Američki kongresnik s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće, William Jennings Bryan, u dijelu internetske galaksije na hrvatskom i sličnim jezicima najpoznatiji je po rečenici: “Sudbina nije stvar slučajnosti; ona je stvar izbora”.

Sentenca je to koja može biti sjajan i užasavajuće točan epitaf jednom talentu kojeg je njegov vlasnik eutanazirao da bi postao HDZ-ov komesar za pokretne slike.

Bečki filmski festival Viennale ovdje malo kome nešto znači. Nikad ta smotra, iako postoji desetljećima, nije ni blizu prišla venecijanskoj Mostri, Berlinaleu, Cannesu, roterdamskom festivalu...

Boli glava Za tri mjeseca zaradili sedminu budžeta RH

Ništa to, naravno, ne govori o samoj ozbiljnosti Viennalea: da je slava jednaka kvaliteti, nikad Mladen Grdović ne bi napunio ni školsko igralište, a kamoli kakav ozbiljan stadion.

Ozbiljni ljudi ne ponavljaju loša povijesna iskustva nego na moguće reprize upozoravaju ili se, a najčešće oboje, protiv njih bore kako već mogu. Zbog toga su u Beču odlučili za ovu jesen, kad se Viennale održava, prirediti i retrospektivu partizanskog filma, prikladno i jasno nazvanu: “O, Partigiano!”.

Očekivano, najviše filmova koji će biti prikazani proizvedeno je u bivšoj SFRJ, čija nekadašnja kinematografija sad pripada državama sljednicama - među njima, naravno, i Hrvatskoj. Tri će domaća filma moći vidjeti austrijska publika: jedan je “Ne okreći se, sine” pokojnog Branka Bauera, a druga su dva “Kad čuješ zvona” i “U gori raste zelen bor”, živog i živahnog Antuna Vrdoljaka.

Da od W. J. Bryana nismo nešto naučili o sudbini, mogli bismo sad nju optužiti kako je krasno izrežirala situaciju u kojoj današnji Tonči Vrdoljak po ovdašnjim kinima davi gledatelje nečim što je trebao biti film o generalu Anti Gotovini, dok se Beč priprema za projekcije dva djela bivšeg Tončija Vrdoljaka: autora kojeg se, uz sav njegov silan trud, nikako ne može izbrisati s liste najznačajnijih hrvatskih režisera ikad.

U Beču će, osim njegovih, igrati i filmovi Hajrudina Šibe Krvavca i Veljka Bulajića – djela što, iako to nije bila namjera autora, niti je riječ o lošim radovima, sasvim suprotno, Vrdoljaka iz prošlog doba pokazuju kao stvaratelja koji je znao kako je sve što je umjetnost ujedno angažirano, dok sve što je angažirano ne mora nužno biti umjetnost.

Tvornica Kad radnici otmu gazdu i drže ga kao taoca - makar na filmu

“Kad čuješ zvona” i “U gori raste zelen bor” nisu akcijski spektakli u kojima je Velimir Bata Živojinović pobio više nacista nego što je Treći Reich imao stanovnika niti prikazi bitaka u kojima je banalnost činjenica nadomještana masovkama s tisućama statista. Priče su to o ljudima koje historija gazi bez suvišnih zašto, a oni ponekad, iako su im uniforme drukčije, jedni drugima sliče više nego što priliči smrtnim neprijateljima.

Vrdoljakovi junaci iz filmova snimljenih s kraja šezdesetih i početkom sedamdesetih godina kratkog 20. stoljeća su zagrebački intelektualci koje po šumama i gorama more velegradska sjećanja, Srbi u domobranima, ustaše iza kojih će ostati ucviljene žene, djeca bez očeva i s njihovom stigmom te partizani što kroz klaonicu ne prolaze kao kroz plitak potok nego u tom nizu događaja funkcioniraju kao ljudi kojima, ipak, metak može svašta.

Crpeći scenarističku građu iz memoara Ivana Šibla, komunista, narodnog heroja i dobrovoljne žrtve partijskih čistki nakon famoznog Hrvatskog proljeća, Vrdoljak je o Drugom svjetskom ratu pričao priče koje nisu bildale mitove o zbilja herojskoj Titovoj vojsci, pokazujući suštinsku prirodu međuljudskih odnosa u neljudskim godinama.

Mjereno prema sadašnjim kriterijima, sličnim davnašnjim taman toliko koliko se pravimo da sličnosti nema, “Kad čuješ zvona” i “U gori raste zelen bor” nisu spadali u djela za projekcije u sportskim dvoranama i svečane premijere s političkom elitom u prvom redu. Ili, kako to u jednom tekstu o filmu “U gori raste zelen bor”, napisanom i objavljenom prije sedam i nešto godina, kaže Miljenko Jergović: “Od svih jugoslavenskih ratnih filmova nijedan nije bio istovremeno toliko hrvatski i toliko srpski.

O dvije različite traume i jednoj zajedničkoj pjesmi teče priča koja bi se, također, mogla i smjela gledati s dvije različite strane, kad bi bilo hrabrosti i volje za obraćenjem. Jedan od lajtmotiva priče je scena u kojoj komandant Dikan kaže kako se s ustašama nikako ne bi smjelo ulaziti u razgovor jer, čim s nekim od njih zapodjeneš razgovor, osjećaš da ti je sličan i nekako blizak, da ima ženu i djecu, voli konje, žali za uginulom kravom…

NAZIVI FILMA Naši su još i dobri! Ovo su najluđi prijevodi filmova

Svejedno što, jer čim s njime progovoriš, i o čemu god progovoriš, vidjet ćeš u njemu sebe. Tako se o tome moglo pripovijedati 1971. Danas više ne može jer se danas u Hrvatskoj nitko pametan ne bi usudio u četniku vidjeti brata čovjeka, svejedno je li narečeni četovao 1941. ili 1991.

A ustaše su, podsjetimo, te 1971. po društvenome bontonu i idejnom nalogu zauzimali upravo ono mjesto koje u današnjoj Hrvatskoj imaju četnici”.

Da odete u partizane 1941. trebalo je biti ludo hrabar. Da snimate filmove poput spomenutih Vrdoljakovih 1969. ili 1971., trebalo je birati između komoda i umjetničkog integriteta. Povjerovati kako ovovremenog Antuna Vrdoljaka veseli to što će mu filmovi biti u programu “O, Partigiano!” i nadati se kako će ta vijest biti objavljena kao važna, manifestacija je neizlječive naivnosti.

“Kad čuješ zvona” i “U gori raste zelen bor”, s jedne, te “Duga mračna noć” i “General”, s druge strane, tvore cjelinu koja pokazuje što bude s darom kad se njegov nositelj odluči na krivi izbor, uvjeravajući sebe kako mu je takva sudbina. A zna, kao što znaju i drugi, da nije.