društveno-političke zbilje. Trenc u pripremi već ima priče za još jednu zbirku, a planira objaviti i davno dovršeni znanstveno-fantastični roman. U razgovoru s autorom, gotovo tri i pol desetljeća nakon onog intervjua s početka ovoga teksta, pokazuje se da se Trenc nije puno promijenio: još je onaj isti cool tip s istim receptom stvaranja ozbiljne, kvalitetne umjetnosti uz obavezan ironijski odmah i jasnu svijest da je život kratak, a mi sami tvorci vlastite sreće.

BestBook: Sad kad ste postali i romanopisac, doista se može reći da uporno uspijevate izbjeći ponavljanje formula, upadanje u klišeje. Kako funkcionira vaša kreativnost, kako birate koje ćete ideje slijediti?
Teško je odgovoriti na to pitanje. Naprosto, ako niste na pravi način zagrijani za neku ideju, teško da ćete je uspjeti uspješno realizirati, a ono što na kraju profunkcionira i što uspije uglavnom se dogodi skoro pa slučajno. Chandra se prvi put pojavio u nekim pričama koje sam pisao prije dvadesetak godina, koje su mi se tad čak činile i prilično bezvezne. Vratio sam im se kad je počela ova pandemija i ispalo je da mi se na drugo čitanje više uopće nisu činile tako loše, dapače, potaknule su me da počnem pisati i neke nove priče. Planirao sam napisati zbirku nepovezanih priča od kojih bi samo dvije bile s Chandrom. Ali onda sam napisao još jednu, pa još jednu, i na kraju je ispalo tako da su sve druge priče dobile nogu i čekaju da budu objavljene odvojeno, a Chandra je dobio čitavu knjigu, roman u kojemu je svaka priča epizoda za sebe, ali su međusobno povezane.

BestBook: Knjiga je neodoljivo duhovita. Humor je nekako oduvijek dio vašeg autorskog potpisa, što vam on omogućuje u umjetničkom smislu?
Općenito mislim da sebe ne treba shvaćati previše ozbiljno - odmak nas štiti od pogrešaka. Mislim da danas svi sebe preozbiljno shvaćaju, i ekolozi, i feministi, i borci za ljudska prava. Ja volim humor - dajem drugima priliku da se nasmiju onome što sam stvorio i tako ih pomalo i odgajam, jer ih puštam da sami odluče je li im smiješno ili nije, 'treniram' ih da prosuđuju. Oni koji treniraju ljude da prihvaćaju gotove odluke rade nam lošu uslugu, jer netko tko je naučio bez pogovora prihvaćati dobre odluke, bez pogovora će prihvaćati i one loše - on je zapravo samo naučio bespogovorno prihvaćati, a nije naučio prosuđivati.

BestBook: Nedavno je u zagrebačkoj Laubi organizirana izložba u povodu 40 godina od izlaska vašega stripa 'Maljčiki', u kojemu prikazujete socrealističku svakodnevicu u čijem je središtu mitski jugoslavenski radnik, proleter zaleđena osmijeha. Konformizam je svakako bila poželjna osobina tog vremena: jesmo li u međuvremenu postali manje konformističko društvo, svjesnije sebe?
Ne bih rekao. Samo smo jednu dogmu zamijenili drugom, a jedina je razlika ta da je socijalistička dogma imala jednu vrlo široku opoziciju, dok danas takav konsenzus ne postoji u društvu, ljudi nemaju zdrav odmak od onoga što su vidjeli na ekranu. A to baš i nije neki napredak.

BestBook: Poznati ste po ilustracijama kojima komentirate društveno-političku i ekonomsku situaciju - politika je, kako ste svojedobno sami izjavili, jedina konstanta vaše doista dugačke umjetničke karijere. Mora li nužno umjetnost biti politička da bi bila dobra?
Umjetnost ima samo jedan zadatak koji mora ispuniti, a to je da bude umjetnost. E sad, što to znači da je nešto umjetnost? To je svakako nešto o čemu možemo diskutirati. Za mene umjetnost mora u sebi sadržavati jedan transcendentni motiv, nešto proizašlo iz iskrenog htijenja umjetnika da neku svoju ideju podijeli s drugima, mora imati neku dodanu vrijednost utkanu u svoju strukturu. Ako je umjetnik uspješan, ta je tranzicija uspjela. Druga je stvar što je većina onoga što se naziva umjetničkim stvaralaštvom samo oponašanje već viđenoga, podilaženje ukusima. Takvoj umjetnosti aspekt političke korektnosti dobro dođe kao opravdanje.

