Neki su nam pisci bliži od drugih. Generacijski, stilski, tematski, jezikom ili sudbinom, sve bi to tek trebalo ustanoviti. Milena Marković tako je, premda nas osam godina razdvaja, i premda formalno-pravno ne živimo u istim zemljama niti smo pod nadleštvom iste nacionalne književnosti, jedan od sve manje pisaca mog naraštaja i svijeta. Kad me upitaju koga još ima, obično se nje sjetim. U Zagrebu poznatija kao dramatičarka, u Gavelli igrao je, odavno već ne igra, njezin “Brod za lutke”, u režiji Aleksandra Popovskog. Prije nekoliko se godina i ovdje čak ponešto napisalo o predstavi “Zmajeubice” Jugoslovenskog dramskog pozorišta, nakon što je u režiji Ive Milošević gostovala u Zagrebačkom kazalištu mladih. Tema: Sarajevski atentat. Ali to je, manje-više, bilo sve. Veze između dviju jezikom i poviješću sudbinski svezanih kultura i književnosti nisu toliko slabe koliko su plitke. A takve su jer ovise o čitanju među piscima. U nas pisci jedva da što čitaju: uglavnom ono što bi im moglo pomoći da napišu nešto što će ih proslaviti u svijetu. Nekako smatraju da srpska književnost neće i da se preko srpske književnosti ne stiže na Zapad. Od 2001. Milena Marković objavila je desetak pjesničkih knjiga. Već s prvima, “Pas koji je pojo sunce” i “Istina ima teranje”, zatekla se na sasvim izdvojenom, reklo bi se i pustom, mjestu unutar srpske i svih naših književnosti. Premda piše o djetinjstvu, ili o djetinjstvima, o ljubavi, osujećenom odrastanju i raznim jadima intime, kad bismo je morali negdje smještati po srodnosti, s nekim na istu policu, tražili bismo joj mjesto među onim rijetkim pjesnicima koji uopće nisu htjeli zvučati kao pjesnici, u nekakvu antipoeziju, tamo blizu Tadeusza Różewicza, koji je pisao o nekim posve drugim stvarima. Milenin glas precizno je ugođen, depatetiziran, ali iščašen, djetinji, lud i hrapav, izvan tonaliteta. Stih i rečenicu mogu joj prepoznati među tisuću tuđih stihova i rečenica. 

Kad sam krajem travnja - nije to nevažan podatak u ovoj priči - putovao u Beograd na revakcinaciju, došao sam upravo u dan kad se u prvim knjižarama pojavila nova knjiga Milene Marković, o kojoj prethodno nisam ništa čuo. Kupio sam je, uz pun ceker drugih knjiga, i onda je, na terasi nekog kafića u Knez Mihajlovoj, otvorio samo da zavirim. Sljedeća tri beogradska dana “Decu” sam posvuda nosio sa sobom, i čitao polako, stih po stih, red po red, i dah mi je bivao sve kraći. “Deca” su, netko će reći, poema: 163 stranice duga, u kontinuitetu, tek povremeno izdijeljena strofama. Bolje bi, međutim, bilo reći da su “Deca” roman u stihovima.Pritom, nema u tome ništa ekscentrično. Nije ovo roman u stihovima, ili možda poema, da bi tekst bio ceremonijalniji, da bi se život pretvorio u operu, da bi se romaneskna pripovijest učinila svečanom, drevnom i svevremenom. Ili da bi se, kao što to i veliki pisci katkad čine, čitatelju naprosto otežalo čitanje. Da bi se od čitatelja dobio potpun angažman. Ne, stvar je kod Milene Marković obrnuta: roman je ovo u stihovima da bi ga se oslobodilo svega umjetnog, rečenica, poglavlja i romaneskne dramaturgije, potrebe za impostacijama, za romanesknim vremenom, scenografijom, kostimografijom i velikom poviješću. 

