"Moj djed, osnivač ZAVNOH-a, odgojio me kao građanku svijeta"

Glumicu Bojanu Gregorić ovih je dana najlakše susresti doslovno na sekundu, ne više od toga, pri ulazu i izlazu iz matičnoga kazališta Gavella, otkud s tri “dramske partiture” svakodnevno mijenja radne adrese. Gotovo nam je neugodno bilo inzistirati na medijskom razgovoru kad smo shvatili da istodobno radi na tri predstave u tri zagrebačka kazališta. 

Ako se može banalno reći da je gluma “ulazak i izlazak iz uloge”, onda i na banalnoj razini ovo mora biti prilično opterećenje - razgovaramo u rano jutro s Bojanom Gregorić, u pauzi između različitih proba. Je li to prvi slučaj ovakvog presinga, zahtijeva li joj to specifičnu tehniku koncentracije? “Ma događalo se da snimam i igram predstave paralelno pa brzog tempa nije nedostajalo… 

Ali do sada nisam radila čak tri predstave istodobno. Činjenica je da se uloge poput ovih koje sad radim ne odbijaju i da, zahvaljujući susretljivosti kolega i mojih ukućana - zasad sve to nekako klapa. Riječ je o tekstu ‘Sjećanje vode’ britanske dramatičarke Shelagh Stephenson, gdje igram Mary; spremam Shakespearova ‘Richarda Trećeg’, gdje igram Margaretu, i a u komadu ‘Dvoje’ igram s Draženom Čučekom, gdje će svatko od nas odigrati sedam različitih likova. 

Igor Kralj/PIXSELL

Izazova, znači, više nego dovoljno, vremena nikada dovoljno da u danu posložim sve što bih željela do kraja. A koncentracija je, naravno, najvažniji dio procesa, čemu pristupam bez puno filozofije: prije probe prođem kroz tekst koji ću raditi. To mi je dovoljno da se podsjetim na sve prethodno pa zacrtam sljedeći cilj”, vedro će glumica. Očito uživa u poslu, odgovara joj galopirajući tempo. U sličnom tematskom smjeru zato nastavljamo: kako je danas moguće razgovarati o kazalištu?

Premijerne medijske fotogalerije dokaz su da teatar živi punim plućima, rasprodane predstave svjedoče da ovdje nema problema s publikom. Ispada, također, da su klasični modeli kazališne kritike ili većeg napora u intelektualizaciji kazališnog teksta stvar daleke prošlosti. Kako o tome razmišljate, pitamo. Ima li smisla ili potrebe mijenjati javni diskurs o teatru? “Život, a to podrazumijeva i njegovu medijsku sliku, u velikoj se mjeri promijenio… Sve je brzina, pa je osnovna odlika uspješnosti u općenitom smislu jednostavna: da to bude kratko, jezgrovito i po mogućnosti jasno ‘na prvu loptu’. Naša kazališna oaza, nasreću, još uspijeva zadržati temeljit rad na tekstu koji potraje i do dva mjeseca, što omogućuje intelektualna promišljanja komada. A ‘pero’ kritičara se , naravno, razlikuje: sve je subjektivno, dojam o predstavi razlikuje se od osobe do osobe. Uvijek je tako bilo i bit će”, govori Bojana, na što krademo riječ, tražimo razlike u doživljaju kritičarskih ocjena.

Grgur Zucko (PIXSELL)

“Razvesele me kritike u kojima spoznam da su nijanse našeg scenskog stvaranja prepoznate, ali jednako se tako ne zamaram ponekima koje nas svode na banalnosti kuloarskih priča. Odavno sam se pomirila s činjenicom da mnogi, nažalost, ne prepoznaju dobro napisanu od dobro odigrane uloge. Ali veselje stvaranja, igre, uvijek je ono što me drži u vjeri da sve to nešto nekome znači u publici: pa zato sve ima smisla”, glasno razmišlja naša sugovornica. Kakav je onda glumičin odnos prema pojmu karijere? Jer se u medijskoj mistifikaciji teatra isključivo barata pojmom “karijernih uspjeha”, za razliku od, valjda, plebejskog pojma glumačkog rada? I kako se u tom međuprostoru medija i svakodnevice snalazi u konstrukciji glumice dive, kako šou magazini često, gotovo u pravilu, navode u njezinom slučaju?

