Glumicu Bojanu Gregorić ovih je dana najlakše susresti doslovno na sekundu, ne više od toga, pri ulazu i izlazu iz matičnoga kazališta Gavella, otkud s tri “dramske partiture” svakodnevno mijenja radne adrese. Gotovo nam je neugodno bilo inzistirati na medijskom razgovoru kad smo shvatili da istodobno radi na tri predstave u tri zagrebačka kazališta. 

Ako se može banalno reći da je gluma “ulazak i izlazak iz uloge”, onda i na banalnoj razini ovo mora biti prilično opterećenje - razgovaramo u rano jutro s Bojanom Gregorić, u pauzi između različitih proba. Je li to prvi slučaj ovakvog presinga, zahtijeva li joj to specifičnu tehniku koncentracije? “Ma događalo se da snimam i igram predstave paralelno pa brzog tempa nije nedostajalo… 

Ali do sada nisam radila čak tri predstave istodobno. Činjenica je da se uloge poput ovih koje sad radim ne odbijaju i da, zahvaljujući susretljivosti kolega i mojih ukućana - zasad sve to nekako klapa. Riječ je o tekstu ‘Sjećanje vode’ britanske dramatičarke Shelagh Stephenson, gdje igram Mary; spremam Shakespearova ‘Richarda Trećeg’, gdje igram Margaretu, i a u komadu ‘Dvoje’ igram s Draženom Čučekom, gdje će svatko od nas odigrati sedam različitih likova. 

Izazova, znači, više nego dovoljno, vremena nikada dovoljno da u danu posložim sve što bih željela do kraja. A koncentracija je, naravno, najvažniji dio procesa, čemu pristupam bez puno filozofije: prije probe prođem kroz tekst koji ću raditi. To mi je dovoljno da se podsjetim na sve prethodno pa zacrtam sljedeći cilj”, vedro će glumica. Očito uživa u poslu, odgovara joj galopirajući tempo. U sličnom tematskom smjeru zato nastavljamo: kako je danas moguće razgovarati o kazalištu?

Premijerne medijske fotogalerije dokaz su da teatar živi punim plućima, rasprodane predstave svjedoče da ovdje nema problema s publikom. Ispada, također, da su klasični modeli kazališne kritike ili većeg napora u intelektualizaciji kazališnog teksta stvar daleke prošlosti. Kako o tome razmišljate, pitamo. Ima li smisla ili potrebe mijenjati javni diskurs o teatru? “Život, a to podrazumijeva i njegovu medijsku sliku, u velikoj se mjeri promijenio… Sve je brzina, pa je osnovna odlika uspješnosti u općenitom smislu jednostavna: da to bude kratko, jezgrovito i po mogućnosti jasno ‘na prvu loptu’. Naša kazališna oaza, nasreću, još uspijeva zadržati temeljit rad na tekstu koji potraje i do dva mjeseca, što omogućuje intelektualna promišljanja komada. A ‘pero’ kritičara se , naravno, razlikuje: sve je subjektivno, dojam o predstavi razlikuje se od osobe do osobe. Uvijek je tako bilo i bit će”, govori Bojana, na što krademo riječ, tražimo razlike u doživljaju kritičarskih ocjena.

“Razvesele me kritike u kojima spoznam da su nijanse našeg scenskog stvaranja prepoznate, ali jednako se tako ne zamaram ponekima koje nas svode na banalnosti kuloarskih priča. Odavno sam se pomirila s činjenicom da mnogi, nažalost, ne prepoznaju dobro napisanu od dobro odigrane uloge. Ali veselje stvaranja, igre, uvijek je ono što me drži u vjeri da sve to nešto nekome znači u publici: pa zato sve ima smisla”, glasno razmišlja naša sugovornica. Kakav je onda glumičin odnos prema pojmu karijere? Jer se u medijskoj mistifikaciji teatra isključivo barata pojmom “karijernih uspjeha”, za razliku od, valjda, plebejskog pojma glumačkog rada? I kako se u tom međuprostoru medija i svakodnevice snalazi u konstrukciji glumice dive, kako šou magazini često, gotovo u pravilu, navode u njezinom slučaju?

“Ne volim niti jedno niti drugo: snobovsko-intelektualni pristup kazalištu jednako mi je smiješan kao i šoumagazinski glamur. Karijera je izmišljen pojam kojim glumci uglavnom ne operiraju samostalno, pogotovo u Hrvatskoj. Glumci su ‘na odabir’ i češće su birani nego što imaju priliku birati: bilo da je riječ o tekstu - pogotovo u matičnom kazalištu; ili o tome koga će igrati… A možda je tako i bolje, previše bi bilo Hamleta i Medeja, haha”, apsolvira temu Bojana Gregorić. Iako, još se držimo na terenu glumačkih odabira: u suvremenom teatru je itekako važno vidjeti što i kako “dame biraju” ili za kakve uloge budu odabrane. Lakmus suvremenoga kazališta je sigurno (i) udio komada što uključuju veću različitost ženskih likova od statičnog stereotipa manje zahtjevnih a “lijepoizgledajućih” ženskih rola. Ima li dojam da se repertoar domaćeg teatra intenzivno mijenja u korist takve strategije repertoara i podjela? “Teško je generalizirati u ovoj temi, tu se mogu tek voditi osobnim iskustvom. Ali ne mislim da postoji umjetnička duša koja pristupa liku kao da je riječ o izboru za miss, s mišlju ‘želim lijepo izgledati u toj ulozi’. S druge strane, i Branko Gavella je u studijama o glumcu i glumi pisao da ‘glumca fizički habitus itekako određuje’.

