Tko je Aleksa Šantić, pjesnik čiji su stihovi iz njegove popularne balade “Emina”, koja je nastala sad već daleke 1903. godine, završili, pretpostavljam, u većini srednjoškolskih spomenara iz vremena kad je to bio neizostavni dio rituala odrastanja? Ukratko, Aleksa Šantić, rođen u Mostaru 1868. godine, gdje je proveo najveći dio života, gdje je i umro 1924. u dobi od 55 godina, i čije je ime neraskidivo povezano s urbanom mitologijom toga grada, bio je bosanskohercegovački i srpski pjesnik koji slovi kao jedan od najpoznatijih predstavnika novije lirike u Bosni i Hercegovini. Odrastao je u srpskoj, trgovačkoj obitelji koja nije imala razumijevanja za njegov pjesnički talent. Na njegov pjesnički razvoj najviše su utjecali Vojislav Ilić i Jovan Jovanović-Zmaj, a od stranih pjesnika Heinrich Heine, čije je stihove i prevodio s njemačkog. Njegove najvažnije pjesme nastale su između 1905. i 1910. godine, u vrijeme burnih društvenih promjena u Bosni i Hercegovini, u vrijeme kad zemlja, koja je dvadesetak godina ranije izišla iz perioda višestoljetne osmanske uprave, hvata korak za zapadnim svijetom.

Šantićeva poezija puna je snažnih emocija, u kojoj je vidljiv jak utjecaj sevdalinki, tradicionalnih bosanskohercegovačkih ljubavnih pjesama. Šantić je u tom smislu koristio i karakteristični jezik, što se na najbolji način može vidjeti u početnim stihovima “Emine”, koja je i uglazbljena u formi sevdalinke: “Sinoć, kad se vratih iz topla hamama, /Prođoh pokraj bašte staroga imama;/Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,/S ibrikom u ruci stajaše Emina”. Ili iz stihova jedne druge Šantićeve pjesme, “Što te nema”, koja je na ovim prostorima podjednako poznata kao i “Emina”, zahvaljujući prije svega obradi ove pjesme od strane preminule bosanskohercegovačke kantautorice Jadranke Stojaković: “Ispod rose zumbul gleda,/Iz behara miris vije,/A za mene ko da cvili,/I u bolu suze lije”. Druga tema koja je obilježila Šantićevu poeziju su pjesme socijalne tematike. Period u kojemu je Šantić djelovao imao je tad i određene značajke zakašnjelog nacionalnog preporoda, u čemu je Šantić aktivno i zdušno sudjelovao, što se vidi, kad je riječ o pjesmama iz njegova socijalnog ciklusa, iz gotovo svakog njegova stiha. Najpoznatije pjesme sa sličnom tematikom su “O klasje moje” i “Ostajte ovdje”. Pogotovo je zanimljiva pjesma “Ostajte ovdje”, koja pokazuje svu Šantićevu širinu, zbog čega je, možda, još za života postao neka vrsta gradskog mita. Pjesma je prvi put objavljena 1896. godine, na prvoj stranici časopisa Zora, a bila je upućena onim bosanskim muslimanima koji su nakon ulaska austrougarskih okupacijskih jedinica u Bosnu i Hercegovinu napuštali zemlju i odlazili u Tursku. Uvodne stihove ove pjesme u vrijeme socijalizma znali su na pamet gotovo svi srednjoškolci: “Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba/Neće vas grijat k’o što ovo grije;/Grki su tamo zalogaji hljeba/Gdje svoga nema i gdje brata nije”. Uzgred - što je možda povod i za neku mnogo širu temu, za priču o onom povijesnom usudu po kojemu se “neprežvakana” povijest neprestano ponavlja - nevjerojatno je koliko je i danas, u vrijeme kad se Bosna i Hercegovina ubrzanim tempom prazni, aktualna ova Šantićeva pjesma.

Dva su detalja, dvije nesretne ljubavne veze, presudno utjecala na Šantićevu biografiju. Šantić se kao vrlo mlad zaljubio u Slavonku Anku Tomlinović, katolkinju, kćer siromašnog fotografa, “kuferaša”, koji je trbuhom za kruhom došao u Mostar. Međutim, pod pritiskom od strane svoje konzervativne pravoslavne obitelji, Šantić je napustio Anku, da bi nešto kasnije upoznao Zorku Šolu, iz bogate mostarske srpske obitelji, koja je napustila Šantića iz istih razloga kao i Šantić Anku Tomlinović: pod pritiskom od strane svoje bogate obitelji.

