U kazališnim krugovima snažno je odjeknula vijest da je predstava "Hotel Zagorje", koja je trebala biti premijerno izvedena u Gavelli 18. studenog, na dan pada Vukovara, otkazana, odnosno prolongirana za dvije sezone zbog financijskih problema tog kazališta. No ubrzo se društvenim mrežama proširio glas da je riječ o ideološkoj cenzuri Gradskog ureda za kulturu.

Zbog toga smo razgovarali s redateljicom mlađe generacije Anicom Tomić, koja je zajedno sa svojom stalnom dramaturginjom Jelenom Kovačić trebala postaviti u Gavelli taj nagrađivani, ali i provokativni hit roman Ivane Bodrožić o iskustvima djevojčice iz Vukovara u izbjeglištvu i njezinu viđenju Hrvatske.

Franjo Dijak Ta ustaška moda da žele rat, žele li ga opet izgubiti?

Anica Tomić ima status slobodne umjetnice i ubraja se u angažirane redateljice, a njezini sjajni projekti, kao što su "Oprostite, mogu li vam ispričati...?" i "Ovo bi mogla biti i moja ulica" u ZKM-u, "Melodrama" u Splitu, "Magic Evening" u Teatru Itd i "Woyzek" u Rijeci pokazuju njezin vrlo suvremeni, posve drukčiji kazališni senzibilitet i poetiku, koji udružen s ozbiljnim propitivanjem hrvatske stvarnosti (studirala je i filozofiju) daje vrlo kvalitetne predstave.

Kako ste se osjećali kad vam je ravnatelj Gavelle Boris Svrtan javio da se predstava 'Hotel Zagorje' otkazuje, odnosno prolongira za dvije sezone zbog finacijskih razloga?

Teško je tu govoriti o osjećajima, jer kako god se izrazila, znamo da oni, kako kaže Hannah Arendt, sentimentaliziraju priču te je, nažalost, čine jeftinom i otrcanom. Prije bih rekla da sam ostala zatečena jer zapravo prave rasprave o problemu nije bilo. S druge pak strane mogu reći da se dogodio čak performativni čin telefonskog poziva trenutačnog ravnatelja, gospodina Svrtana, upućen spisateljici Bodrožić i meni. Kolegica Kovačić koja je radila na adaptaciji čak nije ni dobila taj poziv. Naime, samo tjedan dana nakon što sam dobila službeni upit o glumačkoj podjeli, nama je suradnja otkazana, odnosno prolongirana za 2021. godinu. Jer ako je uistinu problem novac i smanjenje sredstava te ako je novac potrošen, zašto nas gospodin Svrtan o tome nije obavijestio u ožujku, kad su i izašli rezultati natječaja za Program javnih potrebe u kulturi? Zašto kazališno vijeće nije reagiralo s obzirom na njihove ingerencije? I nije li neobično da je novac naglo postao problem krajem sezone?

Kakav se zakljačak može iz toga izvući?

Teško je iz toga donijeti bilo koji drugi zaključak osim da je kazalište očito bilo vođeno bez neke upravljačke ideje, da se postupilo krajnje neprofesionalno i da kazališno vijeće nije temeljito radilo svoj posao. U Hrvatskoj smo stalno svjedoci odricanja odgovornosti i često ideološkog preusmjeravanja teme kako bi se zapravo zaobišao pravi problem koji leži u nekompetenciji i mentalitetu kafanske logike. Mislim da ovaj naš slučaj, nažalost, nije izuzetak, nego pravilo kako se obavljaju poslovi po raznim institucijama, za koje na kraju nitko ne odgovara.

Svi koji su čitali hit roman 'Hotel Zagorje' znaju da autorica Ivana Bodrožić govori na kritičan način o vukovarskim izbjeglicama i njihovu kasnijem smještaju u Kumrovcu. Kako ste vi doživjeli roman 'Hotel Zagorje'?

Slika Ivanina društva i moje je vlastito sjećanje na to vrijeme. Vrijeme zastrašivanja, poziva na junaštvo s puno krvi, buke metaka i rafala te, naravno, straha. U romanu lik pripovjedačice iz gotovo marginalizirane, autsajderske pozicije - jedne djevojčice, prognanice govori o Hrvatskoj tad - državi koja je zapravo retrogradno gledano izdala većinom sve svoje male ljude koji su joj vjerovali. Rat kao konstanta modusa operandi zapravo nikad nije prestao, on se duboko uvukao u njezine temelje i, nažalost, ponovno se vodi na ideološkoj razini. Istodobno, ona mala prognanička soba iz Hotela Zagorje, koju je pripovjedačica dijelila s mamom i bratom te u kojoj se odvija dio romana, zapravo je i slika Hrvatske danas – ona postaje sinonim za državu koja je jednako izgurana, stisnuta i ksenofobna - koja nema razumijevanja za svoje ljude. 'Hotel Zagorje' ne veliča rat, on zapravo vrlo kritički pripovijeda o njemu, kao i o ljudima i sistemu koji je doveo do njega - a u tome su sudjelovali i oni koji su i danas među nama.

