Opasan roman o povijesti, u našim jezicima neusporediva, najveća knjiga o ženskosti...

Neki su nam pisci bliži od drugih. Generacijski, stilski, tematski, jezikom ili sudbinom, sve bi to tek trebalo ustanoviti. Milena Marković tako je, premda nas osam godina razdvaja, i premda formalno-pravno ne živimo u istim zemljama niti smo pod nadleštvom iste nacionalne književnosti, jedan od sve manje pisaca mog naraštaja i svijeta. Kad me upitaju koga još ima, obično se nje sjetim. U Zagrebu poznatija kao dramatičarka, u Gavelli igrao je, odavno već ne igra, njezin “Brod za lutke”, u režiji Aleksandra Popovskog. Prije nekoliko se godina i ovdje čak ponešto napisalo o predstavi “Zmajeubice” Jugoslovenskog dramskog pozorišta, nakon što je u režiji Ive Milošević gostovala u Zagrebačkom kazalištu mladih. Tema: Sarajevski atentat. Ali to je, manje-više, bilo sve. Veze između dviju jezikom i poviješću sudbinski svezanih kultura i književnosti nisu toliko slabe koliko su plitke. A takve su jer ovise o čitanju među piscima. U nas pisci jedva da što čitaju: uglavnom ono što bi im moglo pomoći da napišu nešto što će ih proslaviti u svijetu. Nekako smatraju da srpska književnost neće i da se preko srpske književnosti ne stiže na Zapad. Od 2001. Milena Marković objavila je desetak pjesničkih knjiga. Već s prvima, “Pas koji je pojo sunce” i “Istina ima teranje”, zatekla se na sasvim izdvojenom, reklo bi se i pustom, mjestu unutar srpske i svih naših književnosti. Premda piše o djetinjstvu, ili o djetinjstvima, o ljubavi, osujećenom odrastanju i raznim jadima intime, kad bismo je morali negdje smještati po srodnosti, s nekim na istu policu, tražili bismo joj mjesto među onim rijetkim pjesnicima koji uopće nisu htjeli zvučati kao pjesnici, u nekakvu antipoeziju, tamo blizu Tadeusza Różewicza, koji je pisao o nekim posve drugim stvarima. Milenin glas precizno je ugođen, depatetiziran, ali iščašen, djetinji, lud i hrapav, izvan tonaliteta. Stih i rečenicu mogu joj prepoznati među tisuću tuđih stihova i rečenica.