'Moje čudovište živi u mašti svakog djeteta na svijetu'
S više od 17 milijuna prodanih primjeraka svojih slikovnica "Grubzon" (1999.) i "Grubzonovo dijete" (2004.), Julia Donaldson je jedna od najprodavanijih britanskih spisateljica i jedna od najpopularnijih književnica za djecu u svijetu. Upotpunjene ilustracijama Axela Schefflera i očaravajuće rime, njezine slikovnice o pametnome mišu i izmaštanom "stvoru s kandžama i maljama i strašnim zubima u strašnim raljama" svrstale su se među suvremene klasike literature za djecu te su nebrojeno puta adaptirane za kazalište, a televizijsku premijeru animiranog filma po "Grubzonu" pogledalo je na Božić 2012. devet milijuna ljudi.
Donaldson piše i za odrasle, uključujući pjesme i drame, a velik dio njezina opusa čine i edukativne knjige koje se u Velikoj Britaniji koriste kao dio školskoga kurikuluma. Autorica će uskoro posjetiti Zagreb, kao gošća Zagreb Book Festivala 2018., na kojemu će ove godine u 40-ak festivalskih događanja u Muzeju za umjetnost i obrt (MUO) od 21. do 27. svibnja sudjelovati više od 80 domaćih i inozemnih autora.
Cilj festivala je poticanje konstruktivnog dijaloga među kulturnim dionicima, a u svojem se četvrtom izdanju održava pod krilaticom "Selfie kultura - Mit ili stvarnost", s naglaskom na panel diskusije, u čijem je središtu lice i naličje korištenja modernih tehnologija kao alata unapređenja osobnoga svijeta pojedinca. Nekako se prirodno činilo da razgovor s autoricom koja ima četiri desetljeća iskustva "druženja s djecom" započnemo upravo od pitanja čini li joj se da je digitalna tehnologija doista pomogla unaprijediti svijet?
Sedamdesetogodišnja Donaldson, koja danas sa suprugom Malcolmom živi u pitoresknome selu Steyningu u zapadnome Sussexu, diplomatski odgovara kako ona osobno nije neki veliki poklonik digitalnih medija, ali u napretku novoga doba ipak vidi nešto pozitivno.
"Nedavno sam bila u posjetu jednoj školi za djecu s teškoćama u razvoju i uvjerila se da mnoga među njima imaju konkretne koristi od digitalne tehnologije - elektronička kultura pokazuje se kao odličan posrednik kod čitanja. Slično tome, jako slabovidna djeca danas si mogu pomoći povećavanjem veličine fonta na ekranu. Ali zapravo se sve svodi na praktične stvari: moje drame koje su dio školskog programa lako su dostupne online, u obliku koji djeci omogućuje da sama biraju koje dijelove žele čitati, dok ostatak čitaju glumci. Prednost je i to što moja agentica ne mora više okolo vucarati tone teških rukopisa – sve može lako skinuti na svoj Kindle i čitati u podzemnoj na putu prema poslu. Ali unatoč svim tim općim prednostima digitalizacije, ne mogu reći da sam joj nešto sklona, jer mi se čini da zbog nje gubimo interes za svijet oko sebe – ne mogu si pomoći ne misliti kako je sve to jedan golemi gubitak vremena", pojašnjava Donaldson svoju skeptičnost.
Prelazak na digitalizaciju u globaliziranom svijetu u kojemu je sve trenutačno dostupno, na pritisak tipke na tastaturi, neupitno je utjecao na promjenu perspektive te dječjeg razumijevanja života i svijeta. Ali ako je to učinilo obrazovanje i pristup informacijama dostupnima većem broju ljudi nego ikad ranije u povijesti, to nikako ne može biti loše za čovječanstvo. A ima još jedna stvar: bez obzira na sve ostvarene napretke i sve mogućnosti koje digitalna kultura pruža djeci današnjice, u konačnici, jedino što je bitno je, kaže Donaldson, užitak čitanja.