Sumnjate li da je zbog toga predstava 'Hotel Zagorje' otkazana zbog ideološke cenzure Gradskog ureda za kulturu? Naime, Hasanbegovićeva pročelnica za kulturu Ana Lederer već je najavila cenzuru izjavivši da neće financirati predstave Olivera Frljića.

Za ideološku cenzuru nemamo dokaza, i to stalno ponavljamo, postoje koincidencije, ali ne argumentirani dokazi, ono što mogu tvrditi je da je ovdje konkretno riječ o potpunom neprofesionalizmu Gavelline uprave. Nadalje, vezano uz izjave pročelnice, važno je reći nekoliko stvari o demokraciji. Naime, pitanje demokracije nije pitanje jednog izlaska svakih nekoliko godina na izbore, pitanje demokracije je kompleksna procedura u kojoj pojedinac ima pravo na zahtijevanje promjena po legitimnim procedurama predviđenim zakonima, unutar toga smatram da svaka vrsta uskraćivanja građanskog prava na govor i djelovanje, zatim uskraćivanje prava na umjetničke slobode kojima je u temelju propitivanje i svoje i tuđe različitosti jest cenzura. A svaka kriva uporaba pozicije moći može biti dugoročno jako štetna, jer moć se sastoji u tome da drugi čine kako se meni svidi, kako bi rekao Voltaire. U ovom činu ima i zastrašivanja, koje je zadnjih nekoliko godina postalo praksa ovih područja, jer zastrašivanje iz pozicije moći postaje neki jamac za tišinu i ne djelovanje onih koje plašiš. Možemo li se mi kao jedno zapravo dosta nedemokratsko društvo izvući iz toga, ne znam, jer izjave poput toga da se neće financirati predstave Olivera Frljića, kojom se zapravo sve nas neposredno proziva, u potpunosti, nažalost, potiru temelje jednog demokratskog društva.

Premda je predstava dogovorena već prije gotovo godinu dana niste potpisali nikakav predugovor. Je li to uobičajena praksa u hrvatskim kazalištima kad su u pitanju slobodni umjetnici ili presedan?

Nastavak na sljedećoj stranici...

U kazalištima je običaj da usmeni dogovor vrijedi kao neki ugovor koja ni strana izvršitelja ni naručitelja u principu ne bi smjela prekršiti, osim ako nije u pitanju neka viša sila. Naravno, nakon ovakvog nemilog raspleta osobno ću se zalagati da ta stavka predugovora uđe u novi zakon o slobodnim umjetnicima koji se upravo sada priprema. Istodobno, zadnjih nekoliko godina širi se neki lažni bauk o slobodnjacima kao suvišku u društvu, onima kojima država plaća 'tamo nešto'. Život slobodnjaka, a ima ih otprilike oko 1300, vrlo je neizvjestan. Kao takvi, oni imaju manja prava od radnika, primjerice, ja kao slobodna umjetnica nemam pravo na klasično bolovanje, godišnji, božićnicu ili pak neradne dane - moram priznati da ni ne znam što to znači. Mi radimo i onda kad ne radimo, naši su poslovi neizvjesni i jedino te vlastiti rad i domišljanje što da radiš kad nemaš npr. poziv za neki konkretni posao - može izvući.

Što nam to govori o odnosu prema umjetnosti i umjetničkim zanimanjima u Hrvatskoj?

Koliko su umjetnička zanimanja u nekim razvijenim zemljama ona koja se njeguju i u koja se ulaže, u Hrvatskoj kao da su postala prijetnja. Naravno da umjetnost nije konkurentna u smislu punjenja proračuna RH, i naravno da ona državu košta, ali umjetnost daje nešto drugo - ona zapravo sudjeluju u stvaranju i održavanju nacionalnog identiteta te ga promiče u zemlji i svijetu. Ako držite do nacionalnih interesa, onda dugoročno ulažete u kulturu, znanost i obrazovanje - to ni jedna vlast dosad nije shvatila, a upravo su to polja iz kojih svaka zemlja može dugoročno imati koristi.

U kazališnoj zajednici sve je više redateljica i dramaturginja koje unose neki novi senzibilitet na scenu. Jeste li ikad osjetili na vlastitoj koži, pogotovo danas kad nas sve više steže radikalni konzervativizam, da vas guraju u drugi plan?

