Je li ovo još jedan medijski razgovor intendantice zagrebačkog HNK Dubravke Vrgoč kao "samopromotorice” čiji se rezultati rada "medijski preuveličavaju, friziraju ili lažiraju”, kao što često javnosti tumači teatrologinja Ana Lederer, aktualna pročelnica za Ureda za kulturu Grada Zagreba, procijenit će svatko za sebe.

S Vrgoč razgovoramo u trenutku kad je u deset dana na blagajni HNK prodano 2400 pretplata na programe sljedeće sezone, što je dosadašnji domaći rekord. Ne komentiramo nove (a reprizne) izjave pročelnice Lederer, nemamo suvislo pitanje. Sve se čini jasno. Ili nije? Fokus razgovora je, ipak, program "teatra po sebi” – ali i zanimljivo, ambijentalno neobično, skorašnje gostovanje ansambla Baleta HNK.

Kulturna politika je kod nas oduvijek implicitno postavljena, reprezentira (političke) trendove u društvu. Po logici kazališta koji se bavi društvenim realitetom, ona se onda uvijek ogleda u programu teatra? Na kakav način?

Najveća ambicija intendanta kazališta, koji ulazi u rizik da nacionalno u naslovu teatra prevede u pojam progresivnoga a zadrži nacionalno obilježje u kontekstu autentičnoga prinosa hrvatske kulture europskoj, jest da omogući susret između autora, autorskog djela i gledatelja. On jamči slobodu umjetničkog stvaranja i njegovu dostupnost što je moguće većem broju ljudi. A ono što je pri tome trenutačno najvažnije jest omogućiti susret domaćih i stranih umjetnika, kako bi se umjetničkim pomakom zagrebački HNK pozicioniralo kao središnju europsku kazališnu kuću. Kada sam prije četiri godine imenovana intendanticom zanimalo me je prije svega na koji je način moguće vratiti mu ugled u društvu. Kako reafirmirati njegovu misiju i ulogu. Kazalište, napose ono nacionalno, ne smije ostati u raskoraku s onime što se događa u društvu, nego računati na mijene Povijesti i udare novih Priča. Potrebno je preispitati postojeće prakse, predlagati i djelovati kako bi HNK bio mjesto dodira i borbe za kulturnu demokraciju.

Golem je interes publike za program. Što nam statistika može govoriti o programu? Kritički glasovi protiv vašeg pristupa programu spominju populizam, misleći na "nekritički sklopljen" repertoar. Kako to razumijete? A kako ćete, u polju tako pretpostavljenog populizma, predstaviti profilaciju publike? Je li to odgoj publike?

Ne razumijem što znači populizam koji se očitije u "nekritički" sklopljenom repertoaru? Jesu li nekritički sklopljeni repertoarni naslovi predstave poput "Ljudi od voska" Mate Matišića, "Tri zime" Tene Štivičić, "Ciganin, ali najljepši" Kristiana Novaka ili plesni "Glembajevi" i "Smrt u Veneciji" ili operni hitovi kao što su bili "Leteći Holandez", "Turandot" ili pak "Kein Licht", čiji je libreto napisala Elfride Jelinek. Repertoar nismo sastavljali vodeći se namjerama ikakvog populizma. Naprotiv, repertoar smo osmišljavali iz potrebe vremena i njegovih diktata, iz želje da zajedno s publikom postavimo neka od važnih pitanja našoj stvarnosti i da barem pokušamo, bez namjere za iznalaženjem konačnih rezultata, na sve ovo što nam se događa iznaći neke odgovore. Oni se dakako nalaze ne samo u suvremenim djelima, već su ih ispisali i klasici, pa je i njihovo scensko iznalaženje u klasičnim djelima također prilično uzbudljivo. A što se odgoja publike tiče, publiku prvo treba pronaći i ta tako da joj se ponude sadržaji koji će je privući, a potom se razvija, kao i u svakom odnosu, povjerenje i ono je uzajamno. Jednom kada se izgubi, nemoguće ga je "pokrpati" ili na brzinu povratiti: kako u životu, tako i u teatru.

Insajderski pogled: što je formula uspjeha predstava? Ne vjerujemo u medijsku reklamu, niti pi-ar napore. Primjećujemo, stvar funkcionira po prijateljskoj preporuci predstave?

