Analizirajući priču Hitchcockova filma “Sjever-sjeverozapad” američki sveučilišni profesor Paul Joseph Gulino u svojoj izvrsnoj knjizi “Pisanje scenarija: metoda filmskih sekvenci” ustvrdio je da film “...kako bi uspio, uopće ne treba priču, samo dojam da priča postoji”. 

Nisam mogao vjerovati da sam to pročitao. Napisane su mnoge studije o priči, pripovijedanju i zapletu. Stotine pametnih i marljivih ljudi, od Aristotela do današnjih studenata književnosti i dramaturgije, nastoje razbistriti i poredati sastavnice savršenog sklapanja priče, a jedan američki profesor drznuo se reći da priča kao takva uopće nije važna pod uvjetom da gledatelja uvjerimo da ona postoji. 

I to pokazuje na primjeru scenarija filma majstora žanra trilera za koji je priča od presudne važnosti.

U stvari, nije me toliko šokiralo to što je Gulino napisao, negp otkriće da još netko, osim mene, misli da je priča manje važna od načina kako je, ne ispričana, nego sakrivena svim mogućim sredstvima osvajanja gledateljeve pažnje i emocija. 

To sam otkrio davno, analizirajući jedan od meni tri najbolja filma, Hitchcockovu “Vrtoglavicu” (druga dva su Fordovi “Tragači” i Hawksov “Rio Bravo”, također zanimljivi primjeri pripovjedačke drskosti). “Vrtoglavica” je, k tome, poseban slučaj jer se radi o danas, po sudu svjetskih filmskih znalaca, najboljem filmu svih vremena. 

To je priča o bivšem detektivu koji pati od vrtoglavice i ne može podnijeti čak ni najmanju visinu. Njegov prijatelj, vlasnik brodogradilišta, moli ga da mu pomogne i slijedi njegovu psihički nestabilnu ženu jer sumnja da je sklona samoubojstvu.

Detektiv je prati, zaljubi se u nju, započne s njom ljubavnu vezu, no ona se ubije skočivši s crkvenog zvonika na koji se detektiv nije mogao popeti na vrijeme da je spasi zato što pati od vrtoglavice. 

Psihički dotučen jer je izgubio ženu koju voli, detektiv životari sve do trenutka kad ugleda djevojku sličnu svojoj bivšoj voljenoj. 

Ona je, otkrivamo sredinom filma, doista ta djevojka koju je zavolio. Nije se ubila jer je bila samo paravan mužu koji je s crkvenog zvonika bacio svoju pravu ženu kako bi njegov prijatelj, u stanju napadaja vrtoglavice, na pola puta do vrha zvonika, vidio da se njegova voljena bacila u smrt i to mogao posvjedočiti na sudu. 

Detektiv će polako, poput Pigmaliona, mijenjati izgled djevojke sve dok njezina boja kose, frizura, šminka, odjeća, ponašanje i hod neće biti isti kao kod bivše voljene.

No njegova ponovna sreća jer je “oživio” voljenu neće trajati dugo jer će vrlo brzo otkriti da je bio žrtva prijevare i pijun u pravom umorstvu. 

Bijesan, osvetnički tjera svoju “oživljenu” da se s njim popne na vrh zvonika, prizna obmanu i zločin, a ona tada nesretno pada sa zvonika i ubije se. Hitchcock je u razgovorima s Francoisom Truffautom naglašavao da mu logika nikad nije bila važna. 

Drugim riječima, relativizirao je važnost uvjerljivosti priče. A ne postoji neuvjerljivija i nelogičnija priča od one “Vrtoglavice”. Iako stvarno priča o ljubavnoj opsesiji, taj je film također triler o jednom umorstvu. 

No u tom trileru ni žrtva ni zločinac, a ni samo umorstvo, uopće nisu važni. Ne zanima nas tko je ubijen, zašto je ubijen, ne zanima nas ni ubojica, a ni činjenica da mu je zločin savršeno uspio i da nikad neće biti otkriven! 

Taj tobože savršeni zločin u najboljem filmu svih vremena primjer je potpuno nelogične, gotovo idiotske priče. 

Kad bi se gledatelj mogao oteti Hitchcockovoj redateljskoj čaroliji i hladno razmisliti o priči, “Vrtoglavica” bi bila primjer besmislenog krimića. 

Pa koji bi ubojica smislio takav smiješan plan kako ubiti svoju ženu kakav je smislio detektivov prijatelj? Prijatelj “zna” da detektiv pati od vrtoglavice i da je sklon romantično se zaljubljivati u lijepe plavuše sklone patetičnim junakinjama iz prošlosti. 

Računa, dakle, na detektivove dvije slabosti i unajmi djevojku da glumi takvu plavušu, a detektiv se doista zaljubi i doista se ne može, zbog vrtoglavice, popeti na zvonik, pa prijatelj lijepo baci ženu u smrt. 

Tko je taj svemoćni ubojica koji orkestrira ljudske emocije i reakcije poput nekog božanstva ili čarobnjaka? I kako može računati da će junaku baš u određenom trenutku pozliti da bi on imao vremena baciti ženu u smrt?

Sve to možda je važno za pravi krimić o umorstvu, no za Hitchcocka i njegovu priču o opsesivnoj ljubavi tek je nužno pripovjedačko, da bi ona prava, ljubavna priča, uopće bila moguća.

Divan paradoks Hitchcockova remek-djela jest da “Vrtoglavica” ne bi uopće mogla biti tako opčinjavajući film bez takve idiotske, u stvari nevažne priče o umorstvu. 

Manji redatelji od Hitchcocka mučili bi se s logikom i uvjerljivošću te nužno morali posvetiti znatan dio filma kontekstu ljubavne priče, dakle, ubojstvu.