Djelomičan odgovor na pitanje postavljeno na početku ovoga teksta daje predstava “Noć s Aleksom” u režiji Ivice Buljana, nastala na osnovu teksta mostarskog pjesnika Marka Tomaša, koja je premijerno prikazana u mostarskom Hrvatskom narodnom kazalištu 27. listopada, koja će, vjerujem, barem donekle promijeniti stereotipnu i jednodimenzionalnu sliku o Aleksi Šantiću, kakva je prisutna danas, pogotovo u Mostaru, gradu za koji je Šantić bio sudbinski vezan. U razgovorima nakon premijere s brojnim poznanicima i prijateljima iz Mostara, svi su naglašavali ovu dimenziju drame, kojom se dekonstruira jedan mit i koja daje, barem djelomično, dubinski uvid u jednu tragičnu, amblematsku biografiju.

Radnja drame započinje 1924. godine i fokusira se na posljednje dane Alekse Šantića, koji nasmrt bolestan leži u Ćorovića kući, odnosno u kući mostarskog pisca Svetozara Ćorovića, najpoznatijeg po svojemu romanu “Stojan Mutikaša”, prema kojemu je 50-ih snimljen igrani film, a krajem 70-ih i iznimno popularna televizijska serija “Porobdžije”, Šantićeva prijatelja i supruga Šantićeve sestre Radojke Perse. Predstava je rađena s minimalističkom scenografijom, koja je nadomještena uglavnom zvučnim kulisama, a posebno je upečatljiva scena gdje se na sličan način dočarava ulazak vlaka u stanicu.

”Noć s Aleksom” započinje pomalo uznemirujućom, “futurističkom scenom” koja je karakteristična za današnji Mostar, u kojem skakač sa Starog mosta traži novac od turista da bi zauzvrat skočio u Neretvu, što je jedna ružna scena koja se, vjerujem, ureže u sjećanje svakome tko kao turist posjeti Mostar. Ova scena funkcionira na više načina, ponajprije kao dekonstrukcija još jednog mostarskog mita, što je i izravna poveznica sa Šantićem, odnosno s banalnom slikom kakva je stvorena oko njega, odnosno prikaz Mostara preko njegova dva najvidljivija simbola: Staroga mosta i Alekse Šantića.

Središnja priča predstave je raspad Šantićeve obitelji, pri čemu je ključnu ulogu odigrala majčina “kletva”, što je stvarni biografski podatak, a vezan je uz Šantićevu vezu s Ankom Tomlinović. Navodno je Mara Šantić, Aleksina majka, razdrljenih grudi zaklela Aleksu “majčinim mlijekom” da razvrgne vezu s jednom “latinkom” (katolkinjom). Upravo su za ovaj detalj vezani vrhunci ove predstave. Tu je najprije Aleksin dijalog s mostarskim piscem Osmanom Đikićem (Robert Pehar), koji je izbjegao Aleksinu sudbinu oženivši djevojku iz “tuđeg plemena”. (Đikić je na tu temu napisao pjesmu “Đaurko (kaurka, tuđinka, op.a.) mila”, prema kojoj je nastala istoimena sevdalinka koju je, među ostalim, izvodio i Šaban Bajramović.) Zatim scena u kojoj se Aleksa prepire s mrtvom majkom, i na kraju, što je po mojemu mišljenju i vrhunac cijele predstave, monolog Aleksine sestre Perse o kletvama, jedan nevjerojatno sugestivno izveden krležijanski solilokvij o prokletstvu male, patrijarhalne sredine koja može poslužiti i kao paradigma ondašnje, ali i današnje Bosne i Hercegovine.