BestBook: Profesor ste na akademiji, svakodnevno dolazite u kontakt s mladima. Koliko oni razmišljaju o svijetu u kojemu žive? Kakvu umjetnost stvaraju, koliko su inovativni? Može li se uopće više biti inovativan u umjetnosti?
Zanimljivo da to pitate; naime, unazad nekih desetak godina došlo je do prave smjene generacija. Studente koji su bili lijeni, koje se trebalo tjerati da rade, zamijenile su nove generacije koje su vrlo zainteresirane, vrlo stručne i vrlo odgovorne. Iako, jesu li i mudrije, nisam siguran. Svakako su fokusiranije na rješavanje zadataka. Međutim, istina je da su oni idejno zapravo slabiji nego što bi se očekivalo: imaju sve više tehničkog znanja, ali i tendenciju da kopiraju stvari koje su već vidjeli. Potpuno su u sinkronizaciji sa svjetskom kulturom, s novim stvarima koje se događaju, tehnički izvrsno mogu dostići svoje uzore, ali većina njihovih radova je nekakvo oponašanje, bez pravog sadržaja - nisu originalni. A kad bi uz to što su tehnički jako sposobni bili i originalni, mi bismo danas imali novu renesansu. Ta kombinacija tehničke sposobnosti i novih ideja u umjetnosti se ne događa često, a kad se dogodi, nastaje jedna čudesna sinergija.

BestBook: Mladi su, dakle, sve pragmatičniji u svojem pristupu umjetnosti. Znamo da se radovi nekih suvremenih konceptualnih umjetnika, poput Damiena Hirsta, prodaju za desetke milijuna eura - je li se suvremena umjetnost pretvorila u posao?
Umjetnost s velikim 'u', koja se prodaje za milijune dolara, više nikoga ne zanima. To je jedan svijet za sebe koji je sličniji svijetu bitcoina nego svijetu umjetnosti. Došlo je do podjele na dva svijeta, na tzv. visoku umjetnost o kojoj nitko nema pojma niti je koga briga, koja je getoizirana, izvučena iz općeg iskustva i koja nema nikakvu komunikaciju s nečim što se zove masovna umjetnost. Apatija prema umjetnosti proizlazi baš iz takvih odnosa.

BestBook: Meni se ideja 'popularne visoke umjetnosti' čini kao oksimoron...
Postoje neki sretni trenuci kad se visoka umjetnost i masovna umjetnost poklapaju. Shakespeare je bio popularan u svoje vrijeme. I Dickens također, a sasvim sigurno nitko neće reći da Beatlesi nisu visoka umjetnost. Čisto sumnjam da će se za 50 godina ljudi tiskati po galerijama da bi vidjeli prepolovljene krave Damiena Hirsta. Mislim da je jedan od velikih debakala suvremene kulture to što sadržaja ima sve više, ali više nema kvalitetne umjetničke kritike. To je izazvalo gubitak povjerenja - mi više ne vjerujemo da netko ima bolji ukus od nas. I tako se prepuštamo da budemo vođeni ukusom algoritma.

BestBook: Iz čega vi stvarate? Biste li za sebe rekli da ste emotivan autor?
Da budem iskren, pomalo sam emotivno hendikepiran. Sve ono što radim više je nekakav intelektualni eksperiment nego emotivno proživljena epizoda. Emocije su nekako ostavljene po strani, što je možda moj nekakav način obrane jer sam inače prilično osjetljiv, tako da dosta potiskujem osjećaje i onda se to prenosi i na ono čime se bavim.

