Prije nekoliko dana prijatelj mi je na porti ostavio knjigu s prethodnom porukom: “To je nešto najljepše napisano na ovim prostorima u zadnje vrijeme”. O toj je knjizi nedavno upravo na stranicama Expressa Miljenko Jergović ispisao literarne hvalospjeve na njemu svojstven način koji se čita kao literatura. Za tu je knjigu autorica dobila 24. siječnja NIN-ovu nagradu za najbolji roman godine. Uz nju je u najužem izboru za tu prestižnu nagradu bilo bilo još pet autora: Ilija Đurović “Sampas”, “Treći trg” i “Srebrno drv”, Elvedin Nezirović “Ono o čemu se ne može govoriti”, Vladimir Kopicl “Španska čizma”, Srđan V. Tešin “Mokrinske hronike” i David Albahari “Pogovor”. U jednom intervju, neposredno nakon dodjele, rekla je da su je “uvijek zanimali oni koji su išli najdublje i najdalje, a da je samo pitanje stila i odluke kako ćete nastupiti”.

I doista, roman/poema “Deca” Milene Marković po mnogo čemu je specifičan, pisan je u stihovima na 163 stranice, i to bez ijednog interpunkcijskog znaka osim finalne točke. No ono što ga u toj žanrovskoj neodređenosti čini još zanimljivijim je upravo to što se može čitati i kao drama, produljeni monolog koji se prekida tuđim glasovima, i to onima koji se bore za prevlast nad njezinim lomnim, krhkim i istodobno snažnim glasom, glasom koji prekriva užasavajuću stvarnost i bori se za nju i protiv nje. Ona je dijete koja odrasta u danas popularno definiranoj disfukcionalnoj obitelji (s kućom punom ljudi koji viču/koji se nazivaju moja porodica), u kojoj rođaci nose noževe za pojasom, ona je djevojčica koja raste u okruženju djeda zlostavljača, sestra brata kojega svi tuku, majka djeteta s teškoćama u razvoju, žena teških misli (na primer ja kad legnem mislim samo/kako ću da umrem i na koje sve načine/i kako sve mogu da mi stradaju deca/i na koje načine...,), spisateljica koja sve to zapisuje kako ništa ne bi zaboravila. Stoga će i sebe jasno odrediti već na prvim stranicama nagrađivanog romana - “...ne samo da me ne vole svi/nego me niko ne voli to sam tada shvatila/dok sam ih gledala kako su svi kod kuće/a ja sam tu pored/mala i sama...”.

Milena Marković objavila je do sada desetak knjiga poezije i drama sugestivnih naslova “Istina ima teranje” (2003.), “Ptičje oko na tarabi” (2009.), “Pre nego što sve počne da se vrti” (2011.), “Pesme za žive i mrtve” (2014.), “Zmajeubice” (2014.). Nagrađivana je Specijalnom nagradom u Beču za najbolje drame s ex-Yu prostora - tri puta nagradama Sterijina pozorja za najbolji dramski tekst (“Nahod Simeon”, “Brod za lutke” i “Zmajeubice”), nagradom za dramsko stvaralaštvo “Borislav Mihajlović Mihiz” 2007. i “Todor Manojlović” 2009. povodom drame “Brod za lutke”. Za knjigu “3 drame” dobila je nagradu “Miloš Crnjanski”, za knjigu “Ptičje oko na tarabi” nagrade “Biljana Jovanović” i “Đura Jakšić”, kao i nagradu “Pero Despota Stefana” za poeziju 2014. Nakon što je ansambl Zagrebačkog kazališta mladih s iznimnim uspjehom nastupio 2006. godine na Sterijinu pozorju kao prvo hrvatsko kazalište koje je nakon Domovinskog rata gostovalo na nekom srpskom festivalu i izborio se za grand prix uprizorenjem “Skakavaca” Biljane Srbljanović u režiji Janusza Kice, organizirala sam u Zagrebačkom kazalištu mladih uzvratno gostovanje tri predstave Jugoslavenskoga dramskog pozorišta koje se nakon gotovo tridesetak godina ponovno predstavilo zagrebačkoj publici. Tad se toj istoj publici prvi put predstavila i Milena Marković sa “Šinama”, dramom o izgubljenoj generaciji iz ratnih devedesetih godina. Drama je to o sudbini grupe beogradskih mladića čije je odrastanje prekinuto bukom ratovanja, a koju je redatelj Slobodan Unkovski predstavio u gotovo nostalgičnim tonovima kao hommage onim godinama koje su nam zauvijek pojeli skakavci. Uz sjajne interpretacije sad već pokojnog Nebojše Glogovca, Sergeja Trifunovića, Nikola Đurička i Jelene Đokić, bila je to jedna od onih predstava što nas zapanjuju izravnošću dramskoga govora, napose temom koja nas je na ovaj ili onaj način još boljela.

