Još nešto mu je na um palo: da se njemu zbilo ono što se zbilo Krleži, pa da je on, koliko god to sad nevjerojatno bilo, dobio Nobelovu nagradu, dogodilo bi mu se i to da pod naletom doživljenoga priznanja i slave povjeruje u svoju vječnu mladost i besmrtnost. I vjerojatno bi, nesvjestan svoje nemoći, ne primjećujući da su ga njegovi junaci već napustili, sad dovršavao svoje romane. I oni bi bili slabi. Bili bi samo još jedna bespotrebna potvrda da je starost doba čovjekova sramoćenja i da nema velike sreće u dugu životu. Ovako, tom je posljednjem iskušenju staračke taštine izložen Miroslav Krleža. On je godinu mlađi, a drukčiji je i po karakteru. On je, na kraju krajeva, sve ovo i zaslužio. Pamtio je njegov zagrljaj, ali i to da ga nikad ranije u životu nije zagrlio.
Do pred kraj 1974. Ivo Andrić još bi napisao poneku pjesmu ili je sređivao onu knjigu svog života, koju ćemo upoznati pod naslovom “Znakovi pored puta”. Nikada nijedan svoj zapis, nijednu priču ni pjesmu, pisane na srpskoj ekavici Andrić nije “preveo” na hrvatski. Ali posljednjih dana studenog, tri godine nakon putovanja u Beograd “k Titovom nobelovcu” nalazimo ga za radnim stolom, s nalivperom u ruci, kako prepravlja zapis napisan sredinom tridesetih, koji glasi ovako: “Odavno mi je postalo jasno da ne bi imalo smisla, da ne bi bilo mogućno živeti kad bi život bio onakav kakav na mahove izgleda, kad bi sve stvari u životu bile samo ono što njihovo ime kazuje i ništa više. Ovako, znam da koliko god je prostranstvo života na površini, u širini, toliko ga ima u dubini, tako da su nevidljive i skrivene mogućnosti života bezbroj miliona puta veće od onih koje vidimo na površini.
Jedino tako je mogućno podneti život i misao o smrti.”
Htio bi to donijeti na hrvatskom samo zato da bi ove riječi postdatirao, pa da povjeruju kako ih je upravo sad napisao? Tko da povjeruje? On to više ne siguran. Ali nakon što je došao skoro do kraja, prepjev mu se učinio tako lažnim. Zgužvao je papir i otišao leći.
Sutra su ga posjetili iz Matice hrvatske: jedan je bio advokat, drugi novinar, a treći književnik. Prvi ga nikad nije zastupao, drugi se bavio ekonomijom da Andrića nije mogao intervjuirati, niti o njemu pisati, a treći je pisao knjige koje Andrić nije čitao. Takvoj trojici potpisao je ugovor o Zakladi Ive Andrića, prema kojemu zaklada nasljeđuje svu njegovu imovinu i nakon njegove smrti raspolaže svim autorskim pravima. Nekoliko dana kasnije Ivo Andrić jedne je noći doživio strašan san, nakon čega je odveden u Bolnicu doktor Mladen Stojanović, gdje 13. ožujka 1975. umire.
Bio je to jedan od većih sprovoda u povijesti Mirogoja. Okupile su se, jedna nasuprot druge, s dvije strane odra, dvije državno-partijske garniture: hrvatska i bosanska. Bosansku je predvodio predsjednik Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine Branko Mikulić. S njegove lijeve strane na fotografiji s pogreba je Hasan Grabčanović. A s desne, Todo Kurtović. U skladu s nacionalnim ključem, od svakog naroda po jedan. Iza njihovih leđa izviruju Ljubo Jandrić, direktor Energoinvesta Emerik Blum i starac u franjevačkom habitu. Ostali su u crnim odijelima, s crnim kravatama. Stoje zagledani u one s druge strane odra, gdje su jedno uz drugo Milka Planinc, Jure Bilić i Vladimir Bakarić. A iza Bakarićevih leđa, jedan uz drugoga, Dobrica Ćosić, Jure Kaštelan, Eli Finci, stari beogradski književni kritičar i Andrićev drug, te mladić kojeg nekoliko godina kasnije nitko više ne prepoznaje, pa ostaje nepotpisan na legendi uz fotografiju. Posljednji govor nad pokojnikovim grobom održao je mladi gimnazijski profesor književnosti iz Mrkonjić Grada. Zatim je sarajevska operna prvakinja Ljiljana Molnar Talajić, dok su četvorica grobara lijes s Andrićevim tijelom spuštali u svježe iskopanu jamu, a capela otpjevala “Kad ja pođoh na Bentbašu”. Stipe Šuvar će, mnogo godina kasnije, u jednom intervjuu reći da su uz nju pjevušili svi članovi bosanske delegacije, a s njima i Kaštelan.
