S više od 17 milijuna prodanih primjeraka svojih slikovnica "Grubzon" (1999.) i "Grubzonovo dijete" (2004.), Julia Donaldson je jedna od najprodavanijih britanskih spisateljica i jedna od najpopularnijih književnica za djecu u svijetu. Upotpunjene ilustracijama Axela Schefflera i očaravajuće rime, njezine slikovnice o pametnome mišu i izmaštanom "stvoru s kandžama i maljama i strašnim zubima u strašnim raljama" svrstale su se među suvremene klasike literature za djecu te su nebrojeno puta adaptirane za kazalište, a televizijsku premijeru animiranog filma po "Grubzonu" pogledalo je na Božić 2012. devet milijuna ljudi.
Donaldson piše i za odrasle, uključujući pjesme i drame, a velik dio njezina opusa čine i edukativne knjige koje se u Velikoj Britaniji koriste kao dio školskoga kurikuluma. Autorica će uskoro posjetiti Zagreb, kao gošća Zagreb Book Festivala 2018., na kojemu će ove godine u 40-ak festivalskih događanja u Muzeju za umjetnost i obrt (MUO) od 21. do 27. svibnja sudjelovati više od 80 domaćih i inozemnih autora.
Cilj festivala je poticanje konstruktivnog dijaloga među kulturnim dionicima, a u svojem se četvrtom izdanju održava pod krilaticom "Selfie kultura - Mit ili stvarnost", s naglaskom na panel diskusije, u čijem je središtu lice i naličje korištenja modernih tehnologija kao alata unapređenja osobnoga svijeta pojedinca. Nekako se prirodno činilo da razgovor s autoricom koja ima četiri desetljeća iskustva "druženja s djecom" započnemo upravo od pitanja čini li joj se da je digitalna tehnologija doista pomogla unaprijediti svijet?
Sedamdesetogodišnja Donaldson, koja danas sa suprugom Malcolmom živi u pitoresknome selu Steyningu u zapadnome Sussexu, diplomatski odgovara kako ona osobno nije neki veliki poklonik digitalnih medija, ali u napretku novoga doba ipak vidi nešto pozitivno.
"Nedavno sam bila u posjetu jednoj školi za djecu s teškoćama u razvoju i uvjerila se da mnoga među njima imaju konkretne koristi od digitalne tehnologije - elektronička kultura pokazuje se kao odličan posrednik kod čitanja. Slično tome, jako slabovidna djeca danas si mogu pomoći povećavanjem veličine fonta na ekranu. Ali zapravo se sve svodi na praktične stvari: moje drame koje su dio školskog programa lako su dostupne online, u obliku koji djeci omogućuje da sama biraju koje dijelove žele čitati, dok ostatak čitaju glumci. Prednost je i to što moja agentica ne mora više okolo vucarati tone teških rukopisa – sve može lako skinuti na svoj Kindle i čitati u podzemnoj na putu prema poslu. Ali unatoč svim tim općim prednostima digitalizacije, ne mogu reći da sam joj nešto sklona, jer mi se čini da zbog nje gubimo interes za svijet oko sebe – ne mogu si pomoći ne misliti kako je sve to jedan golemi gubitak vremena", pojašnjava Donaldson svoju skeptičnost.
Prelazak na digitalizaciju u globaliziranom svijetu u kojemu je sve trenutačno dostupno, na pritisak tipke na tastaturi, neupitno je utjecao na promjenu perspektive te dječjeg razumijevanja života i svijeta. Ali ako je to učinilo obrazovanje i pristup informacijama dostupnima većem broju ljudi nego ikad ranije u povijesti, to nikako ne može biti loše za čovječanstvo. A ima još jedna stvar: bez obzira na sve ostvarene napretke i sve mogućnosti koje digitalna kultura pruža djeci današnjice, u konačnici, jedino što je bitno je, kaže Donaldson, užitak čitanja.
"Djeca danas na dobru priču reagiraju potpuno jednako kao i prije dvadeset godina – uglavnom entuzijastično". U tom kontekstu, puno se govori o potencijalnoj prijetnji koju elektroničke knjige navodno predstavljaju tradicionalnoj ukoričenoj papirnatoj verziji. U Velikoj Britaniji, ističe Donaldson, to se, unatoč predviđanjima nekih pesimista i paničara, nije obistinilo: e-knjige još su zanimacija manjeg broja entuzijasta, a pogotovo nisu uspjele istisnuti tradicionalnu ilustriranu slikovnicu iz dječjih ručica.
Općenito, priče o digitalizaciji kao Babarogi koja ubija čitalačke navike, barem u Velikoj Britaniji, kako kaže, nemaju neko uporište u stvarnosti: "Ovdje su strašno popularne čitalačke grupe, na kojima se ljudi okupljaju i razgovaraju o knjigama. Samo u našem selu ima čak 31 takva književna grupa".
Donaldson dolazi iz obitelji koja voli glazbu. U kući njezina djetinjstva u londonskom Hampsteadu nikad nije vladala tišina. Tako se i ona u svijet prvo otisnula pjevajući - prvo s prijateljicom, a potom sa suprugom Malcolmom putovala je svijetom s gitarom u ruci. Svoju prvu knjigu objavila je s tek 44 godine, nakon što je godinama pisala stihove za BBC-jevu dječju televizijsku emisiju, pjevala u klubovima, vodila dramsku grupu za djecu s posebnim potrebama...
Iako je književni jackpot osvojila već sa svojom trećom knjigom, "Grubzonom", svoje relativno "kasno sazrijevanje" Donaldson doživljava kao nekakav prirodni nastavak svega onoga što je prethodilo – pisanjem se bavi od svojih ranih dvadesetih, a stihotvoračko iskustvo iz ranih dana i "uho za glazbu" samo su joj dali dodatni vjetar u leđa kad se okrenula slikovnicama.
Nastavak na sljedećoj stranici...