Bez ijednog znaka interpunkcije, u kratkim stihovima, u tri, pet, deset riječi u svakome redu, teče priča ovoga romana. Jednog od najvažnijih koji iza naše generacije ostaje. (Ali to nije važno. Jednog od najvažnijih koji sam o našemu svijetu čitao i koji me je oblikovao. To je važno.) “Deca” su roman o djetinjstvu, o djeci koja rađaju drugu djecu, o obitelji - disfunkcionalnoj, jer tko, osim popova i pedagoga, zna za funkcionalnu obitelj, “Deca” su poema o osujećenom, vječno nedovršenom odrastanju, moćna, u našim jezicima neusporediva, najveća knjiga o ženskosti, o majčinstvu, kćerinstvu i sinovstvu, opasan roman o povijesti, onoj nama najvažnijoj i traumatičnoj, koja poteče s Drugim svjetskim ratom, nastavi se kroz osamdesete, to desetljeće našeg odrastanja, i pregazi nas tijekom devedesetih. “Deca” su roman o autističnom, mentalno zaostalom sinu, o retardiranom sinu, o sinu debilu. Milena Marković iznad je političke korektnosti, iznad tog jada ljudskog i te bijede književnih i ideoloških antitalenata, koji bi da represijom nad jezikom popravljali svijet i sakrivali sve ono s čime nisu u stanju da se nose u svijetu. Dječak je Ognjen. Od ranije je on u Mileninoj poeziji. Oduvijek je već tu. I nešto u njezinu glasu kao da je Ognjenom i određeno, kao da je taj dječak najviše utjecao na pjesnički glas svoje majke. Razgovaraju: “on mi kaže milena ja kažem molim/ on mi kaže šta kažeš molim/ ja mu kažem šta želiš da ti kažem/ onda on kaže ništa onda kaže milena/ ja mu kažem šta je/ on kaže šta ću da ručam/ ja mu kažem ručaćeš meso i krompir/ on kaže a gde je čokolada/ ja kažem čokoladu ćeš da jedeš uveče u krevetu sa čajem/ on kaže a šta ću da pijem/ i tako svaki dan po više puta vodimo razgovore/ jedva čekam da legne uveče u kadu/ i da me ostavi na miru/ a u kadi sam ga naučila da drka/ on se smeši kad izađe iz kade/ i jede čokoladu i gleda film u svojoj sobi/ onda ga ljubim i kažem laku noć/ i sedim pušim dok ne dođe vreme da ga vodim da/ piša jer desi mu se/ od lekova da se upiša”. Šokantno? Zapravo, nije. Ništa u “Deci” nije šokantno, osim načina na koji se ovakav tekst, skoro sam od sebe, uobličava u veliku književnost. Kod Milene Marković čitatelju se čini da ništa to nije ona tako htjela i tako napisala, nego da se sve dogodilo i uobličilo samo od sebe, a da je autorica bila samo daktilograf te velike, samooblikujuće djetinje drame, u kojoj ona nije mijenjala osobna imena, detalje iz biografije, ono po čemu će čitatelj prepoznavati njezine bližnje. Ali što ako ih i prepoznaje? Kao u svakoj velikoj književnosti, nisu unutra samo oni, nego je unutra, neumitno, tako da nikad više ne izađe, i sam čitatelj. Evo još: “vetar donosi miris raščupanih ruža/ kosili su travu dođe mi da/ zagrizem zemlju/ sela sam na klupu ognjenu su stalno/ poluotvorena usta i ponekad mu se/ skuplja bela žvala u uglu ustana/ kad mu dajem lekove usta mu se skupe i/ zaokrugle u jednu rupu/ on samo misli o slatkišima i sokovima/ milena, kaže, šta ima u frižideru/ milena, kaže, šta ima za večeru/ milena, kaže, čija je ono čokolada/ to su inače lepa usta kad bi se ljubila ili pričala/ možda bi imala drugačiji oblik nego to jedno okruglo/ primajuće trpajuće žvalavo obličje usta su mu/ stalno ispucala i ja ih mažem i mažem kad mu se/ odvežu pertle ja se sagnem da ih vežem poneko/ pogleda uglavnom ne gledaju stvar je jasna/ na drugi pogled”. Ona se ne žali, ne kuka i ne skandalizira. Tu nema onog jeftinog angažmana, ženskog pisma, roda, klase i nacije. Sve je mileninsko, u vrlo gruboj gesti, istinito i nježno. Kad ovo piše, Milena Marković niže tvrde, opore riječi i slike, nikad ne laže, i onda u jednoj ili dvije riječi stvori tu nježnost: “stvar je jasna/ na drugi pogled”. Pripovijest o roditeljima također je ispričana cijela. U njoj ponešto je poznato. Starost stiže, stiže demencija, i neka duboka uzaludnost njih koji stalno nešto nastoje, da bi onda iznenada prestali nastojati: “moji roditelji ne umiru nikako/ sede gledaju dunav u silnom nameštaju/ sa zamrznutom hranom za potomke/ tata baca otpatke u baštu jer tako treba/ kad neko dođe on viče/ kako treba da žvačeš šta treba da radiš/ kad treba da sedneš uopšte/ ne možeš nikad da sedneš/ stalno ima nešto da se radi a ne vidi se/ da se nešto uradilo i ručak/ taj koji je na stolu nikad nije/ gotov sve se iznese ali nema pribora/ peru se viljuške kad se sve pojede/ seti se da ima i pečeni krompir pa moja dušica/ moja sestričina/ pojede krompir i ućuti jer misli/ da je debela/ sedamo u kola on vrišti/ pazi mi na lozicu/ neko plače kad stigne kući/ i niko više ne ide kod njih/ ko će da pojede planinu smrznute hrane/ eno je tamo još stoji/ a oni ne mogu da odu”. A djed: “deda je bio siroče/ sa strinom je opštio od trinaeste godine/ deda je bio četnik nekad je/ vriskao u snu kad bi se setio šta je radio/ zaklao je muškarce sa druge strane brda na izvoru/ čim je imao zgodnu priliku/ muškarci su išli tada po vodu/ da se ne bi žene i devojke jebale/ prisilno ili voljno/ onda je prešao u partizane/ baba je bila ružna i starija od njega/ baba je imala gaće u koje smo mogli/ da stanemo nas dvoje/ moj brat od ujaka i ja/ skakali smo u tim gaćama a onda bismo pali/ bio je žilav i tanan taj moj mali brat/ dok smo ležali tako u babinim gaćama/ zagrljeni pomešani smejući se uzbuđeni”. 

U jednome glasu, u nizu osobnih i osobenih ritmičkih i melodijskih obrazaca, u riječima, rečenicama i zagrcnućima, u nevidljivim prelazima, u vremenskim diskontinuitetima, roman u stihovima “Deca” teče tako prema kraju i vrhuncu. Nevjerojatan i nečuven, lijep kako lijep može biti samo onaj koji je neutješan, ide ka svome kraju, do posljednje svoje nježnosti, u obraćanju drugom jednom dječaku: “onda će nova deca da zaplaču/ kad progledaju kad prodišu/ trešnje paperjem plaz već vidim/ doći će i leto/ golim će leđima devojke ploviti/ i vladati/ hodaj mi sine daleko/ živi uči gledaj praštaj/ i nemoj ništa/ zaboraviti”. Ova je tačka prvi i posljednji interpunkcijski znak u knjizi. Neki su nam pisci bliži od drugih. Ništa tako tačno i istinito ne govori o nama kao ti pisci.