Isusovca Iku Mandurića Crkva je u veljači 2018. poslala u jednogodišnju kušnju na Filipine. Čini se da kušnja na ovog Božjeg čovjeka nije djelovala odveć povoljno. S Filipina je u domovinu odaslao steroidima nabijenu reklamu za kupreški kamp u kojemu će se serijski odgajati alfa mužjaci, čime je digao liberalnu javnost na stražnje noge.
Mandurićev novi čovjek, Superhrvat, ne kupuje ručak - on ga ulovi. S neprijateljem ne pregovara nego stvar riješi na način kakav viđamo u vesternima. Prije toga ovaj se turbokatolik pomoli Bogu, kao stari križari u pohodu na Svetu zemlju, a s neba ih - uvjeren je popularni Ike - blagonaklono promatra sveti Josip, koji, sa šljivom na oku, šeretski namiguje u znak odobravanja.
Ovaj isusovac na Facebooku je ispisao cijeli pamflet protiv njonjavog, anemičnog, apatridnog, metroseksualnog poimanja muškosti.
"Muškarac stisnut u četiri zida vlastitoga doma nikada neće spoznati što u sebi nosi", objavio je Mandurić.
"U takvom prostoru on je inferioran ženama... U današnje vrijeme previše smo izloženi tezama kako on mora brinuti tek o obitelji, i kako je to njegovo jedino poslanje: biti sa svojom ženicom i dječicom, kupovati namirnice, usisavati tepih, prati rublje, te tu i tamo popraviti pokoji kvar... Sa svojom obitelji odlaziti na idilične izlete, piknike, u dvorištu se igrati sa sinčićem… Gajiti dobre odnose sa punicom i njenom rodbinom... Je li i sveti Josip bio baš takav?", pita se Mandurić, čiji se prezir prema takvom poimanju obitelji cijedi s margina.
"Ne slušaj svoju ženu!"
On nudi heterodoksan odgovor: Muž Marijin nije bio nikakva metroseksualna tetkica već mužjak koji je znao biti "heroj ulice" i na cesti riješiti svaki problem, za razliku od današnjih mladića koji se pretvaraju u bezavičajne kućanice.
"To nije cjeloviti muškarac. Gdje je tu briga za Domovinu, zavičaj, selo, grad, državu, svijet? Jedan muškarac, da bi sebe osjetio i otkrio, mora izići daleko od doma, i vidjeti kako tamo stvari stoje. On je taj koji ima zov uspeti se na najviše planine koje ga okružuju, i na najudaljenije pučine, i tamo svijet staviti pod kontrolu. Jer, kad opasnosti dođu do praga obiteljskog doma, onda ni njonjavi muškarac koji u njemu prebiva, i koji je do tada uredno slušao svoju ženu, neće moći zaštititi ni svoju ženu, ni dječicu, ni svoj parkić, ni kućicu, ni tepih, ni šoping, ni svoja idilična popodneva, ni igrice sa sinčićem…", opisuje pater.
"Sveti Josip je bio ratnik koji je znao zaštititi idilična popodneva Marije i Isusa", zaključuje Ike.
Uvjeren sam da je, prije nego što mu je Bog povjerio jedinstvenu zadaću, sa svom pozornošću i aktivnošću, pratio i davao sve od sebe da uredi društvo u kojemu će živjeti i podizati obitelj.
Je li se znao tući? Rukovati oružjem? Naravno!
Rješavati razmirice, ukrotiti nasilnike?
Pa naravno! Preuzeti inicijative u svom gradu, organizirati zajednice? Pa naravno: sve to i puno više od toga, kaže naš Ike, koji bi u crkvi, čini se, radije slušao Wagnerov "Ples valkira" negoli gregorijanske korale.
"Ako vam ovaj fragment u portretu svetog Josipa nedostaje, korigirajte ga hitno", zaključuje Mandarić.
"Ako vam ova crta u portretu idealnog muškaraca nedostaje, korigirajte je hitno, bilo da ste žena, bilo da ste muž. Prijavi se i dođi na kamp Kupreška vrata. Ondje ćeš o tome sve naučiti. Ako te zanima, pronaći ćeš sve..."
Katolički kamp u maskirnim bojama
Zanimalo nas je, dakako, pa smo pronašli sve - ili gotovo sve. Ideja kampa nije od jučer, nije Mandurićeva, nije hrvatska, i nije ekskluzivno muška - naprotiv, katolički su kampovi standardan oblik pastoralnog rada među mladima po cijelom svijetu, samo im je pater Ike navukao maskirnu uniformu i ratničke boje, specifične izraze lokalnoga kolorita, pa Marijin muž izgleda kao Chuck Norris.
Na Kupresu se, u odvojenim kampovima, čeliče i djevojke i mladići. Djevojke idu po tjedan dana, muškarci po dva. Spava se u vrećama za spavanje, u šatoru. Muškarcima je test kosidba ručnom kosom, ali i upoznavanje sa Samsonom i sličnim herojima iz Svetog pisma. Pjevaju se pjesme kupreških junaka, kako kaže Thompsonov stih.