Godinama Andrićev je sprovod ostao temom nekih ružnjikavih priča i ogovaranja, koji su smisao nalazili u fami da je mirogojski događaj režiran iz Sarajeva. Znalo se da pokojnik nije ostavio upute o tome kako bi trebao izgledati njegov sprovod. Osim što je usput jednom rekao Ljubi Jandriću da smatra kako svaki čovjek treba biti sahranjen tamo gdje je proveo najveći dio svoga svjesnog života, gdje je ostavio najveće svoje dugove, ali i učinio najveća dobročinstva - naravno, pod uvjetom da je za života činio dobročinstva. “Birajući mjesto gdje će biti pokopan, svaki čovjek izabire i mjesto na kojemu će jednoga dana biti zaboravljen. Možda je važno da se ta dva mjesta u sklad dovedu.” I još je rekao da bi volio, bez obzira na to što je odavno izgubio vjeru, da bude pokopan po vjerskom obredu, koji će voditi netko iz Bosne. “Da se čuje naša riječ!”, našalio se, ali Jandrić je i to uredno zapisao. “Nema ništa gore od naših gluhih ateističkih sprovoda, na kojima se s papira pročita nekoliko uvijek istih riječi o nečijim radnim i revolucionarnim zaslugama, nakon čega se ljudi vrpolje oko groba, kao publika na kazališnoj predstavi koja je upravo prekinuta jer je glavni glumac pao u nesvijest”.
Vjerojatno je to što su Bosanci, eto, znali i što Andrić kaže gdje bi svaki čovjek trebao biti pokopan, i što je poželio da njegov pogreb bude vjerski, bilo dovoljno da im hrvatski drugovi prepuste i sve ostalo. Tim prije što ih je već nekoliko godina - tačnije, od objave Nobelovog komiteta 1971. - mnogo više interesiralo gdje će biti i kako će izgledati Krležin sprovod. A Bosanci su, onako prostodušno, cijelu stvar dovršili u revijalnom tonu. Doveli su svoju opernu pjevačicu, istina vrlo perspektivnu (na jesen će preći u zagrebački HNK, a zatim odigrati nekoliko velikih uloga po najznačajnijim opernim kućama Zapada), da im nasred Mirogoja otpjeva jedan bosanski šlager. Nije li pomalo i nakaradno da se na Mirogoju, o velikom hrvatskom sprovodu, pjeva jedna takva pjesma?, zapitat će se tridesetak godina po Andrićevoj smrti tvorac nacionalnog književnog kanona Dubravko Jelčić, u svome najvažnijem djelu, naslovljenom “Povijest hrvatske književnosti: tisućljeće od Baščanske ploče do postmoderne”
Oni, pak, koji su Andrića poznavali, govorili su da bi on, možda, izabrao kakvu staru bosansku pjesmu za soundtrack svojemu pogrebu, ali da sigurno ne bi birao tu pjesmu turista, ferijalaca i kulturnoumjetničkih društava iz svih dijelova Jugoslavije. No, ako uopće nije rekao koju bi pjesmu želi za kraj, zar ne bi bilo ljepše i prikladnije, makar zbog onih koji nakon pokojnika ostaju ovdje, da mu se kao Hrvatu otpjeva kakva hrvatska pjesma? Pa zar je najveći hrvatski pisac dvadesetog stoljeća, pitali su se oni, bio protiv hrvatskih pjesama? Nije!, odmah su na svoje pitanje i odgovarali.