“Ne volim niti jedno niti drugo: snobovsko-intelektualni pristup kazalištu jednako mi je smiješan kao i šoumagazinski glamur. Karijera je izmišljen pojam kojim glumci uglavnom ne operiraju samostalno, pogotovo u Hrvatskoj. Glumci su ‘na odabir’ i češće su birani nego što imaju priliku birati: bilo da je riječ o tekstu - pogotovo u matičnom kazalištu; ili o tome koga će igrati… A možda je tako i bolje, previše bi bilo Hamleta i Medeja, haha”, apsolvira temu Bojana Gregorić. Iako, još se držimo na terenu glumačkih odabira: u suvremenom teatru je itekako važno vidjeti što i kako “dame biraju” ili za kakve uloge budu odabrane. Lakmus suvremenoga kazališta je sigurno (i) udio komada što uključuju veću različitost ženskih likova od statičnog stereotipa manje zahtjevnih a “lijepoizgledajućih” ženskih rola. Ima li dojam da se repertoar domaćeg teatra intenzivno mijenja u korist takve strategije repertoara i podjela? “Teško je generalizirati u ovoj temi, tu se mogu tek voditi osobnim iskustvom. Ali ne mislim da postoji umjetnička duša koja pristupa liku kao da je riječ o izboru za miss, s mišlju ‘želim lijepo izgledati u toj ulozi’. S druge strane, i Branko Gavella je u studijama o glumcu i glumi pisao da ‘glumca fizički habitus itekako određuje’.

Tomislav Miletic/PIXSELL

Mogu reći da sam imala sreću, u ove 22 godine rada, odigrati neke od najljepših uloga domaćih i stranih pisaca. A dolazile su mi baš u pravo vrijeme glumačke zrelosti: počevši od Breze i Janice preko Racineove Fedre, do komada ‘Kolovoza u okrugu Osage’. Niti jednu od tih uloga ne smatram stereotipnom, kamoli manje zahtjevnom: tako je bilo od mojih glumačkih početaka do danas. No svakako mogu reći da se u posljednje četiri godine vodi računa da igraju komadi za veći ansambl, a eto, poklopilo se i da su ti tekstovi bogati sjajnim ženskim ulogama”, objašnjava Bojana Gregorić, a mi ne ispuštamo teatarski fokus. Jer u posljednje vrijeme takav ima društvenog potencijala, ispostavlja se. Pitamo, dakle, u kojoj je mjeri suvremeno kazalište odraz društvenih prioriteta? Pri tome ne mislimo na metafizičke razmjere pitanja nego na konkretan domaći slučaj u kojem politička desnica, primjerice, određuje kalendar kazališnih svetkovina - sad u slučaju Dana kazališta, koji navodno kolidira s komemoracijom žrtvama Vukovara; ili ranije kad je klerikalna desnica pomno pregledavala dizajn najavnih kazališnih plakata? Kako je moguće biti slobodan u kazalištu ako se u njega intervenira izvanumjetničkim kriterijima? “Definitivno smatram da je proslavljanje Noći kazališta, što je tradicija u mnogim zemljama Europe, potpuno neopravdano odgođeno jer postoji i mogućnost prilagodbe repertoara.

Negdje sam čula u medijima izjavu da ‘nije u redu da se ljudi smiju u kazalištu na taj dan’… Ali nisu li se svi hrabri i sjajni ljudi koji su pali za ovu zemlju upravo borili da bi bilo više sreće i smijeha u Hrvatskoj ?! A raniji slučaj ‘ozloglašenoga’ Gavellina plakata - čiji je dizajn po meni bio infantilna dosjetka i mogu razumjeti da je neke vjernike zasmetao; pokazatelj je da ljudi ne stoje iza svojih odluka. Darko Stazić, ravnatelj u vrijeme tog ‘slučaja plakat’, valjda je i htio malo uskomešati duhove, pa i na taj način progovoriti o temi predstave ‘Fine mrtve djevojke’ i ostati dosljedan umjetničkoj odluci kreativnog tima, a ne povući plakat zbog prijetnji s bilo koje strane. Umjetnička sloboda znači biti dovoljno hrabar da javno kažeš i obraniš misao odnosno djelo: iako se kod pojedinaca često sve svede tek na očuvanje vlastite plaće”, razmišlja naša sugovornica.

Davor Visnjic/PIXSELL

U realitetu izvankazališnih događaja, promjene se, međutim, događaju izuzetno teatralno. Pod utjecajem političkog povijesnog revizionizma mijenjaju se imena trgova: bivši Trg maršala Tita vjerojatno neće biti jedini primjer, građani su se na to gotovo navikli. Postalo je nepopularno javno spominjati bilo što vezano uz antifašističku borbu i Jugoslaviju kao historijsku činjenicu konkretnih ljudi. A djed Bojane Gregorić bio je Pavle Gregorić, kolokvijalno poznat pod partizanskim nadimkom Brzi. Bio je liječnik, jedan od osnivača ZAVNOH-a i kasnije jedan od najutjecajnijih komunista u Jugoslaviji. Bio je pripadnik političke elite i čovjek upadljive biografije, koji je doživio duboku starost. Spominjemo ga kao konkretnu osobu Bojanine obiteljske povijesti, a ne kao tobožnji primjer glorifikacije SUBNOR-a.

Nastavak pročitajte na idućoj stranici...