Iznimno je važna umjetnička kvaliteta izvedbe. Ako je ona vrhunska, publika ju s lakoćom prepoznaje. Potom je, ponajprije u dramskom repertoaru, ali u jednom segmentu i o opernom i baletnom- važan sadržaj. Taj mora biti atraktivan gledateljima koji u njemu moraju pronaći identifikacijsko pokriće - da teatar postane nešto što je potrebno. Sigurna sam kako danas kazalište nije moda, ne predstavlja neki od društvenih trendova, već je isključivo- potreba. Ta činjenica nije olakotna okolnost za kazalište, dapače. Podcrtava očekivanja, iznimno je zahtjevna. Iz iskustva mogu reći da gledatelj dolazi u kazalište ne samo zato što je čitao recenzije ili je vidio pi-ar reklame, ili je o programu bio obaviješten na društvenim mrežama, već prije svega po usmenoj predaji. Taj je pi-ar najbolji, a i najisplativiji.

Kakav je "vanjski" pogled na vaš program, sporadično saznajemo iz uglavnom pohvalnih kritika vaših projekata na gostovanjima ili koprodukcijama. Što strani redatelji i struka spominju kao prvu kvalitetu ansambala? A kao manu?

Naše predstave doista sjajno "prolaze" na gostovanjima, kao što su i koprodukcijski projekti hvaljeni od publike i kritičara u drugim sredinama. Primjerice, zanimljiva je priča oko prvoga, povijesnoga gostovanja Baleta HNK u najstarijem petrogradskom kazalištu, onom Aleksandrijskom u svibnju prošle godine. Na konferenciji za medije za našu "Anu Karenjinu" ugledna ruska kritičarka pitala me kako smo se usudili doći u kolijevku ruskog baleta s djelom jednog od najvećih ruskih pisaca, muzikom koju je skladao jedan od najvećih ruskih kompozitora. Sve to, aludirajući na anonimnost našega baleta i očitu provincijalnost naše kulture. Ali je sljedeće večeri 900 posjetitelja Aleksandrijskog teatra petnaestominutnim aplauzom i povicima "bravo"- neki i sa suzama- ispratilo naše plesače; dok je naša najnovija baletna predstava "Smrt u Veneciji" još u večeri premijere pozvana na gostovanje u isti peterburški teatar u ožujku sljedeće godine. Stvar je u perspektivi gledanja, ali i brojnim predrasudama koje svakim svojim nastupom u Europi i svijetu nastojimo- i uspijevamo- poništiti.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Slično je iskustvo bilo ove godine u Budimpešti, gdje smo na Međunarodnom festivalu nacionalnih kazališta izveli Čehovljeva "Ivanova" i gdje su nas kritičari i publika ispratili na okruglom stolu nakon predstave čudesnim pohvalama za izvedbenu razinu koju očito nisu očekivali. Naše koprodukcijsko "Kraljevo" u režiji Ivice Buljana, koje je prvi put predstavilo Miroslava Krležu u Norveškoj, proglašeno je jednom od najatraktivnijih izvedbi cijele norveške kazališne sezone; a gostovanje naše Opere na prestižnom glazbenom međunarodnom festivalu u mađarskom Miškolcu s Prokofjevljevom operom "Zaljubljen u tri naranče", popraćeno je sjajnim kritikama. Dakle, izvedbene sposobnosti naših umjetnika svakako su velika kvaliteta, a mana je svakako da takvih gostovanja i koprodukcija- nema i više.

Mala domaća kultura u državici EU osuđena je na postkolonijalni tretman. To nije pitanje. Budući da ste šest godina u tri mandata bili predsjednica Europske kazališne konvencije, kakav je pogled na univerzalno "kazališno polje" Europe? Kažete da ovdje uključimo čehovljevski motiv "novoga koje još nije došlo, a staro nije prošlo"? Što to znači?

Kao što je u svemu, tako je i teatru. Nepravedna mjera. Postoje veliki i mali narodi, veliki i mali jezici.... Otkad se bavim teatrom, na tu podjelu ne pristajem. Možda se zbog te podjele i predrasuda- njime i bavim. U deset godina koliko sam vodila Zagrebačko kazalište mladih, ono je gostovalo u gotovo svim europskim kazališnim centrima, pa i u najneobičnijim kazališnim destinacijama kao što su bile San Jose u Kostariki ili Santiago u Čileu, dok smo u newyorškoj LaMaMi imali svjetsku praizvedbu naše predstave na engleskom jeziku. Kao predsjednica Europske kazališne konvencije, koja okuplja četrdesetak europskih repertoarnih kazališta, nastojala sam da se ponište granice između malih i velikih, središnjih i rubnih... što ponekad doista nije bilo lako. Jer, u svijetu raspodijeljene moći pretiču nas oni "veliki" koji u konačnici određuju pravila, usmjeravaju interese i crtaju granice. Tako se po njihovim postkolonijalnim pravilima iscrtavaju periferije. A globalno, što se europskog teatra tiče, ponavljam taj čehovljanski motiv. Kao da se nalazimo u zrakopraznom prostoru bez mogućnosti orijentacije i točnog sagledavanja što bi nam se u skoroj budućnosti moglo dogoditi. Teatar ponavlja i umnožava neke stare modele, znajući da takvi ništa više uzbudljivo ne mogu reći. Ali, kako ne postoji nešto "novo" ili drugačije, sve se svodi na estetsko recikliranje i pripadnu manipulaciju. A u takvom okruženju najzanimljiviji su, ipak, neki od dobro poznatih i priznatih slavnih redatelja. I, naravno, glumci koji uspijevaju gledatelje uvjeriti u magične učinke teatra.