BestBook: U 'Chandri' se bavite velikim temama: konzumerizam, rapidan tehnološki razvoj, klimatske promjene, da nabrojim samo neke... Kritični ste prema kulturi laži i površnosti. Zar je svijet doista u tako lošem stanju?
Svijet uopće nije u tako lošem stanju kako smo mi sebe uvjerili da jest, dapače, u sasvim je dobrom stanju. Posjedujemo veliku ekonomsku moć, povezani smo, imamo puno obrazovanih ljudi koji znaju što rade. Dakle, situacija je maltene sjajna i zapravo bismo sve globalne probleme mogli riješiti vrlo brzo. Ali za to nam je potrebna neka vrsta duhovne revolucije i potpuna promjena paradigme. Umjesto da jurimo neprekidan ekonomski rast, koji zapravo nikome više od nas ne treba, trebali bismo pokušati usporiti ekonomiju, što bi automatski produljilo trajanje resursa, usporilo gomilanje otpada, smanjilo gustoću trgovački uvjetovanog prometa... Bio bi to jedan kopernikanski obrat u načinu razmišljanja koji se ne usudi taknuti u svetu kravu globalnog kapitalizma. Mi sad pokušavamo naći rješenje bez da riješimo problem. To nam nikako ne može uspjeti.

BestBook: U knjizi se izrugujete američkoj kulturi štovanja kultova raznih gurua i duhovnih vođa, no čini se da predlažete jednu drugu vrstu duhovnosti. Koliko je vama bitna duhovnost? Imate li svoju duhovnu stranu i koliko ona utječe na umjetnost Milana Trenca?
Duhovnost mi je strašno važna i drago mi je da je to u knjizi do te mjere prikriveno da mi vi postavljate ovo pitanje. Ta mi je knjiga posebno bitna jer sam u nju uspio ugurati stvari o kojima jako puno razmišljam već 30 godina. Sve su to moji vrlo autentični stavovi, koje inače baš i ne dijelim s drugima, jer kad počneš ljude gnjaviti s pričama o duhovnosti obično te počnu gledati kao da si poludio. Držao sam sve te stvari u sebi i Chandra mi je bio prilika da ih ispričam, ali ne kroz svoja usta, nego kroz usta jednog lika koji uopće ne shvaćamo do kraja ozbiljno. Potom, tu je i Niki, koji funkcionira kao nekakav Chandrin antipod koji komentira sve ono što on kaže i svojim autoironičnim dosjetkama ublažava njegove ideje, koje su u svojoj biti dosta ozbiljne. Ugodno me iznenadilo kad sam vidio kako razvoj tih ideja u knjizi lijepo napreduje prema nečemu što je po meni osnovno pitanje čitave povijesti čovječanstva: postoji li ono 'nešto drugo', nekakva kreacijska sila, duhovna strana svemira. Uza svu šaljivost i svu zafrkanciju te knjige, ta pitanja Chandra na jednoj filozofskoj razini zapravo vrlo ozbiljno preispituje. Svima koji čitaju knjigu poručujem da ni jedna rečenica u njoj, ma kako šaljiva bila, nije nikakvo ismijavanje ili izrugivanje. Stojim iza svega što Chandra govori.

BestBook: Poigravate se i stereotipima, pokazujući kako je vrijednost istine u instant svijetu rapidno devalvirala. No je li ultimativna istina baš toliko bitna za umjetnost?
Umjetnost i istina su neraskidivo povezane, pitanje je samo što je uopće istina i gdje bi je bilo najbolje potražiti. Za to bi nam bilo najbolje slušati unutarnju intuiciju.

BestBook: Internet je promijenio definiciju priče, što priča jest i što nije - način kako percipiramo narativ, samu potrebu za pričom. Opći je trend skraćivanje i ubrzavanje, a vi ste napisali roman. Znači li to da ste optimist kad je riječ o budućnosti priče?
Uvijek sam optimist! Kad se čovjeku čini da se ništa ne događa, to samo znači da naprosto nije dovoljno pročeprkao po trendovima. Siguran sam da se u svijetu u ovom trenutku događaju svakakve čudesne stvari, samo moramo biti spremni tražiti.

BestBook: Koje su priče oblikovale vas?
Mene su formirali klasici, ali nisam neki veliki prijatelj jako 'ozbiljne' književnosti - volim priče koje imaju humora, ne u smislu da moraju biti komične, nego pomalo humoristične. Blizak mi je lagani humor koji u sebi skriva i satiru i ironiju. Moj najveći spisateljski uzor je Charles Dickens. Volim Borisa Viana, Iljfa i Petrova, Bulgakova, taj jedan pomalo salonski svijet u kojemu stvari nisu baš previše strašne.

