Bosanski franjevac fra Drago Bojić jedinstvena je pojava na prostorima država nastalih raspadom bivše države, osoba koja iznutra otvoreno i kritički govori i piše o sprezi nacionalizma i Crkve, rak-rani svih tranzicijskih društava na ovim prostorima.

Postojali su (i postoje) ljudi “izvana” koji su o tome pisali, od kojih treba posebno izdvojiti dvojicu: beogradskog novinara i publicista Mirka Đorđevića (1938.-2014.) u Srbiji i Tarika Haverića u Bosni i Hercegovini. S tim da je njihova početna pozicija bitno drukčija: Đorđević je o tome pisao iz perspektive vjernika, a Haverić iz one neovisnog intelektualca.

Također, Đorđević je usko specijaliziran za ovu tematiku, dok je kod Haverića ta sprega samo jedan od fenomena o kojima je pisao, a kojima je zajedničko to da su razarali i još razaraju poratno bosanskohercegovačko društvo. 
Mogli bismo u ovom kontekstu spomenuti i akademika Rešada Hafizovića, profesora na Fakultetu islamskih nauka, koji je žestoko kritički pisao o fenomenu selefija unutar vlastite vjerske zajednice, međutim Hafizović tu zastaje, ne pokušavajući to reflektirati na društvo u cjelini, pogotovo jedno kompleksno, multietničko društvo izišlo iz krvavog rata, kakvo je ono bosanskohercegovačko.

Tu je osnovna razlika između njega i fra Drage Bojića, ali još jedna, vrlo važna: Bojić se time bavi u kontinuitetu, a Hafizović najčešće reagira na aktualna zbivanja. Bojić zapravo u svojim tekstovima ne nastupa kao čovjek iz Crkve nego kao neovisni intelektualac pristupajući tom fenomenu kao malignom procesu koji je u velikoj mjeri utjecao na moralnu i svaku drugu devastaciju društva u cjelini, podjednako onoga u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, a možemo reći i u Srbiji, jer ovaj fenomen djeluje po načelu spojenih posuda, kao i ovdašnji nacionalizmi uostalom.

"Ne budi žena!" Novi projekt Crkve: Kako brzo uzgojiti super Hrvata

Zbog svoga kritičkog i neovisnog pisanja Bojić unutar vlastite crkve ima status svojevrsnog disidenta, što traje još od 2013., kad je smijenjen s mjesta urednika mjesečnika Svjetlo riječi, koji izdaje Franjevačka provincija Bosna Srebrena, te je izgubio mjesto predavača komunikologije na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.

Da bi ironija bila veća, doktorirao je na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Beču 2009. s temom “Katolički tisak u Bosni i Hercegovini. Franjevački mjesečni magazin Svjetlo riječi”. Bojićev “nesporazum” s vlastitom zajednicom na najbolji je način opisao Viktor Ivančić u pogovoru ove knjige: “Kada je homogenost nametnuta kao uvjet opstanka zajednice, nema većeg grijeha od narušavanja jedinstva.”

“Kraljevstvo Božje i nacionalizam” druga je Bojićeva knjiga. Objavio je još “Zlato i tamjani. Kritički osvrti na politiku i religiju”, i to 2016. Bojićeva knjiga tematski je podijeljena na četiri dijela: “Eseje”, “Komentare”, “Intervjue” te “Pogovor”, koji je napisao Viktor Ivančić.

Sastoji se od 12 eseja, devet novinskih komentara te 15 intervjua, uključujući onaj koji je Bojić dao Sergeju Župančiću iz Expressa. Osnovne intencije Bojićeve knjige mogu se iščitati iz prvih rečenica uvodnog eseja, po kojemu je knjiga i nazvana, gdje se Bojić poziva na filozofa Andriju Krešića, koji je u svojoj studiji “Kraljevstvo Božje i komunizam” iz 1975. ustvrdio kako nije moguće kršćanstvo poistovjetiti s antikomunizmom niti se marksizam može reducirati na borbeni ateizam, te je smatrao kako je moguća njihova koegzistencija.

U poratnoj Bosni i Hercegovini to nije slučaj: “To se nije dogodilo, a na mjesto borbenog ateizma je nastupio vulgarni nacionalizam kojemu su se izručile i religijske zajednice, poistovjećujući kraljevstvo Božje s političkim interesima jednog naroda”, piše Bojić.

Dva glavna grijeha kršćanskih crkava, pravoslavne i katoličke, ne samo u BiH nego i šire, po Bojiću su sprega s nacionalizmom i neosjetljivost na socijalna pitanja, odnosno držanje strane tranzicijskim moćnicima i profiterima na račun osiromašenog stanovništva, uključujući vjernike. Posebno važan esej je “Kamenovanje svetog Stjepana - religija bez Boga”, koji govori o zlouporabama religije i religijskih simbola, pri čemu izdvaja mučeništvo i simbolički kapital prvoga kršćanskog mučenika, svetog Stjepana (Stefana Prvomučenika), s kojim se poistovjećuju zločinci i etnije nastale na zločinu, što je povezano s autoviktimizacijskim diskursom, koji je najčvršća poveznica prakse ovdašnjih političkih elita.

