Kultura
293 prikaza

Naizgled bizarni filmovi, ali svakako dio našeg realiteta

Dvadesetak godina nakon 'Dogvillea', 'Uboga stvorenja' s 11 nominacija za Oscara još je jedno od rijetkih filmskih remek-djela koje pomiče granice

Lars von Trier snimio je "Dogville" 2003. godine. Različiti su razlozi zbog kojih je film iznenadio, ali i šokirao gledatelje. Neki su bili iznenađeni sadržajem, neki pak njegovom formom, do tada rijetko viđenom u tome mediju. Film je to bez gotovo i jednog rekvizita, cvijeće i pas su nacrtani, a zidovi ne postoje. Radnja se odvija u velikom praznom prostoru koji "glumi" grad Dogville, a kulise su iscrtane kredom na praznim podovima. Sam Trier je u jednom intervjuu izjavio kako je kao dječak bio oduševljen prenošenjem predstave na televizijske ekrane. Ne ulazeći u manifest avangardnog pokreta Dogme 95, odnosno u njihova striktna pravila pri snimanju filmova, "Dogville" je, kako su istaknuli neki od njegovih kritičara, snažno oslonjen na poetiku epskog teatra Bertolda Brechta. Osim što uspostavlja jasnu vezu između filma i teatra, Lars von Trier svojim formativnim eksperimentom na neki način mijenja i filmsku povijest.

U sadržajnom smislu "Dogville", smješten u Ameriku u vrijeme Velike depresije, kroz prolog i devet poglavlja priča priču o misterioznoj djevojci Grace koja bježeći od gangstera završava u mirnom gradiću sa svega petnaestak stanovnika. I dok im ona pomaže, "miroljubivi i dobri" građani je iskorištavaju i zlostavljaju. Uvidjevši da Grace nema izbora nego ostati u Dogvilleu, od početne namjere da joj pomognu, stanovnici je na kraju filma predaju gangsterima, ne znajući kako su time sami sebi presudili. U tom je kontekstu osveta Grace osveta licemjernom, korumpiranom i nemilosrdnom svijetu u kojem su glumljeni dobročinitelji zapravo zločinci i gdje je dobrota tek manipulativno sredstvo lažnih prosvjetitelja, osveta svijetu koji po mnogo čemu sliči ovom današnjem.

 | Author:

Prošlog sam vikenda gledala jedan drugi film, film naizgled drugačijeg sadržaja koji me je, premda posve različiti u igri s formom, podsjetio na "Dogville". Iako se o "Ubogim stvorenjima (Poor Things) mnogo pisala i polemiziralo, kritizirala se njegova feministička neosviještenost, žanrovski ga se nije uspjelo do kraja odrediti niti ukalupiti u postojeće filmske kanone, ono što mi je bilo možda i najzanimljivije je bliska asocijacija na teatarsku artificijelnost i moralnu potrošenost vremena o kojem govori.

U prvom slučaju, riječ je o Dancu Larsu von Trieru i sjajnoj australskoj glumici Nicole Kidman, u drugom o Grku Yorgosu Lanthimosu i proslavljenoj Emmi Stone. S jedne je strane američka provincija u 30-im godinama prošlog stoljeća, s druge London, Paris, Lisabon, Aleksandrija u viktorijansko doba s naznakama ovog današnjeg. Umjesto Trierova minimalizma u zatvorenom prostoru filmske pozornice, Lanthimos nudi raskošnu scenografiju u artificijelnim prostorima koji poprimaju izgled kazališne pozornice sugerirajući u kadru voajerski pogled "kroz ključanicu" sličan onome kojim publika u gledalištu nijemo prati teatarske prizore. Oba su prostora jednako klaustrofobična, svaki na svoj način, kao što su i obje junakinje borci, jedna za pravdu, druga za slobodu, obje za ravnopravnost.

 | Author:

Grace, kao što joj ime govori, simbolizira milost u nemilosrdnom svijetu "dobrih građana", neopterećena ikakvim društvenim konvencijama. Bella se svojom ljepotom na životnom putu simbolički i doslovno bori za emancipaciju, i to u svijetu zaraženom lažima, predrasudama, deformacijama i hipokrizijskim olakšicama. Bella je na početku filmske životne priče bila mrtva i zahvaljujući izumu nekonvencionalnog znanstvenika ponavlja svoj razvojni put, spremna na avanture koje su joj bile strane u prijašnjem životu. Grace je, obrnuto, sijala smrt na kraju svog filmskog puta kao osvetu za neprihvaćenu ljubav onih koji su se u nju lažno kleli. I jedna i druga u konačnici su pobjednice, promijenivši sebe u nesklonom im svijetu.

Dvadesetak godina nakon "Dogvillea", "Uboga stvorenja" s 11 nominacija za Oscara još je jedno od rijetkih filmskih remek-djela koje pomiče granice ne samo gledanja, nego i percepcije svijeta. Bez obzira na to što se fikcionalno odvijaju u drugim vremenima, oba su prepoznatljiva i posve razumljiva, njihove su priče, bez obzira na različite začudne konvencije doba u kojem žive i nesputanu filmsku maštu njihovih autora, i naše priče. Naizgled bizarni narativi u oba filma identificiraju se kao dio našeg realiteta i tako osvajaju publiku diljem svijeta.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.