BestBook: Koliko vas je odredilo specifično društveno-političko okruženje socijalističke Jugoslavije u kojoj ste odrasli?
Odrastao sam u društvu koje nije bilo kapitalističko, ali je svejedno funkcioniralo, koje je imalo funkcionalne socijalne i zdravstvene službe, zanimljive i dobre medije, dobru glazbu, zanimljiv film i relativno veliku slobodu govora. To me itekako obilježilo. Omogućilo mi je jedno čudesno iskustvo, iako mi koji smo sve to proživljavali nismo, naravno, bili toga svjesni, nismo znali da je to možda nešto jedinstveno. Jasno da nismo bili zadovoljni sa socijalizmom kakav je bio u tom trenutku, ali vjerovali smo da ga samo trebamo malo popraviti kako bi postao jedan sasvim pristojan društveni sistem. Zahvaljujući tome oduvijek znam da itekako postoji alternativa kapitalizmu u kojemu je sve u privatnim rukama. Uvijek sam se smatrao sretnikom što imam priliku raditi političke ilustracije u novinama, jer sam imao osjećaj da tako mogu biti društveno aktivan, sudjelovati u društveno-političkom životu i poslati nekakvu poruku, ma kako tihim glasom. Ta me energija, taj adrenalin, uvijek nosi kad radim političke ilustracije.

BestBook: Kako ocjenjujete opću društvenu klimu u današnjoj Hrvatskoj i kako u tom smislu vidite politiku aktualnog premijera Andreja Plenkovića?
Možda ćete se začuditi, ali ja za klimu u Hrvatskoj najviše krivim medije. Pogledate li politiku naših najbližih susjeda, pogledate li politiku u Austriji, Mađarskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Italiji - mi smo u puno boljoj situaciji od svih. Zašto nismo barem malo ponosni na to? Prosječni Hrvat uvjeren je da je kod nas sve najgore, ali kad malo pogledate oko sebe, vidite da na istoku i zapadu situacija nije ništa bolja, dapače, možda je čak i lošija. Kao ljevičar nikad nisam bio glasač HDZ-a, ali bit demokracije je da se na vlasti izmjenjuje više od jedne partije i ja pristajem na to da neće uvijek biti ljevica na vlasti i znam da oni drugi kad dođu na vlast nisu moji neprijatelji, nego druga opcija. Trenutačno imamo hadezeovsku vladu koja je u nekim stvarima bolja, u nekima gora - mislim da se Plenković osobno trudi, da je napravio dosta dobrih stvari, a kakvu ekipu ima oko sebe..., vjerojatno nije ni njemu lako. Problem je što su se mediji počeli ponašati kao da im je jedini zadatak raditi frku i rušiti povjerenje. To nije konstruktivno, jer mi svi zajedno stvaramo svijet u kojemu ćemo zajedno živjeti. I sad smo došli do biti cijelog ovog našeg razgovora, a to je pitanje osobne odgovornosti, koja je izgubljena. Stvari koje se događaju, a s kojima nismo zadovoljni ne proizlaze iz toga što su oni koji su na vlasti zli, nego zato što ljudi ne znaju što učiniti, nemaju prave smjernice. Ako za pet godina rulja počne izlaziti na ulice Zagreba i razbijati izloge, nećemo se morati pitati zašto se to desilo: desilo se zato što smo sustavno zaglupljivali ljude koji žive u medijskom prostoru.

