Ne bi bilo pogrešno „Najljepšu noć duše“ nazvati najružnijom noći duše. Ako je ikad itko napisao iskren i neuvijen prikaz situacije na Bliskom istoku i Sjeveru Afrike poslije niza revolucija i krvavog rata u koji su se umiješale najveće svjetske sile, onda je to napisao ovaj mađarski pisac i novinar rođen 1980. Sirova, tvrdo kuhana proza donosi najprljavije priče iz sukoba Kurda i ISIL-ovaca, iz Pojasa Gaze te iz siromašnih predgrađa Kaira u kojima se odvija život posve nepoznat zapadnjačkom čovjeku, a kojima su akteri izopćenici iz društva. S obzirom na to da je autor doista proveo kao ratni dopisnik za mađarske medije tijekom najkrvavijih sukoba početkom 2010-ih te da i danas živi na relaciji Budimpešte i Kaira, jasno je od samog početka da je to dio svijeta koji mu je jako dobro poznat. Svim pričama je protagonist mađarski fotoreporter koji djeluje kao freelancer, obilazeći ratišta i okidajući fotografije koje će moći prodati zapadnjačkim medijima. Slobodno vrijeme provodi po lošim kairskim hotelima punim žohara, mučeći muku s nesanicom, zbog čega pak od sumnjivih tipova kupuje opijum koji ga uspijeva omamiti. Svi akteri ovih priča, a osobito protagonist, životno nezadovoljstvo, neispunjenost i nesređen obiteljski život nadomještaju destrukcijom, neumjerenom konzumacijom alkohola i promiskuitetom. Na neki način je to začarani krug. Rat ih je učinio tupima i na smrt i na nevolju.
