1944. grupa nezadovoljnih oficira predvođenih Clausom von Stauffenbergom i Henningom von Tresckowom posadili su bombu u Hitlerovoj „Vučjoj jazbini“ u pokušaju da ubiju Führera. Bomba je eksplodirala, no Hitler je preživio. Istu večer su streljani svi koji su bili dijelom urote Valkira, a njihove obitelji i mnogi koji su ih poznavali uhićeni su. U romanu "U potrazi za Klingsorom“ meksičkog pisca Jorgea Volpija (Mexico City, 1968.), čitatelj se upoznaje s likom Gustava Linksa, matematičara koji je znao za urotu, no čudnim slučajem okolnosti nije uhićen i pogubljen. No jedva bi se moglo reći da Volpijev roman tematizira urotu ili ličnosti okupljene oko nje; puno je širi, pokušava oslikati znanstvenu zajednicu Trećeg Reicha, ali i onu na sveučilištu Princeton te literarno oživjeti neke od najvećih znanstvenih umova prošlog stoljeća, poput Heisenberga, Gödela, Bohra, Einsteina, Erwina Schrödingera, Maxa Plancka i drugih.

U ovom opsežnom djelu koje je Volpi napisao kao 31-godišnjak i koje je prevedeno na mnoge jezike, autor siječe linearnost i gradi nekoliko narativa u različitim razdobljima, počevši od ranih dvadesetih kad su neki od znanstvenika bili tek ambiciozni mladići, pa do kasnih osamdesetih, kad se ostarjeli Links prisjeća nacističke Njemačke. Autor čitatelje upoznaje s još jednim likom, mladim znanstvenikom Francisom Baconom koji po završetku rata dolazi u Göttingen, novo središte njemačke znanosti, kako bi uz Linksovu pomoć pronašao čovjeka po imenu Klingsor. No Klingsor nije netko koga je lako naći. Radi se o Führerovom znanstvenom savjetniku koji je u Trećem Reichu davao zeleno svjetlo znanstvenim projektima. 

U ovom vrlo ambicioznom projektu koji na trenutke poprima karakteristike trilera, autor davno umrlim znanstvenicima pokušava udahnuti život i uspijeva zadržati pripovjednu nit pod kontrolom, obrađujući desetke likova, od kojih su gotovo svi povijesne ličnosti.

Iako nikad ne otkrijemo koja je zapravo uloga Klingsora u njemačkom atomskom projektu, vidimo da su se znanstvenici na oba kontinenta iz petnih žila trudila napraviti tu bombu, još otkad je 1934. godine talijanski fizičar Enrico Fermi otkrio atomsku fisiju, zbog čega je dobio nadimak „arhitekt atomske bombe“. Možda baš tu, u bolesnoj ambiciji znanstvenika da stvore nešto što nikad nije stvoreno, leži sva bijeda rata, ali i ljudske naravi. Oni najpametniji među nama nisu marili za razornu moć atomske bombe jer su bili prezauzeti time da je prvi proizvedu, da im se ime upiše u povijest.

Volpi navodi da su mu uzor veliki meksički pisci poput Juana Rulfa, Carlosa Fuentesa i Octavia Paza. Kako je ovo jedina prevedena Volpijeva knjiga kod nas i kako ju je napisao relativno mlad, othrvavši se zovu magijskog realizma toliko privlačnog latinoameričkim piscima, valjalo bi provjeriti što ovaj esejist i prozaist bogatog opusa ima za ponuditi iz zrelijih godina.