Lars von Trier snimio je "Dogville" 2003. godine. Različiti su razlozi zbog kojih je film iznenadio, ali i šokirao gledatelje. Neki su bili iznenađeni sadržajem, neki pak njegovom formom, do tada rijetko viđenom u tome mediju. Film je to bez gotovo i jednog rekvizita, cvijeće i pas su nacrtani, a zidovi ne postoje. Radnja se odvija u velikom praznom prostoru koji "glumi" grad Dogville, a kulise su iscrtane kredom na praznim podovima. Sam Trier je u jednom intervjuu izjavio kako je kao dječak bio oduševljen prenošenjem predstave na televizijske ekrane. Ne ulazeći u manifest avangardnog pokreta Dogme 95, odnosno u njihova striktna pravila pri snimanju filmova, "Dogville" je, kako su istaknuli neki od njegovih kritičara, snažno oslonjen na poetiku epskog teatra Bertolda Brechta. Osim što uspostavlja jasnu vezu između filma i teatra, Lars von Trier svojim formativnim eksperimentom na neki način mijenja i filmsku povijest.

U sadržajnom smislu "Dogville", smješten u Ameriku u vrijeme Velike depresije, kroz prolog i devet poglavlja priča priču o misterioznoj djevojci Grace koja bježeći od gangstera završava u mirnom gradiću sa svega petnaestak stanovnika. I dok im ona pomaže, "miroljubivi i dobri" građani je iskorištavaju i zlostavljaju. Uvidjevši da Grace nema izbora nego ostati u Dogvilleu, od početne namjere da joj pomognu, stanovnici je na kraju filma predaju gangsterima, ne znajući kako su time sami sebi presudili. U tom je kontekstu osveta Grace osveta licemjernom, korumpiranom i nemilosrdnom svijetu u kojem su glumljeni dobročinitelji zapravo zločinci i gdje je dobrota tek manipulativno sredstvo lažnih prosvjetitelja, osveta svijetu koji po mnogo čemu sliči ovom današnjem.

Prošlog sam vikenda gledala jedan drugi film, film naizgled drugačijeg sadržaja koji me je, premda posve različiti u igri s formom, podsjetio na "Dogville". Iako se o "Ubogim stvorenjima (Poor Things) mnogo pisala i polemiziralo, kritizirala se njegova feministička neosviještenost, žanrovski ga se nije uspjelo do kraja odrediti niti ukalupiti u postojeće filmske kanone, ono što mi je bilo možda i najzanimljivije je bliska asocijacija na teatarsku artificijelnost i moralnu potrošenost vremena o kojem govori.

U prvom slučaju, riječ je o Dancu Larsu von Trieru i sjajnoj australskoj glumici Nicole Kidman, u drugom o Grku Yorgosu Lanthimosu i proslavljenoj Emmi Stone. S jedne je strane američka provincija u 30-im godinama prošlog stoljeća, s druge London, Paris, Lisabon, Aleksandrija u viktorijansko doba s naznakama ovog današnjeg. Umjesto Trierova minimalizma u zatvorenom prostoru filmske pozornice, Lanthimos nudi raskošnu scenografiju u artificijelnim prostorima koji poprimaju izgled kazališne pozornice sugerirajući u kadru voajerski pogled "kroz ključanicu" sličan onome kojim publika u gledalištu nijemo prati teatarske prizore. Oba su prostora jednako klaustrofobična, svaki na svoj način, kao što su i obje junakinje borci, jedna za pravdu, druga za slobodu, obje za ravnopravnost.

Grace, kao što joj ime govori, simbolizira milost u nemilosrdnom svijetu "dobrih građana", neopterećena ikakvim društvenim konvencijama. Bella se svojom ljepotom na životnom putu simbolički i doslovno bori za emancipaciju, i to u svijetu zaraženom lažima, predrasudama, deformacijama i hipokrizijskim olakšicama. Bella je na početku filmske životne priče bila mrtva i zahvaljujući izumu nekonvencionalnog znanstvenika ponavlja svoj razvojni put, spremna na avanture koje su joj bile strane u prijašnjem životu. Grace je, obrnuto, sijala smrt na kraju svog filmskog puta kao osvetu za neprihvaćenu ljubav onih koji su se u nju lažno kleli. I jedna i druga u konačnici su pobjednice, promijenivši sebe u nesklonom im svijetu.

Dvadesetak godina nakon "Dogvillea", "Uboga stvorenja" s 11 nominacija za Oscara još je jedno od rijetkih filmskih remek-djela koje pomiče granice ne samo gledanja, nego i percepcije svijeta. Bez obzira na to što se fikcionalno odvijaju u drugim vremenima, oba su prepoznatljiva i posve razumljiva, njihove su priče, bez obzira na različite začudne konvencije doba u kojem žive i nesputanu filmsku maštu njihovih autora, i naše priče. Naizgled bizarni narativi u oba filma identificiraju se kao dio našeg realiteta i tako osvajaju publiku diljem svijeta.