U predstavi se, pored “lokalnih” pisaca Osmana Đikića, Svetozara Ćorovića i Jovana Dučića, pojavljuju i dvojica književnih velikana: Miroslav Krleža (Damir Čobo) i Miloš Crnjanski (Ana Franjčević). Šantićev susret s Krležom i Crnjanskim su autentični biografski detalji, o čemu je, primjerice, Krleža ostavio i određene zabilješke, koje su djelomično korištene u predstavi. Krleža je prikazan kao “hodajući spomenik”, kojega na scenu, na “pokretnom postamentu”, prema Aleksi gura Persa. Izlazak Krleže na scenu prati fenomenalna, minimalistička izvedba Azrine pjesme “041”, odnosno njeni uvodni stihovi: “Kada Zagreb izranja iz sna...”. Pjesmu izvode sami glumci: Mario Knezović, gitara, Miro Barnjak, bas gitara, i Vladimir Mićković na bubnjevima. Krleža se, odjeven u uniformu austrougarskog kadeta, obraća Aleksi s visoka, sa svog spomeničkog pijedestala. Krleža je Šantiću najviše zamjerao njegove podaničke, monarhističke stavove, te spominje uramljenu fotografiju kralja Aleksandra, koju je Šantiću, kao osvjedočenom rodoljubu, svojevremeno poklonio sam kralj, bez obzira na to što je Šantić pred smrt bio razočaran novom državom koja je iznevjerila sve njegove romantične, mladenačke ideale. Krleža, također, spominje Aleksi i svoj posjet Silviju Strahimiru Kranjčeviću u Sarajevu, te tako, posredno, kritizira Šantića. S druge strane, mladi Crnjanski, koji je igrom slučaja 20-ih raspoređen kao vojnik u Mostar, što je biografski podatak, te se tom prilikom i susreo sa Šantićem, prema Šantiću se odnosi s dužnim poštovanjem. Ana Franjčević je sjajno utjelovila asketski lik Miloša Crnjanskog te se ovaj Buljanov nesvakidašnji izbor pokazao kao pun pogodak.

Treba spomenuti i “soundtrack” predstave. Uglavnom se radi o uglazbljenim Šantićevim stihovima, i bila bi prava šteta da on ne zaživi i mimo predstave. Većinu pjesama izvodi fenomenalni Vladimir Mićković, mostarski kipar, slikar i grafičar, osoba nevjerojatno sugestivna glasa, koji već više od jednog desetljeća istražuje lokalnu glazbenu baštinu. Pogotovo je poznat po svojim izvedbama sevdalinki i židovskih, sefardskih pjesama, koje su, nažalost, skrajnuto i manje poznato kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, kao još jedan njezin specifikum nastao miješanjem više kultura.

Šantić u predstavi umire od sušice, iako su još za njegova života kolale glasine da je bio zaražen i sifilisom, što je ubrzalo njegovu smrt, na što se u predstavi neskriveno aludira, ubačeno u kontekst famoznih “čaršijskih priča”, što može, ali i ne mora biti istinito. Tu je, također, u tom kontekstu i potresna scena Alekse sa sredovječnom prostitutkom Micikom (Mirela Mijačank Kordić), koja je navodno zarazila Aleksu ovom bolešću, u kojoj Aleksa traži od Micike da joj se obraća imenom neprežaljene Aleksine ljubavi Anke. Od glumačke postave, koja je u cjelini vrhunski obavila svoj posao, što je postalo gotovo pa poslovično za ovu kazališnu kuću, ipak treba izdvojiti Ivu Krešića u ulozi Alekse Šantića, Jelenu Kordić Kuret kao Radojku Persu Ćorović, Miru Barnjaka koji je igrao Svetozara Ćorovića te Jovana Dučića i Nikolinu Marić u ulozi posesivne Aleksine majke Mare.

Međutim, najveća vrijednost ove predstave, barem iz moje, “nemostarske perspektive”, sastoji se u tome što je ona ujedno i neka vrsta studije o smrti i prokletstvu, jedne velike književne teme kojoj su svoj obol dali i neki veliki pisci poput Tolstoja, Thomasa Manna ili Carlosa Fuentesa, a što joj daje i univerzalni karakter. Mislim da bi upravo ovaj detalj trebao biti krunski argument zbog čega ova predstave ne smije ostati samo lokalna mostarska priča, jer sam uvjeren da će podjednako dobro ovu predstavu shvatiti i gledatelji u Zagrebu ili Beogradu, jer je mit o Aleksi Šantiću, onaj vršak ledenog brijega, podjednako vidljiv i iz Mostara i ova dva spomenuta grada, neka vrsta zajedničkog iskustva, na identičan način na koji su to i pjesme “Emina” i “Što te nema”.