"Djeca danas na dobru priču reagiraju potpuno jednako kao i prije dvadeset godina – uglavnom entuzijastično". U tom kontekstu, puno se govori o potencijalnoj prijetnji koju elektroničke knjige navodno predstavljaju tradicionalnoj ukoričenoj papirnatoj verziji. U Velikoj Britaniji, ističe Donaldson, to se, unatoč predviđanjima nekih pesimista i paničara, nije obistinilo: e-knjige još su zanimacija manjeg broja entuzijasta, a pogotovo nisu uspjele istisnuti tradicionalnu ilustriranu slikovnicu iz dječjih ručica.
Općenito, priče o digitalizaciji kao Babarogi koja ubija čitalačke navike, barem u Velikoj Britaniji, kako kaže, nemaju neko uporište u stvarnosti: "Ovdje su strašno popularne čitalačke grupe, na kojima se ljudi okupljaju i razgovaraju o knjigama. Samo u našem selu ima čak 31 takva književna grupa".
Donaldson dolazi iz obitelji koja voli glazbu. U kući njezina djetinjstva u londonskom Hampsteadu nikad nije vladala tišina. Tako se i ona u svijet prvo otisnula pjevajući - prvo s prijateljicom, a potom sa suprugom Malcolmom putovala je svijetom s gitarom u ruci. Svoju prvu knjigu objavila je s tek 44 godine, nakon što je godinama pisala stihove za BBC-jevu dječju televizijsku emisiju, pjevala u klubovima, vodila dramsku grupu za djecu s posebnim potrebama...
Iako je književni jackpot osvojila već sa svojom trećom knjigom, "Grubzonom", svoje relativno "kasno sazrijevanje" Donaldson doživljava kao nekakav prirodni nastavak svega onoga što je prethodilo – pisanjem se bavi od svojih ranih dvadesetih, a stihotvoračko iskustvo iz ranih dana i "uho za glazbu" samo su joj dali dodatni vjetar u leđa kad se okrenula slikovnicama.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Dio svoje popularnosti "Grubzon" svakako treba zahvaliti prekrasnim ilustracijama nagrađivanog njemačkog ilustratora s londonskom adresom Axela Schefflera, s kojim Donaldson surađuje već godinama. Ilustracija kao umjetnost sve je cjenjenija, no posljednjih godina ni Veliku Britaniju nije zaobišla "pošast" lijepih slikovnica s atraktivnim ilustracijama koje prikrivaju ono što bi se u osnovi moglo nazvati lošom književnošću za djecu:
"Mislim da je krivnja ponajviše na urednicima, koji bi doista mogli malo više pripaziti na sadržaj. Ponekad mi se čini da nakladnici ilustratore ohrabruju da sami sebi pišu tekstove, uz malu pomoć urednika, kao da je pisanje jednostavno, kao da je to nešto što može bilo tko! Naravno, ima i nekih doista briljantnih autora koji su istodobno i ilustratori. U konačnici, odluku će loše napisane knjige sa sadržajem koji baš ‘ne drži vodu’ u stvarnosti vjerojatno i nemaju neki dugi vijek trajanja".
Kad je riječ o književnosti za djecu, jedan je sastojak ipak ključan – jezik – a Donaldson, koja piše u rimi i čije su knjige prevedene na takve jezike kao što su ferojski (jezik kojim se govori na Farskim otocima), bretonski, škotski, vijetnamski, ukrajinski, pa niz afričkih jezika, da spomenemo samo neke, priznaje da bez izvrsnih prevoditelja njezine priče ne bi imale domet kakav imaju:
"Prevoditelji su često i sami pisci i neki su prijevodi mojih knjiga doista veličanstvene verzije izvornika. Ali moje je iskustvo da nije uvijek tako – nakladnici često sami prevode knjige i mislim da dobri prevoditelji uopće ne dobivaju pozornost kakvu zaslužuju". S druge strane, u Velikoj Britaniji prijevod je itekako prepoznat kao književna kategorija – primjerice, prestižna 50 tisuća funta vrijedna nagrada Man Booker International dijeli se ravnopravno između autora i njegova prevoditelja.