"Podno planine Stožera, mladići imaju priliku upoznati svoju srž i svrhu kroz primjere muževnosti biblijskih junaka i života svetaca od antike do modernog doba. Program omogućuje iskušavanje u tradicionalnim vještinama kupreških junaka, poput korištenja ručne kose na visoravni Kupreškog polja. Ovime se otvaraju Kupreška vrata izvorima muževnosti kako bi sudionik na putu zrelosti bio spreman krenuti za odgovorom na izazove koje pružaju suvremene prilike."
Djevojke kuhaju, šeću po visoravni, slušaju Thompsona i uče o blaženom Ivanu Merzu, muškarci vježbaju, planinare, čeliče se, kose... Paterova objava izazvala je euforiju konzervativnih pratiteljica.
"E ovakvog muškarca ja želim, i dok ga ne nađem, neću ga ni imat, jer ženi koja nosi Krista u srcu njonjavci nikako nisu privlačni. Žena koja je zaljubljena u Krista želi ratnika, lovca, fajtera..., odličan tekst Pater", piše jedna od njih.
Druga prisnažuje: "Na kraju i ženici dosadi njonjavac, pa nađe lovca. Bravo!"
Treći komentar - i na njemu ćemo se zaustaviti - shvaća propagandističku dimenziju objave: "Odlično!!! Sva sreća da ne radite marketing za GMO industriju", poručuje neki lik pateru Iki.
Ne tako davno Mandurić je izazvao sablazan - zbog koje se morao i ispričati - objavom na Facebooku u kojoj je na Markovu trgu uočio dramatičan nedostatak muževnosti, željeza i domoljublja, zbog malokrvnog dočeka srebrnih "vatrenih" nogometaša.
"Nisi dočekao 'Vatrene'? Onda si izdajnik Hrvatske!"
"Naš dragi premijer Andrej Plenković je najveći neprijatelj Hrvatske i naroda hrvatskog; njegovog identiteta i suštinskih vrijednosti koje baštini", napisao je Ike pa prisnažio: "Narodni neprijatelj No1. Nitko drugi iznutra, nitko drugi izvana. To se sve više i sve jasnije i sve češće, i na svaki način očituje. I to se mora reći, uvidjeti, i pamtiti. Njegova politika se svodi na gaženje i zatiranje nacionalnog identiteta i kršćanskih vrijednosti, i svega onoga što je Hrvat teškom mukom pod svakakvim terorima čuvao i gradio, i za što su i naši branitelji ginuli. To je neprijateljstvo prema narodu koje se ispoljava kroz izdajnički – neprijateljski način obnašanja vlasti. Da, ova vlast je neprijatelj naroda... On je bez premca najveći i najopasniji neprijatelj naroda. Pravi pravcati nacionalni izdajnik prvog reda. On beskompromisno i krajnje bezosjećajno i bez ikakvog respekta sve tako brzo ruši da me strah obuzima. Mi ovoga časa nemamo nikakvih mehanizama da se obranimo jer predali smo mu sve što smo mogli: vlast samu. Njegovo neprijateljsko djelovanje očitovalo se, kako u izdajničkom donošenju protunarodnih i protukršćanskih zakona tako evo i u spontanoj i naizgled maloj stvari, a tako velikoj – dočeku naših heroja koji proniješe neviđenu slavu svog naroda, kao što nikad nitko to ne učini. Ona je trebala bit još jedan trijumf sloge naroda, medija i reprezentacije. Ali, ukradoše i to. Da, ova naša krasna reprezentacija mogla je žariti i paliti i podizati nacionalni naboj sve dok nisu došli u Domovinu. No uskoro je krenulo po starom. Thompson sabotiran, doček traljavo organiziran, odabrani režiser i voditelj koji nemaju veze s ovom pričom. Zapravo, dobro su odabrani da ugase i spriječe slavlje..."
Možda se čini da ideja kupreškoga kampa za alfa mužjake podsjeća na nedavno ukinute kampove za srpsku djecu ratnike, na slične "odgojne ustanove" u Putinovoj Rusiji ili na Orbanovu mladež. Ne samo da se čini nego to i jest tako: pater Ike bez okolišanja je priznao koga vidi kao uzore muževnosti i domoljublja.
"Mogu misliti kako bi to neki Vučić u Srbiji napravio, Orban u Mađarskoj, pa i Bakir u Sarajevu… No kod nas sve što ima veze s vlašću mora biti anemično. Sve, osim naroda. Posve je jasno kako se Plenkovićeva anemičnost ne odnosi samo na sposobnost služenja vojske nego, čini se da se ona, i to možda još više, odnosi i na svaku nesposobnost služenja Domovini. Šteta što onda nije izrijekom i zakonski posve lišen te mogućnosti. Da, on će, i njegova vlada – i sve ono što ima moć, uz blagoslov u suradnju s vladom, idućih dana žestoko gasiti i sabotirati buđenje Hrvatske. Ovaj zanos, sam po sebi, silno puno znači i ništa više neće biti isto, no istovremeno, dok sve ostaje na samom zanosu, sve će ostati isto. Sve dok se ne anulira i onesposobi najvećeg neprijatelja Hrvatske - premijera Plenkovića; sve dok izdajnik naroda- njegovoga duha identiteta i vjere - ima vlast", napisao je Mandurić.