Na pitanje koje se često čuje, tko su oni, taj novi naraštaj, čovjek dolazi u iskušenje da odgovori: oni koji čuju otkucavanje. A na drugo pitanje, koji su ti što ih do kraja negiraju, odgovor bi lako mogao biti: oni koji se ne znaju ili neće suočiti sa stvarima kakve zaista jesu, to su riječi Hanne Arendt, koje jednako odzvanjaju i danas i onda. Današnji tridesetogodišnjaci postali su suvišak u svim sektorima, a zaboravljamo da su upravo oni naša sadašnjost, a time i budućnost. Ovdje ja postavljam pitanje kako je moguće da za generacije rođene krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih nema dovoljno mjesta da rade za ono što su se školovali - konkretno u sektoru kulture? Ovom prilikom, s obzirom na to da osobno nemam nikakvu poziciju iz koje bih mogla svima nama pomoći, podsjetila bih sve ravnatelje gradskih, državnih i inih kazališta da postoji jedna sjajna generacija kolegica i kolega redatelja, koji su u biti zapostavljeni, i koji u javnom kulturnom prostoru tu i tamo dobiju svoju šansu, i ako u njoj pogriješe - otpisuju se kao suvišak. Uz već spomenutog Frljića, tu su i drugi: Saša Božić, Igor Vuk Torbica, Dario Hajraček, Miran Kurspahić, Anja Maksic Japundžić, Mario Kovač, Marina Petković-Liker, Iva Srnec, Helena Petković, Renata Carola Gatica, Borna Armanini, Ivan Čoh, Ivan Plazibat, zatim mlađi kolege koji dolaze: Ivan Penović, Tamara Damjanović, Hrvoje Korbar, Arija Rizvć, Marina Pejnović, Rajna Racz, Paolo Tišljarić, pa naši mladi ne dovoljno postavljani pisci koji su isto valjda premladi da ih se postavlja pa se otiskuju u Europu i dalje: Ivor Martinć, Vedrana Klepica, Goran Ferčec, Jasna Žmak, Dino Pešut, Una Vizek, Olja Lozica, Dora Delbianco, Nina Mitrović. Ako sam kojeg kolegu izostavila, neka ne zamjeri, ali oni su naša sadašnjost i budućnost.

Smatraju vas angažiranom redateljicom, a zadnjih godina ste to i potvrdili, između ostaloga, i splitskom predstavom 'Melodrama', u kojoj ste se bavili pitanjem odgovornosti. Zašto je to pitanje odgovornosti danas važno?

Parafrazirat ću Godardove misli da je svatko odgovoran za ono što čini. Ako dignem čašu, odgovaram za to. Ako okrenem glavu, odgovaram za to. Nesretan sam, odgovaram za to. Zaboravljam da sam odgovoran, ali jesam. Danas živimo u vremenu automatskog prebacivanja odgovornosti, koje se jedino recimo može prekinuti na sudu. Mi smo odgovorni za ono što radimo, ali smo možda još odgovorniji za ono što ne radimo. Nedjelovanje i šutnja, pozicija komotnosti i čuvanja vlastite pozicije dovela nas je do toga da se moramo ispočetka baviti temeljima odgovornosti i značenjem te riječi, možda je rješenje da ona uđe kao predmet u odgojno-obrazovne procese, pa da se djecu odmalena sistematski podučava njoj.

Mislite li da naše društvo previše živi u prošlosti?

Mislim da naše društvo živi ne u prošlosti, nego od prošlosti. Temelji ove nam raštelane države postavljeni su u prošlosti, koja se kao relikvija održava, ne bi li uništila bilo kakvu šansu za budućnost. Važno je razumjeti prošlost, kritički i argumentirano je propitati, iz nje izvući zaključke, ali nakon toga ići dalje.

Jednom ste izjavili da ste idealist i imate prosvjetiteljske ideje. Osjećate li se koji put zbog toga kao slon u staklarni? Vjerujete li u kazalište kao 'sredstvo borbe' za promjenu?

Uvijek se osjećam kao slon, samo staklarna je postala tamna i više ne vidim kroz nju. Kazalište može biti, ako baš hoćete, jedno od sredstava borbe, no ne jedino. Mi se prvenstveno moramo boriti za vraćanje morala, sistema vrijednosti, vjere u odgovornost, potom odmaknuti se napokon od nepotizma i klijentelizma, ako se zajedno udružimo još i možemo nešto napraviti - no što sam starija, uvjerenija sam da i od takvih borbi više nema koristi.

Znate reći da želite biti konstruktivni. Kako biti konstruktivan danas u Hrvatskoj?

Hrvatska politika mora shvatiti misao da njihov problem nije u odlučivanju o tome je li gori čin neopravdanog udaranja ili podnošenja udaraca. Politička je briga da se stvori svijet u kojemu se takve stvari ne događaju. Ako savladamo taj korak, dobit ćemo prostor u kojem ćemo možda moći početi konstruktivno pričati. Možemo biti konstruktivni ako ne sudimo, proklinjemo i vrijeđamo druge. U takvom svijetu ima mjesta za svaku umjetnost, za sve spolove, nacije i rodove. Takvo mjesto ponudit će svakome tanjur tople juhe, kako bi lijepo rekla kolegica Sanja Modrić. Uz dosta truda, možda još i možemo stvoriti tu i takvu zemlju – samo možda.