Mogu reći da sam imala sreću, u ove 22 godine rada, odigrati neke od najljepših uloga domaćih i stranih pisaca. A dolazile su mi baš u pravo vrijeme glumačke zrelosti: počevši od Breze i Janice preko Racineove Fedre, do komada ‘Kolovoza u okrugu Osage’. Niti jednu od tih uloga ne smatram stereotipnom, kamoli manje zahtjevnom: tako je bilo od mojih glumačkih početaka do danas. No svakako mogu reći da se u posljednje četiri godine vodi računa da igraju komadi za veći ansambl, a eto, poklopilo se i da su ti tekstovi bogati sjajnim ženskim ulogama”, objašnjava Bojana Gregorić, a mi ne ispuštamo teatarski fokus. Jer u posljednje vrijeme takav ima društvenog potencijala, ispostavlja se. Pitamo, dakle, u kojoj je mjeri suvremeno kazalište odraz društvenih prioriteta? Pri tome ne mislimo na metafizičke razmjere pitanja nego na konkretan domaći slučaj u kojem politička desnica, primjerice, određuje kalendar kazališnih svetkovina - sad u slučaju Dana kazališta, koji navodno kolidira s komemoracijom žrtvama Vukovara; ili ranije kad je klerikalna desnica pomno pregledavala dizajn najavnih kazališnih plakata? Kako je moguće biti slobodan u kazalištu ako se u njega intervenira izvanumjetničkim kriterijima? “Definitivno smatram da je proslavljanje Noći kazališta, što je tradicija u mnogim zemljama Europe, potpuno neopravdano odgođeno jer postoji i mogućnost prilagodbe repertoara.

Negdje sam čula u medijima izjavu da ‘nije u redu da se ljudi smiju u kazalištu na taj dan’… Ali nisu li se svi hrabri i sjajni ljudi koji su pali za ovu zemlju upravo borili da bi bilo više sreće i smijeha u Hrvatskoj ?! A raniji slučaj ‘ozloglašenoga’ Gavellina plakata - čiji je dizajn po meni bio infantilna dosjetka i mogu razumjeti da je neke vjernike zasmetao; pokazatelj je da ljudi ne stoje iza svojih odluka. Darko Stazić, ravnatelj u vrijeme tog ‘slučaja plakat’, valjda je i htio malo uskomešati duhove, pa i na taj način progovoriti o temi predstave ‘Fine mrtve djevojke’ i ostati dosljedan umjetničkoj odluci kreativnog tima, a ne povući plakat zbog prijetnji s bilo koje strane. Umjetnička sloboda znači biti dovoljno hrabar da javno kažeš i obraniš misao odnosno djelo: iako se kod pojedinaca često sve svede tek na očuvanje vlastite plaće”, razmišlja naša sugovornica.

U realitetu izvankazališnih događaja, promjene se, međutim, događaju izuzetno teatralno. Pod utjecajem političkog povijesnog revizionizma mijenjaju se imena trgova: bivši Trg maršala Tita vjerojatno neće biti jedini primjer, građani su se na to gotovo navikli. Postalo je nepopularno javno spominjati bilo što vezano uz antifašističku borbu i Jugoslaviju kao historijsku činjenicu konkretnih ljudi. A djed Bojane Gregorić bio je Pavle Gregorić, kolokvijalno poznat pod partizanskim nadimkom Brzi. Bio je liječnik, jedan od osnivača ZAVNOH-a i kasnije jedan od najutjecajnijih komunista u Jugoslaviji. Bio je pripadnik političke elite i čovjek upadljive biografije, koji je doživio duboku starost. Spominjemo ga kao konkretnu osobu Bojanine obiteljske povijesti, a ne kao tobožnji primjer glorifikacije SUBNOR-a.

Nastavak pročitajte na idućoj stranici...

I ispada da ovo pitanje mora imati poduži ceremonijalni uvod… Čega se, ukratko, najviše sjećate od djeda, pitamo Bojanu Gregorić. Jeste li kao dijete bili svjesni njegove elitne političke pozicije, što vas je o životu naučio? I kako vam se čini da bi, poznajući njegov karakter, reagirao na suvremenost političkih dvojbi oko domaćeg antifašizma? “Moj djed je govorio pet stranih jezika, živio je u različitim svjetskim i europskim gradovima. Bez obzira na to što je prvu suprugu i sina izgubio u Oktobarskoj revoluciji, vjerovao je u ljudsku jednakost. Bez obzira na religiju, nacionalnost, boju kože i podrijetlo.