Stefan Prvomučenik je “krsna slava” Republike Srpske, što je u velikoj mjeri utjecalo na to da Ustavni sud BiH proglasi “Dan nezavisnosti Republike Srpske” neustavnim, a koji pada na 9. siječnja, na koji se po julijanskom kalendaru slavi Štefan Prvomučenik.

“Kada danas slušamo mnoge ljude iz vjerskih zajednica kako govore o patnji, pogotovo o kolektivnoj patnji, i kako snažno inzistiraju na patničkom viktimološkom mentalitetu koji su prihvatili i mnogi vjernici, onda oni ne naviještaju Boga života, nego Boga patnje i smrti”, piše Bojić.

Plitka duhovnost Mandurić ne zna da i ugledni svećenici obožavaju jogu

U eseju “Religijske zajednice i princip sekularnosti” govori se o disharmoniji načela sekularne države i zahtjeva religijskih zajednica, s tim da treba naglasiti da je u BiH, zbog postojanja tri “državne religije”, taj problem mnogo kompleksniji negoli u zemljama u okruženju jer su ti zahtjevi uvjetovani i religijskim praksama i povijesnim nasljeđem katoličanstva, pravoslavlja i islama, pri čemu je jako teško naći zajednički nazivnik; da se sačuva načelo jednakosti vjerskih zajednica, a da se pritom očuva i sekularni karakter društva.

Problem dodatno usložnjava sprega etničkih politika i religije, gdje svatko vuče na svoju stranu.

“Pokušaji maksimalizacije vlastitih kolektivnih prava, što je karakteristika svih konfesionalnih i religijskih zajednica, borba za društveni monopol i ideološku nadmoć nad drugima, što nužno znači i isključivost prema drugima”, tvrdi Bojić.

U eseju “I vjera i nevjera” govori se o pojačanom zanimanju za religijom koje se javlja krajem 20. i početkom 21. stoljeća, koje neminovno prati i porast ateizma. Povijest nas uči da su teokratska društva, ali i ona zasnovana na borbenom ateizmu, nasilna prema onima drugima: ateistima, odnosno vjernicima.

Sotoniziranja Turbokatolici idu šakom na sve što ne razumiju

Crkva se u tim procesima nije snašla, uglavnom težeći što više narušiti načelo sekularnosti. Na jednome mjestu Bojić citira Mirka Đorđevića, koji tvrdi kako se crkve i druge vjerske zajednice na Balkanu dramatično udaljavaju od svoje izvorne misije, evangelizacije i kulture tolerancije, da jačaju trendovi klerikalizacije, koji ne donose ništa dobro ni društvu ni Crkvi.

U eseju “Od kulture rata do kulture mira” Bojić se donekle odmiče od uloge vjerskih zajednica te secira bosanskohercegovačko društvo, koje je još duboko ukopano u ‘90-e. Iako ratovi na ovim prostorima nisu bili vjerski, bez obzira na to što su često opravdavani religijom, Bojić misli da su religijske zajednice bile dužne tu “kulturu rata” prevesti u “kulturu mira”, citirajući poznatoga katoličkog teologa Hansa Künga, koji je jednom napisao da “bez mira među religijama nema ni mira među narodima”.

Postoji ona sjajna krilatica američkih minimalista: “Manje je više.” To načelo, nažalost, ne vrijedi i za ovu knjigu, što nije grijeh autora nego urednika, i to zbog jednog uredničkog običaja ovdje u BiH, koji mi je potpuno neshvatljiv: trpanja u istu knjigu potpuno inkompatibilnog sadržaja, od eseja do intervjua.

Ova izuzetna knjiga bila bi neusporedivo bolja samo s Bojićevim esejima i pogovorom Viktora Ivančića. “Manje je više!” Bez obzira što je Bojić iznimno zanimljiv sugovornik i što govori bez “figa u džepu”, ovo nepotrebno uredničko “podebljavanje knjige” poprilično iritira. Primjerice, prva Bojićeva knjiga, “Zlato i tamjani”, bila je sastavljena od novinskih članaka, razdvojenih u tematske cjeline, što je vrlo dobro funkcioniralo.

Međutim, to u ovoj knjizi nije slučaj. Trpanje u istu vreću esejistike i novinskih komentara dovodi do popriličnog nesuglasja. Možete li zamisliti kratki roman nekog pisca koji se onda urednički “podeblja” autorovim intervjuima ili novinskim člancima? Bio bi to prvorazredni nonsens. Posljedično, ista je stvar i s esejima, pogotovo onima kakve piše fra Drago Bojić.