Isusovca koji piše plamene paškvile protiv svega što u sebi ima natruhe kozmopolitizma, liberalizma ili ljevice ne treba, kako se to često kaže, posebno predstavljati. Proslavio se kao "šatoraški pop" kad je, s don Damirom Stojićem, srčano podržavao prosvjed u Savskoj 66, koji je značio jedan od početaka "konzervativne revolucije" u Hrvatskoj.
"Mladi ga doslovce obožavaju, a za svećenika se zaredio u zreloj dobi. Kao diplomirani arhitekt u isusovački novicijat stupio je 1999., a za svećenika je zaređen 2009. Svoj je duhovni poziv odabrao u 37. godini života. U mladim danima aktivno se bavio sportom, bio je perspektivni bacač koplja (s natjecanja u bacačkim disciplinama donio je čak tri medalje), ‘90-ih je bio hrvatski branitelj, a onda se zaredio za svećenika na osobni poziv Boga", piše u jednom tekstu.
Na početku braniteljskog prosvjeda često je s mladima dolazio predvoditi molitvu u Savsku.
Štancanje rambokatolika
"Povreda dostojanstva branitelja, marginaliziranje, zapostavljanje, šutnja, površno slavljenje državnih blagdana, podučavanje krive, netočne povijesti, ‘zbrinjavanje’ branitelja u kojem ih se miče s pijedestala sadašnjosti i povijesti - to je uzrok svih nezadovoljstava i pravi stres, pravi PTSP. Jer, oni ne mogu živjeti s tim da je njihova žrtva bila bespotrebna i suluda. No, oni se ne mogu niti izboriti za dostojanstvo svetinje koja im je sveta, pa hoće nestati s lica zemlje, i svojim nestankom izreći posljednje ogorčenje. Oni ne mogu vratiti dostojanstvo Domovini jer oni nisu na vlasti, ali ne mogu niti živjeti s tim da onaj tko je na vlasti, to sveto obeščašćuje. To je dužnost vlasti! Svaka vlast ima dužnost, i mora učiniti to da branitelji nekoliko puta godišnje sjede u počasnim ložama, ili prolaze u svečanim defileima", napisao je pater Ike, koji cijelu Hrvatsku očito vidi kao neku vrstu katoličke Sparte.
To je zemlja vojarna, u kojoj se, uz molitvu, cjelodnevno sprema za fajtove svih vrsta. Postavlja se pitanje kako Vatikan gleda na ovu vrstu "ecelesiae militans", vojujuće crkve? Pater Ike je isusovac, kao i papa Franjo. Isusovci - nekoć zvani jezuiti, koje je ustrojio Ignacije Loyola - ustrojeni su kao vojska: na njihovu čelu stoji general, kojeg zovu "crni Papa", i on je obično jedan od najutjecajnijih ljudi u Katoličkoj crkvi.
No možemo li zamisliti Bergoglija, papu Franju, kako ujutro vodi djecu na molitvu pa onda na učenje ratnih vještina? Na štancanje rambokatolika?
Vrlo teško: čini se da je pateru Iki, koji je prema nekim glasinama već poslan na hlađenje, na Filipine, namijenjena nova kušnja - u Osijeku, gdje će, ljeti, po cijele dane moći ratovati, barem s komarcima ako već ne s vlastitim idejama, koje možda i imaju nešto zajedničko s Josipom prije Božje objave, ali vrlo malo s njegovim sinom.
Papa Franjo - kojeg dio ovdašnjeg vjerujućeg svijeta voli upravo toliko koliko i HDZ-ova baza Andreja Plenkovića - na razini vrha crkve u Hrvata provodi ono što je papa Pavao VI. zvao "provjetravanjem". On u Crkvu unosi svježinu i novi zrak, ali - čini se - ne ovaj s kupreške visoravni; preuzme li Crkvu u Hrvata na jesen istarski biskup Kutleša, ili neki sličan profil, Crkva će ući u proces ozbiljnih promjena.
Velik dio klera sluti promjene i one im se ne sviđaju - iz objava Ivice Šole da se nazreti stav svećeničkoga korpusa. Oni jedva čekaju kraj ovog pontifikata jer, ako ga Papa završi kako je počeo, Crkva u Hrvatskoj poprimit će drukčiji profil. Onaj bliži Isusu nego svetom Josipu iz Mandurićeve androgene fantazije.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
A najžalosnije u svemu tome je "krajnja" spoznaja da čovjek ništa ne posjeduje, osim onog što ima u srcu. Kakvi parkići, kakve njive, šume livade, rijeke, kuće.. Siromah nije onaj tko ima mnogo nego, onaj kome treba malo.