Je li svaka duša, čak i ona najcrnja i sposobna za najgore opa čine, dostojna oprosta? Zaslužuje li svaka duša priliku za pokajanje i, ako je odgovor potvrdan, koliko njih? Pitanja zločina, kazne, pokajanja i traženja oprosta u svjetskoj književnosti nisu nova. Postoje, štoviše, od davnina i s protokom su vremena samo usložnjavana i nadograđivana kako bi odgovarala aktualnim društvenim potrebama. Tim se pitanjima, uostalom, bavi i sveta knjiga kršćana, a okupljena, objedinjena, uvezana i ukoričena zbirka mangi “MW”, što ih je u Japanu izvorno od 1976. do 1978. objavljivao Big Comic, vodeći dvotjednik namijenjen mladoj čitateljskoj publici, debela je poput Biblije i bavi se svime nesvetim, a opet upisanim u ljudsku prirodu.

Bavi se, iako mnogo tiše no rastakanjem pojedinca na prljavštinu i mulj, i pitanjem društvene odgovornosti, ako već ne za postupke, a ono barem za inicijalno oblikovanje pojedinca. Ponekad su to samo socijalne ili socioekonomske okonosti, no priča “MW” ponešto je dublja i složenija. Naslov je, naime, plin, gotovo bojni otrov koji je neimenovana neprijateljska sila (iako je očito da se radi o tih godina vrlo neomiljenim Sjedinjenim Američkim Državama) pustila na otočju u blizini Okinawe. Stanovnici i posjetitelji otoka pomrli su nakon izloženosti plinu, no dvojica su se momaka, ustvari jedan tek dječak, a drugi mladić, od pogibelji spasili sklonivši se u špilju. Ipak, jesu li prošli bez posljedica? Petnaestak godina kasnije, pred čitateljem se otvara priča o otmičaru i ubojici čiji šešir, naočale i dugi zalisci kao da su preslikani s kakvog posjetitelja onodobnih američkih disko-klubova. Autor i crtač, Osamu Tezuka, već ga na prvim stranicama prikazuje kao hladnokrvnog ubojicu djece, a o kakvom se svirepom i izopačenom umu radi postaje jasno kad gliserom pregazi i raspolovi dječakova oca koji bi se, ionako, utopio u hladnom i uzburkanome moru. No uskoro postaje jasno da ubojica i otmičar ima i drugu, na svjetlu dana rado prikazivanu, stranu.

Odaziva se na ime Michio Yuki, privlačan je, pametan i sposoban mladi muškarac, bankar, čija je budućnost svijetla, a ambicija utišana, baš kao i njegov interes za žene, čijeg je obožavanja predmet ne samo zbog svoje tajanstvene karizme, nego i zbog pripadanja poznatoj glumačkoj obitelji i nevjerojatne sličnosti s bratom, prilično velikom zvijezdom. No Yukijeva je mračna tajna mnogostruka. Uz to što je izloženost plinu u njemu otključala ćelije kroz koje dnevna svjetlost nikad nije trebala proći i probudila u njemu najgoreg sociopata i psihopata, mladića je, tad dječaka, njegov supatnik i drugi preživljenik nesreće silovao, nakon čega su dvojica razvili nježnu i romantičnu, tajnu vezu. Ona traje i danas, a mladić, koji u međuvremenu postaje katolički svećenik i svijetu je poznat kao “otac Gerai”, ne može si (ili ne želi pomoći) pa gonjen osjećajem krivnje, potrebom za bliskošću i željom da pokuša spasiti čak i najcrnju dušu, svojeg mladog ljubavnika skriva od organa vlasti, a njegovu tajnu, zauzdan ispovjednom tajnom koliko i ljubavnim uzdama, nakanio je ponijeti sa sobom u grob. Upravo ta konačnost, kako Yukijevih zločina, tako i nemogućnosti njihova regularnog kažnjavanja i zločinčeve posvemašnje lišenosti od potrebe za oprostom, ono su što ovu priču čini toliko mračnom. Čitajući se, mjestimice, stječe dojam kako je autor namjerno pretjerao s osjećajem intenzivnog očaja i bolesti svijeta prikazane kroz postupke pojedinca. I taj dojam nije posve pogrešan. O

samu Tezuka je, naime, u Japanu poznat i slavljen kao otac ili kum mange, a njegov je značaj i utjecaj na japansku pop kulturu toliki da je grad Takarazuka u kojem je autor odrastao, 1994., pet godina nakon što je Tezuka preminuo od posljedica raka želuca, otvorio manga muzej s njegovim imenom. Bio je poznat kao “japanski Walt Disney”, a slavni je Amerikanac imao silan utjecaj na Tezukine rane radove, posebno danas kultnog “Astro Boya”. No početkom šezdesetih pojavila se skupina mladih crtača čije se razmišljanje o smislu i poruci što ga crteži trebaju prenositi poprilično odmaknulo od Tezukinih. Dok je on smatrao kako su mange prvenstveno namijenjene djeci i ne bi trebale sadržavati ništa što djeca ne bi trebala vidjeti, mlade su snage bile uvjerene kako stil mora biti dramatičniji, a poruka ozbiljnija i snažnije prenesena. Stoga, iako “MW” poznavatelji ne svrstavaju u njegova najuspješnija, čak ni najbitnija djela, važnost mu se krije u pretjeranoj, na- glašenoj dramatizaciji i pokušaju da se “tuga svijeta” personificira kroz odnos dvojice, nesrećom neraskidivo povezanih, muškaraca. Ne bi li se otarasio titule “previše nježnog” i izdigao iznad statusa “dječjeg pisca”, Tezuka je “MW” na momente učinio i pretjerano dramatičnim pa čak ni svršetak priče ne donosi toliko iščekivanu katarzu. No to možda i nije bio smisao. Možda je bilo važnije čitatelja ostaviti s pitanjem može li nas nešto doista toliko promijeniti ili iskonsko zlo od samog početka čuči u svima nama, a gdje će se i kad aktivirati pitanje je više sreće, nego vanjskih utjecaja i okolnosti.