BestBook: Hrvatska, dakle, ipak nije najgori slučaj kad se pogledaju ostale zemlje. Znači li to da smo kao društvo u proteklih dvadeset godina u nekim aspektima sazreli?
Suvremeno je društvo jedan nevjerojatno sofisticiran sustav, daleko sofisticiraniji nego onaj otprije 20, 30, 50 godina. Ne možemo se vratiti natrag - više se ne vozimo seoskim kolima, globalno društvo u ovom je trenutku jedan space-shuttle. A ako taj space-shuttle krene u krivom smjeru, ne može mu bilo tko promijeniti smjer. Tehnološki napredno društvo pred nas stavlja nove izazove, ali ono nije ni gluplje ni surovije od onih u prošlosti. Povijest ljudskog roda povijest je surovih, loše vođenih društava s elitama sastavljenim od pokvarenih i glupih ljudi. Tako da je nekakva nostalgija za prošlim vremenima potpuno neprimjerena. Čovječanstvo od pamtivijeka ide iz krize u krizu. Europa je dvije tisuće godina neprekidno ratovala i fenomenalna je već sama činjenica da postoje nekakvi dugački periodi mira. Dakle, puno je razloga za optimizam, sve ono što smo dosad označili kao negativno nije uopće ništa strašno - to su samo neke stvari koje bi trebalo probati malo poboljšati i one će se poboljšati. Jedino je bitno, prvo, da ne odustanemo i, drugo, da se pritom malo i zabavimo, da nam ne bude baš totalno ružno i dosadno, jer zna se da ljudi kad im je ružno i dosadno obično naprave neko sranje. Malo pomalo i budućnost nam je blistava!

BestBook: Od kad ste 1991. otišli u Sjedinjene Američke Države prošla su tri desetljeća. SAD je u međuvremenu proživio burna razdoblja, uključujući i mandat Donalda Trumpa. Kako ste na tu zemlju gledali početkom devedesetih, a kako gledate danas?
To je jedna velika i moćna zemlja s visokim idealima, koja je, nažalost, u međuvremenu izgubila jako puno svoga globalnog prestiža, koja je samu sebe uništila, a taj se polagani raspad događa već jako dugo, sigurno negdje još od kraja 1970-ih. Američko je društvo malo pomalo gubilo svoje vrijednosti, svoju socijalnu koheziju i od tada samo ide iz krize u krizu, sve je više raslojeno, podijeljeno, a ta se bolest proširila po cijelom svijetu. Nevjerojatno mi je da se taj sustav, koji je već donio rezultat - totalnu destrukciju strukture društva - i dalje pokušava globalno promovirati, da mi u Hrvatskoj želimo biti kao Amerika.

BestBook: U SAD-u ste ostvarili sjajnu karijeru, a ipak ste se nakon nekog vremena vratili u Hrvatsku. Što vas je privuklo natrag? Po čemu je ta Hrvatska u koju ste se vratili bila bolja od one koju ste napustili? Jeste li u međuvremenu požalili?
Vratio sam se zato što mi se sviđa živjeti u zemlji koja je relativno socijalno integrirana, gdje nema toliko velikih razlika između bogatih i siromašnih. Puno je stvari glasalo za Hrvatsku kad sam se vraćao iz Amerike i nisam požalio, mada ionako nisam imao namjeru provesti svoj život tamo. To što mi je moja kći, koja je u to vrijeme imala tri godine, a sad je studentica, nedavno rekla kako misli da je imala savršeno djetinjstvo, dokaz je da je to bila dobra odluka.

BestBook: Mislim da baš nema puno hrvatskih ilustratora čija je slikovnica pretvorena u holivudski hit film... Što smatrate svojim najvećim uspjehom na polju umjetnosti?
Uspjeh je kad vam pođe od ruke stvoriti nešto što dobije svoj vlastiti život. Kad god krenem u neki projekt, uvijek se bojim da će ono što će nastati biti mrtvo - netko će možda i primijetiti da sam se potrudio, ali da to nikoga neće stvarno dotaknuti, da neće zaživjeti. Kao kipar koji iz komada kamena oslobađa skulpturu koju samo on u njemu vidi, tako se ja osjećam prema stvarima koje radim. Proces stvaranja jedna je velika avantura. Sretan sam kad mi ljudi kažu da su pročitali 'Chandru' u jednom dahu, to mi je znak da sam uspio. Dao sam nekome nešto, a da ga nisam lagao, nisam ga manipulirao, dao sam mu nešto iskreno svoje i uspio sam ga zainteresirati. To je uspjeh, to me čini ponosnim.

BestBook: Chandru ste u knjizi poslali u potragu za istinom. Kuda vas vodi vaša vlastita potraga za istinom?
Ja sam tek običan promatrač koji samo pokušava osjetiti svijet u kojemu živi. Ne pokušavam za njega naći rješenje, nego ga nastojim upoznati. Što dulje živim, više toga znam i shvaćam, ali bez nekakvog posebnog cilja da otkrijem neku posebnu istinu - jednostavno uživam u tom putovanju.