Uz Biljanu Srbljanović (1970.), Milena Marković (1974.) sigurno je jedna od najsmionijih srpskih dramatičarki poslijeratnog doba. U njihovim se dramama s lakoćom upisuju postraumatični sindromi razlomljena vremena koji se prepoznaju u neurotičnoj nesabranosti njihovih dramskih junaka i njihovoj stalnoj žudnjim za nekim boljim i uređenijim svijetom. I Srbljanović i Marković svaka na svoj način pate sa svojim dramskim karakterima i ispisuju uvjerljivo literarno svjedočanstvo tranzicijskog vremena čija tranzicija još nije završila pa smo svi malo zastali na pogrešnim šinama, nadajući se da će nas tu netko zateći i povesti u neku još neodređenu budućnost, o kojoj sad ne želimo znati ništa. Njima bi se s ove naše strane mogla pridužiti Tena Štivičić (1977.), bliska im ne samo generacijski, nego i po intenzitetu dramskog pisma u kojem priznaje da je stvarnost puno zanimljivija od fikcije. “Tri zime” tako nisu jedna u nizu dobro napisanih obiteljskih drama, nego su vjerna preslika života na ovim prostorima gdje je prošlost uvijek uzbudljivija od sadašnjosti, a budućnost se ne može dogoditi upravo zbog nesavladivog tereta prošlosti. Štivičić ne povezuje puzzle obiteljskih nesporazuma, nego povijest ove zemlje iscrtava kroz tragediju međugeneracijskog nerazumijevanja i davno iživljenu nesreću prenosi kao urok od koljena do koljena čineći život onih najmlađih jednako nemoguć kao što je davno bio život njihovih predaka.

Sve tri spisateljice odlučile su se (re)interpretirati ratno i poratno vrijeme koje pripada muškarcima i snažno postaviti te pomaknuti granice, podjednako one životne, kao i one literarne. Uvjerljivo na stranicama svojih dramskih tekstova istražuju krajolike patnje i ne traže pri tome izlike ili oslonce, spremne su sve razotkriti kako bi sebi pomogle i život na ovim prostorima učinile ako ne lakšim, onda barem snošljivijim. Danas već nagrađivane, priznate i izvođene na svjetskim pozornicama, one su traumatičnu stvarost ovih prostora i našeg vremena učinile bliskom stanovnicima nekih drugih prostora koji ne razumiju posve naše traume, ratne i tranzicijske i kojima sve to još ima prizvuk ili egzotike ili divljačkog nasilja zabilježenog u filmovima iz ex-Jugoslavije.

Milena Marković se u svojoj posljednjoj knjizi odlučila snagom jezika kojim piše, direktno se obraćajući svojim čitateljima, obračunati s onim vremenom za koje kažemo da nas je, barem moju generaciju, kao i generaciju Marković, Srbljenović, Štivičić, promijenilo. Piše “Decu” kao da nema što više izgubiti s uvjerenjem kako smo toliko toga već izgubili da nam preostaje samo još rekonstrukcija, i to vlastitog sjećanja kako bismo se iz svega toga mogli izvući. Jezik kojim govori divlji je, grub, neuljepšan, razoran i traumatičan, jezik koji nas smješta u prostor koji nam je onemogućio da nam život izgleda drugačije, uglađenije, stišanije, nježnije i puno, puno lakše. To je jezik dvorišta, ulice, šume, šireg centra, visokih zgrada... Jezik nemoći koji ništa ne može popraviti, ali može ostaviti otvorene rane koje se obnavljaju upravo izgovorenim i još više neizgovorenim riječima naše prošlosti. I, kako poručuje Milena Marković, što god nastojali potisnuti, ono se još jače otvara u jeziku upravo činom prvog potiskivanja i podsjeća nas kako smo slabi pred sami sobom i samo se ponovnim suočenjem kroz sve ono što smo prošli možemo iz svega toga izvući. Ali ona se ne izvlači, nego nabraja sve ono što ju je odredilo i učinilo velikom - velikom sestrom, velikom ženom, velikom majkom i u konačnici doista velikom spisateljicom...

KRITIKA Opasan roman o povijesti, u našim jezicima neusporediva, najveća knjiga o ženskosti...

”Nisam imao dilemu, bilo mi je dosta rano jasno da ništa neće moći da zasjeni ovu knjigu, ona predstavlja jedan poseban i vanredan iskorak... Ne mogu zamisliti čitatelja koji bi pred ovim djelom mogao izaći nepromenjen - čitanje ove knjige za svakog čitatelja će biti egzistencijalno iskustvo, ljudi će pamtiti kad i gdje su pročitali ovu knjigu. Zadovoljstvo mi je što sam imao priliku razmotriti ovu knjigu na taj način i što je ona sad dio povijesti NIN-ove nagrade”, rekao je Teofil Pančić, predsjednik žirija NIN-ove nagrade. I čini mi se kako ćemo svi mi koji smo živjeli vrijeme koje se upisalo u “Decu” dugo pamtiti trenutak našeg autobiografskog razotkrivanja na stranicama ove čudesne knjige.