“Umro je možda i najtiši među nama. Umro je naš mali brat. Rodnoj je Bosni posvetio gotovo svaki svoj redak. Svojom je nenadmašnom pričalačkom vještinom zašao u svaku bosansku kasabu i mahalu. A koliko god njegove pripovijetke i romani bili temom svojom i duhom duboko lokalni, uspjeli su doprijeti do publike širom svijeta, koja ih je razumjela kao što ih razumijemo i mi koji pišemo i govorimo jezikom njegovim, Andrićevim. Pa zar jedan pripovjedač može više očekivati od toga da svoj zavičaj tako proslavi u svijetu? Njemu je to uspjelo više nego ikome.” Napisao je za zagrebački Vjesnik Miroslav Krleža. Ta 462 slovna znaka i 93 Krležine riječi, Vjesnikovi su urednici prelomili preko cijele stranice, stavivši kao ispod onih najvećih slova na svijetlećoj ploči kod oftalmologa, faksimil Krležina autografa.
Nakon što se, danima nakon obračuna u Karađorđevu, stvorilo neko mutno saznanje o onom što se dogodilo, Zagrebom se počela širiti neobična fama. Krleža će, šaputalo se, svoj govor u Stockholmu posvetiti smijenjenome hrvatskom rukovodstvu. Učinit će to onako kako samo Krleža može i zna. Pod njegovim riječima raspuknut će se okovi, popustiti zatvorske brave, razlomit će se bedemi… Famu o predstojećem Krležinom “obračunu s njima” prenosili su ljudi iz Matice hrvatske, pjesnici iz unutrašnjosti, starci s praznim torbacima pod pazusima i malko zapišanim rasporcima u kojima im uvijek fali poneko puce, koji dođoše iz svojih varošica i kasaba da u Zagrebu dočekuju slobodu i obilaze mitinge, a sad više ne znaju kamo bi sa sobom. Krležin govor su, sve uz odabrane citate, prenosili krupni sredovječni muškarci tankih glasova, koji su u bijelim, savršeno ispeglanim ogrtačima ispraćali građanstvo po dućanima na Ilici, razmahivali plastičnim lopaticama za bombone i djecu koja još ništa ne razumiju darivali rum-pločicama. A tamo kod Britanskog trga, u dvorištu, bio je jedan poplunar, Bosanac iz Kotor Varoši, koji je govor što će ga Krleža izgovoriti 13. decembra otpočetka do kraja napamet znao. Ljudi ga dolazili slušati, a on bi, od jutra do večeri, kao živi govorni stroj, ponavljao buduće Krležine riječi i velikom zakrivljenom iglom prošivao poplune od sjajne, svilenkaste tkanine. Prvih dana bilo je, možda, još onih koji su sumnjali i cinika. Bilo je onih koji su živjeli u stvarnosti i znali su da se govorenjem ne može protiv tenkova, pa makar to govorenje bilo i nobelovsko. Bilo ih je, također, koji su još uvijek znali što se s Krležom zapravo zbivalo u proteklih trideset i kusur godina. Ili barem od onih dana, toliko puta već opisanih i olajanih po protivkrležinskim zagrebačkim književnim novinama i časopisima, kada je nakon noćnog sijela s Kominterninim killerom Pavlom Bastajićem prebjegao u Beograd. Tamo je živio već skoro pola života, pa iako se nije odricao svoga hrvatskog podrijetla, Beograd je njegov sudbinski grad, a Srbija mu je u svakodnevici njegovoj bliža od Hrvatske… Konačno, zašto bi Krleža danas, 1971. godine, učinio takvo nešto za Hrvatsku, čak i ako bi imao tu moć? Ali kako je 13. decembar bio daleko, a u ljudima je rastao očaj, započela su ranojutarnja uhićenja, od straha su se mrznule sjene po noćnim fasadama grada, bilo je sve manje onih koji su sumnjali u famu. Krleža će 13. prosinca 1971. spasiti svoju Hrvatsku, pa će se onda pobjedonosno vratiti u svoj Zagreb. Mahat će s prozora vlaka koji će uplovljavati na zagrebački Glavni kolodvor, gdje će ga dočekivati cijela Hrvatska. Slobodna Hrvatska.
