Ne bi bilo pogrešno „Najljepšu noć duše“ nazvati najružnijom noći duše. Ako je ikad itko napisao iskren i neuvijen prikaz situacije na Bliskom istoku i Sjeveru Afrike poslije niza revolucija i krvavog rata u koji su se umiješale najveće svjetske sile, onda je to napisao ovaj mađarski pisac i novinar rođen 1980. Sirova, tvrdo kuhana proza donosi najprljavije priče iz sukoba Kurda i ISIL-ovaca, iz Pojasa Gaze te iz siromašnih predgrađa Kaira u kojima se odvija život posve nepoznat zapadnjačkom čovjeku, a kojima su akteri izopćenici iz društva. S obzirom na to da je autor doista proveo kao ratni dopisnik za mađarske medije tijekom najkrvavijih sukoba početkom 2010-ih te da i danas živi na relaciji Budimpešte i Kaira, jasno je od samog početka da je to dio svijeta koji mu je jako dobro poznat. Svim pričama je protagonist mađarski fotoreporter koji djeluje kao freelancer, obilazeći ratišta i okidajući fotografije koje će moći prodati zapadnjačkim medijima. Slobodno vrijeme provodi po lošim kairskim hotelima punim žohara, mučeći muku s nesanicom, zbog čega pak od sumnjivih tipova kupuje opijum koji ga uspijeva omamiti. Svi akteri ovih priča, a osobito protagonist, životno nezadovoljstvo, neispunjenost i nesređen obiteljski život nadomještaju destrukcijom, neumjerenom konzumacijom alkohola i promiskuitetom. Na neki način je to začarani krug. Rat ih je učinio tupima i na smrt i na nevolju. 

Spaljeni dječji leševi toliko su normalna pojava, da ih autor više ne želi ni slikati, jer od njih neće moći profitirati. Tugu i nesanicu liječi viskijem i Xanaxom i posjećivanjem sudanskih prostitutki. U jednoj priči protagonist se ne nekoliko mjeseci useljava k skupini sudanskih prostitutki, žena koje su došle kako bi u Egiptu radile kao domaćice, no kako nisu uspijevale zaraditi dovoljno novca, dale su se u unosniji posao. Tamo djeluje kao neka vrsta zaštite djevojkama, dok u isto vrijeme spava s madam od 140 kila. Protagonist nema sućuti za one manje sretne od njega. Čak i kad u fascinantnoj i potresnoj priči „Pseći sin“ u potrazi za opijumom prispije u kvart gdje kojekakvi oportunisti organiziraju borbe dječaka-siročića, koje nerijetko završavaju i smrtnim ishodom, a promatrači se klade tko će pobijediti, protagonist jedva osjeća sućut za jednog dječaka s kojim se sprijatelji. Arapski svijet poznaje toliko da je praktički i sam postao dio njega. Rijetko ga tko može preveslati, a zbog osobne mizerije i mačo stava uvijek je korak ispred drugih. Političke korektnosti ovdje nema. Jászberényi ne ulazi u to tko je kriv za rat, ima li moralnih u svemu tome ili nema. Baš kao i psi rata koji sa svih strana svijeta dolaze ubijati i pljačkati, i on oportunist. Samo što ne ubija, nego klikće fotoaparatom. Za kaznu i sam biva oštećen, i to tupošću. To što više nema sućuti ni prema eksploatiranoj i ubijenoj djeci, znači da se nešto u njemu promijenilo, da ga je rat zauvijek promijenio. Zbog svega toga bi trebalo zaboraviti što je pisano o ratnim previranjima koja su uzrokovala najveću izbjegličku krizu našeg vremena, sve istinite i lažne vijesti koje su pristizale iz svih smjerova, i odgovore pronaći u literaturi poput ove. Možda uzrok više i nije toliko bitan, koliko posljedica, a posljedica je sveopća destrukcija.