Je li ovo još jedan medijski razgovor intendantice zagrebačkog HNK Dubravke Vrgoč kao "samopromotorice” čiji se rezultati rada "medijski preuveličavaju, friziraju ili lažiraju”, kao što često javnosti tumači teatrologinja Ana Lederer, aktualna pročelnica za Ureda za kulturu Grada Zagreba, procijenit će svatko za sebe.
S Vrgoč razgovoramo u trenutku kad je u deset dana na blagajni HNK prodano 2400 pretplata na programe sljedeće sezone, što je dosadašnji domaći rekord. Ne komentiramo nove (a reprizne) izjave pročelnice Lederer, nemamo suvislo pitanje. Sve se čini jasno. Ili nije? Fokus razgovora je, ipak, program "teatra po sebi” – ali i zanimljivo, ambijentalno neobično, skorašnje gostovanje ansambla Baleta HNK.
Kulturna politika je kod nas oduvijek implicitno postavljena, reprezentira (političke) trendove u društvu. Po logici kazališta koji se bavi društvenim realitetom, ona se onda uvijek ogleda u programu teatra? Na kakav način?
Najveća ambicija intendanta kazališta, koji ulazi u rizik da nacionalno u naslovu teatra prevede u pojam progresivnoga a zadrži nacionalno obilježje u kontekstu autentičnoga prinosa hrvatske kulture europskoj, jest da omogući susret između autora, autorskog djela i gledatelja. On jamči slobodu umjetničkog stvaranja i njegovu dostupnost što je moguće većem broju ljudi. A ono što je pri tome trenutačno najvažnije jest omogućiti susret domaćih i stranih umjetnika, kako bi se umjetničkim pomakom zagrebački HNK pozicioniralo kao središnju europsku kazališnu kuću. Kada sam prije četiri godine imenovana intendanticom zanimalo me je prije svega na koji je način moguće vratiti mu ugled u društvu. Kako reafirmirati njegovu misiju i ulogu. Kazalište, napose ono nacionalno, ne smije ostati u raskoraku s onime što se događa u društvu, nego računati na mijene Povijesti i udare novih Priča. Potrebno je preispitati postojeće prakse, predlagati i djelovati kako bi HNK bio mjesto dodira i borbe za kulturnu demokraciju.
Golem je interes publike za program. Što nam statistika može govoriti o programu? Kritički glasovi protiv vašeg pristupa programu spominju populizam, misleći na "nekritički sklopljen" repertoar. Kako to razumijete? A kako ćete, u polju tako pretpostavljenog populizma, predstaviti profilaciju publike? Je li to odgoj publike?
Ne razumijem što znači populizam koji se očitije u "nekritički" sklopljenom repertoaru? Jesu li nekritički sklopljeni repertoarni naslovi predstave poput "Ljudi od voska" Mate Matišića, "Tri zime" Tene Štivičić, "Ciganin, ali najljepši" Kristiana Novaka ili plesni "Glembajevi" i "Smrt u Veneciji" ili operni hitovi kao što su bili "Leteći Holandez", "Turandot" ili pak "Kein Licht", čiji je libreto napisala Elfride Jelinek. Repertoar nismo sastavljali vodeći se namjerama ikakvog populizma. Naprotiv, repertoar smo osmišljavali iz potrebe vremena i njegovih diktata, iz želje da zajedno s publikom postavimo neka od važnih pitanja našoj stvarnosti i da barem pokušamo, bez namjere za iznalaženjem konačnih rezultata, na sve ovo što nam se događa iznaći neke odgovore. Oni se dakako nalaze ne samo u suvremenim djelima, već su ih ispisali i klasici, pa je i njihovo scensko iznalaženje u klasičnim djelima također prilično uzbudljivo. A što se odgoja publike tiče, publiku prvo treba pronaći i ta tako da joj se ponude sadržaji koji će je privući, a potom se razvija, kao i u svakom odnosu, povjerenje i ono je uzajamno. Jednom kada se izgubi, nemoguće ga je "pokrpati" ili na brzinu povratiti: kako u životu, tako i u teatru.
Insajderski pogled: što je formula uspjeha predstava? Ne vjerujemo u medijsku reklamu, niti pi-ar napore. Primjećujemo, stvar funkcionira po prijateljskoj preporuci predstave?
Iznimno je važna umjetnička kvaliteta izvedbe. Ako je ona vrhunska, publika ju s lakoćom prepoznaje. Potom je, ponajprije u dramskom repertoaru, ali u jednom segmentu i o opernom i baletnom- važan sadržaj. Taj mora biti atraktivan gledateljima koji u njemu moraju pronaći identifikacijsko pokriće - da teatar postane nešto što je potrebno. Sigurna sam kako danas kazalište nije moda, ne predstavlja neki od društvenih trendova, već je isključivo- potreba. Ta činjenica nije olakotna okolnost za kazalište, dapače. Podcrtava očekivanja, iznimno je zahtjevna. Iz iskustva mogu reći da gledatelj dolazi u kazalište ne samo zato što je čitao recenzije ili je vidio pi-ar reklame, ili je o programu bio obaviješten na društvenim mrežama, već prije svega po usmenoj predaji. Taj je pi-ar najbolji, a i najisplativiji.
Kakav je "vanjski" pogled na vaš program, sporadično saznajemo iz uglavnom pohvalnih kritika vaših projekata na gostovanjima ili koprodukcijama. Što strani redatelji i struka spominju kao prvu kvalitetu ansambala? A kao manu?
Naše predstave doista sjajno "prolaze" na gostovanjima, kao što su i koprodukcijski projekti hvaljeni od publike i kritičara u drugim sredinama. Primjerice, zanimljiva je priča oko prvoga, povijesnoga gostovanja Baleta HNK u najstarijem petrogradskom kazalištu, onom Aleksandrijskom u svibnju prošle godine. Na konferenciji za medije za našu "Anu Karenjinu" ugledna ruska kritičarka pitala me kako smo se usudili doći u kolijevku ruskog baleta s djelom jednog od najvećih ruskih pisaca, muzikom koju je skladao jedan od najvećih ruskih kompozitora. Sve to, aludirajući na anonimnost našega baleta i očitu provincijalnost naše kulture. Ali je sljedeće večeri 900 posjetitelja Aleksandrijskog teatra petnaestominutnim aplauzom i povicima "bravo"- neki i sa suzama- ispratilo naše plesače; dok je naša najnovija baletna predstava "Smrt u Veneciji" još u večeri premijere pozvana na gostovanje u isti peterburški teatar u ožujku sljedeće godine. Stvar je u perspektivi gledanja, ali i brojnim predrasudama koje svakim svojim nastupom u Europi i svijetu nastojimo- i uspijevamo- poništiti.
Nastavak na sljedećoj stranici...