"Ono što je stvarno super kod knjiga za djecu – osobito slikovnica – jest da ne postoji nekakva šablona, neko pravilo ključnih sastojaka koje samo morate umiješati i – eto priče! One mogu doista biti bilo kakve – neke se oslanjaju na jezik, neke su prilično filozofske, neke šaljive, neke od roditelja i djece traže odgovore na neka pitanja, neke nude utjehu, a neke izazove. Različita djeca vole različite priče, njihovi su ukusi različiti, baš kao što se razlikuju i ukusi odraslih", rekla je Donaldson.
Njezine knjige obožavaju djeca diljem svijeta, kojima se obraća univerzalnim jezikom koji zagovara ljubav, prijateljstvo i hrabrost. Ali Donaldson upozorava da joj je didaktičnost posljednje na što misli kad počne pisati – dapače, njezine slikovnice ne samo da ne nastoje prenositi djeci neke vrijednosti, nego bi se primjerice "Grubzon" čak mogao smatrati i prilično subverzivnom pričom! Miš se, naime, koristi lažima kako bi nadmudrio svoje neprijatelje i Donaldson priznaje da je na račun toga što laž prikazuje u pozitivnom svjetlu čak "primila i pokoju kritiku (!), mada je to u stvarnosti priča o tome kako je bolje biti mudar nego jak".
Kad već razgovaramo o mudrim porukama koje roditelji svijeta prenose svojoj djeci, ne možemo ne primijetiti da je činjenica da su njezine knjige toliko popularne u toliko različitih kultura donekle u opreci s općim dojmom da svijet nezadrživo klizi u smjeru suprotnome od onoga što se čini da svoju djecu nastojimo naučiti. Donaldson ne želi generalizirati – teško joj je govoriti o navodnom propadanju kulturnih i moralnih vrijednosti, gubitku smisla i rušenju veza s "unutarnjim ja", kaže, "ali sigurna sam da bi bez knjiga i priča taj isti svijet bio manje maštovit i vjerojatno dodatno izopačen".
"Kao što sam već spomenula, deprimira me kad vidim koliko odraslih radije prčka po svojim pametnim telefonima umjesto da čita. Ali ja sam ‘samo’ književnica, moj rad s djecom svodi se na pripovijedanje, ja sam samo pripovjedačica koja nastoji zaokupiti dječju pozornost", zaključila je Donaldson. To "samo pripovjedačica" čini se kao prilično zanimljiv izbor riječi za nekoga tko je napisao i objavio 200-tinjak knjiga.
Donaldson je nagrađena i Ordenom Britanskog carstva za književnost, a njezina su joj izvanredna postignuća na polju književnosti za djecu donijela prestižnu titulu Laureata za djecu. Kao "recept" za bolje sutra Donaldson preporučuje čitanje, čitanje i samo čitanje: "Najvažnije je da roditelji što više čitaju svojoj djeci, čak i onoj starijoj, koja znaju i sama čitati. Na taj će način razviti užitak čitanja koji ih nikad neće napustiti".
Kakav užitak čitanja pružaju slikovnice Julije Donaldson mali domaći čitatelji već znaju jer dobar dio njezinih naslova već postoji u hrvatskom prijevodu, a kako bi gostovanje te cijenjene spisateljice u Zagrebu za njih bilo još veći užitak, nakladnik Profil požurio se uoči ZBF-a objaviti slikovnicu "Što je bubamara čula na odmoru", u odličnom prepjevu Ozrena Doležala, koji će autorica premijerno osobno predstaviti u svibnju u Muzeju za umjetnost i obrt.