U vašoj se kući i organizaciji svake jeseni održava Festival svjetskog kazališta, s izabranih par produkcija velikih kuća. Svake godine ima sve manje novca iz državne/ lokalne kase. I ulaznice nisu jeftine: posrijedi je ipak ekskluziva, jedna ili dvije predstave? Po čemu takav festival ima smisla?

Kada sam s Ivicom Buljanom pokrenula Festival svjetskog kazalište u jesen 2003. godine, nakon desetogodišnje kulturne blokade Hrvatske i velike krize hrvatskog teatra koja je uslijedila zbog te blokade, činilo nam se važno europski i svjetski teatar dovesti u Zagreb, a potom naš teatar predstaviti Europi. U proteklih šesnaest godina u Zagreb smo doveli gotovo sva velika europska redateljska imena kao i one redatelje koji su u međuvremenu postali veliki, predstavili većinu recentnih trendova… Sredstava je bilo sve manje, tako da smo zbog održavanja kvalitete smanjivali broj naslova. Ali broj atraktivnih naslova smanjuje se na svim svjetskim pozornicama, ne samo u programu našega Festivala. Dok god predstave koje naša publika ne može vidjeti nigdje drugdje- a gostovanja europskih teatara kod nas su nažalost iznimno rijetka- nude uvid u teatra, festival će imati smisla.

Stari je haenkaovski problem skučenog prostora. Nitko ne zna hodogram nove scene HNK o kojoj se neko vrijeme govori: ali se ne spominju užasni radni uvjeti radnika Baleta i Opere- kojima situaciju otežava i problem beneficiranog radnog staža?

Situacija je doista nemoguća, jer pod ovim uvjetima HNK u Zagrebu, s ovakvim programom i ambicijama, uskoro neće moći funkcionirati uopće. Model koji se od austrougarskog vremena nije mijenjao, a podrazumijeva jednu scenu za tri ansambla i jednu pokusnu dvoranu, ne samo da je anakron nego i generira takve probleme koje onemogućavaju održavanje predstava. Borba triju ansambala za prostor na pozornici i pokusnoj dvorani postaje besmislenom. Apsurdno malen broj izvedbi za velike ansamble i nedovoljan prostor za pokuse dovode do trajnih frustracija i to u sezonama kada su predstave u Operi više od 80%, a u Dramu i Baletu više od 90% popunjene. I paradoks: "hit" predstave moraju se skidati s repertoara, nema dovoljno termina za njihovo izvođenje. S druge strane, nerješavanje beneficiranog radnog staža, napose u Baletu, stavlja pod pitanje funkcioniranje ansambla u kojemu više od polovice broja umjetnika više nije u mogućnosti nastupati. To su neka od temeljnih problema. Ova pozitivna priča oko HNK u njegovoj jednoj od najatraktivnijih sezona, nužno će se urušiti ako se ne riješe temeljne stvari.

Pred vama je ljetno gostovanje baleta "Glembajevi" na pulskom open-air prostoru otočića Sv. Katarina: kakav je to umjetnički izazov?

"Glembajevi" su po sebi bili izazov, jer je koreograf Leo Mujić Krležin dramski tekst preveo u baletnu izvedbu : ne koristeći, dakle, niti jednu Krležinu rečenicu. "Brbljava" Krležina dramaturgija tako se s uspjehom na sceni pleše, pri tome razumljivima i onima koji se nikada nisu susreli s Krležom. Sljedeći će izazov biti prenijeti tu predstavu u ambijent, na pulski otočić sv. Katarinu, gdje će se izvoditi okrenuta moru pod zvijezdama. Očekujemo blistavi plesni spektakl, ovaj put pred 1200 gledatelja!