Odgajao me kao građanku svijeta, i to onakvu koja treba biti i ostati ponosna na svoje zagorske korijene. Vrlo rano je uvidio probleme jugoslavenske unutarnje politike. Ukazivavši na njih, maknut je s funkcija pa mu je dodijeljena uloga ‘pripovjedača po školama’ o ratnim anegdotama pri oslobođenju od fašista u Drugom svjetskom ratu. Jednom prilikom ispripovijedao mi je anegdotu... Putovao je vlakom i nosio važne informacije. Pretpostavljao je da će ga tražiti, pa je sjeo u kupe s dva mlada SS vojnika. 

A kako je djed završio medicinu u Grazu, fantastično je govorio njemački jezik. I tako, tijekom putovanja, vlak se zaustavljao pet puta, provodila se stroga provjera putnika. Ali njihov kupe nisu provjeravali: s obzirom na djedove suputnike s kojima bi ga zatekli kako čavrlja i smije se nastavili bi dalje. Kad je stigao na odredište živ i zdrav, pitan kako je sve to uspio proći bez problema, odgovorio je: Bio sam u društvu dva izuzetno obrazovana SS  vojnika”, pripovijeda unuka Gregorić. Ne inzistiramo na procjeni njegove transpovijesne reakcije na našu svakodnevicu, jasno je. Povijesnim revizionizmom je u simboličkom ili konkretnom smislu ionako pogođena svaka obitelj u Hrvatskoj, žrtava ima na svakoj strani. Primjerice, ni Bojana Gregorić ne zna gdje je točno rođena njezina mama, velika glumica Božidarka Frajt, koja je u ratu ostala bez majke, a vaše bake, preživjevši logor. Teške teme možda nisu za javnu elaboraciju, ali nisu ni za zaborav: kako o tome razmišlja naša sugovornica?

“S poštovanjem i sjećanjem zauvijek, ali vrijeme je da konačno okrenemo novu stranicu u kojoj uistinu neće biti bitno tko je odakle. Nadam se da će nove generacije znati vrednovati radinost i uspjeh iznad nečijeg podrijetla”, kaže Bojana Gregorić koja je, usput, ali važno rečeno, pojam glumačkog rada kao nesigurnog i teškog posla naučila uz samohranu majku glumicu (koja, kako shvaćamo, ne voli medijski publicitet, ali ju je gotovo nemoguće zaobići, isprike) koja je kao samostalna umjetnica godinama bila bez stalnog posla i teško izdržavala dvoje djece. Kako ste se pored njezina iskustva odlučili za glumu, bez veće dileme? “Ah, čovjek treba naprosto slijediti svoje srce. Jer rad bez srca jednak je sporom odumiranju”, kratko će glumica. Uz glumački angažman, naša sugovornica je jedna od Unicefovih ambasadorica dobre volje u Hrvatskoj. Kaže da ju je taj angažman duboko potresao - iako šira javnost zapravo ne razumije što podrazumijevaju Unicefove akcije. Javnost vidi Gibonnija ili vas na fotografiji, i to je to. Kaže da su djeci u Hrvatskoj poklanjali flomastere jer ih nisu imala, na desetak kilometara od Zagreba? “Manji dio Unicefovih aktivnosti završi u medijima i često su fokusirani na događaje. Unicef se bavi ‘jačanjem ljudskih resursa’ koji brinu o djeci, odnosno promjenama ponašanja čitavog društva prema djeci. 

Primjerice, uz program podrške roditeljima ‘Rastimo zajedno’ dokazano se smanjilo fizičko kažnjavanje djece. Program ‘Stop nasilju među djecom’ bio je u rangu najuspješnijih svjetskih programa: u školama u kojima se provodio prepolovio se broj slučaja nasilja medu vršnjacima. Nakon uspjeha u Hrvatskoj, program je uspješno izvezen u Bugarsku, Srbiju, Crnu Goru i Sloveniju. Zahvaljujući višegodišnjem zagovaranju i programu podrške socijalnoj skrbi povećao se broj djece u udomiteljskim obiteljima - o kojima i danas Unicef brine, a zakonom je uređeno da se djeca mlađa od sedam godina ne bi trebala smještati u dom. 

Od otvaranja prve mljekare 1952 . do otvaranja vrtića i opremanja parkova pa sve do otvaranja prve banke humanog mlijeka - čemu se nadamo krajem 2018.godine, učinio je društvo kvalitetnijom sredinom za odrastanje najmlađih i najranjivijih skupina”, objašnjava ambasadorica Unicefa Gregorić, koju konačno tražimo definiciju vlastitog životnog i profesinalnog optimizma. Jer optimizam ovdje guramo kao kategoriju prema kojoj se treba odrediti: bolje nego realizam društvene svakodnevice. “Kako kaže Voltaireov Candide: ’Svatko treba obrađivati svoj vrt’. U toj maksimi sadržan je pesimizam i optimizam suvremenog društva, pri čemu je važno i koliki je to vrt i što se na njemu obrađuje. Odnos prema optimizmu i realitetu ne moze biti jednostran niti ultimativan, tako da jedino mogu reći da obrađujem vlastiti vrt”, kaže Bojana Gregorić.