Glumica Jelena Miholjević je, po naravi svog posla, vječito "između predstava". Ali kakva je narav tog posla? U kojem smislu glumački posao određuje čovjeka, ako je njegova javna recepcija kod nas u pravilu porazna? I o čemu govorimo, ako s ozbiljnijim pretenzijama govorimo o teatru?

Jelena Miholjević nije sklona protokolarnoj retorici, ali niti idealizaciji svog posla. Ležerna sugovornica koja ne voli "sitna čavrljanja" i poslovično površan pristup umjetničkom poslu.

A kabaret "Preko veze", prema tekstu Ivana Lea Leme, koji je ovih dana premijerno izveden u kazalištu Kerempuh (u koprodukciji s Kazalištem Moruzgva) i u kojemu Miholjević igra, odlično naliježe na neuralgije umjetničkog posla kao projekcije kolektivne svakodnevice. Nakon primjetne pauze u domaćem kazališnome miljeu, Lemin tekst donosi politički kabaret koji upućuje na suvremenu situaciju u Hrvatskoj. I zanimljivo, kabaretsku persiflažu domaćeg mentaliteta i suvremenih političkih užasa izvode jedino ženski likovi. Društvenu frustraciju najuvjerljivije mogu izvesti jedino žene? Živimo u "muškom svijetu", stara stvar…

Ecija Ojdanić "Na kraju predstave pomislim: Bože, i plaćaju me za ovo!?"

"O, da. U predstavi igraju žene, ali se itekako spominju muškarci. Jer u patrijarhalnom sistemu vrijede jedino napredovanja, velika očekivanja, kompeticija. Zgazi, ubij konkurenciju, idem naprijed! A velika je stvar iznijeti vlastitu nesreću na duhovit način. Lemin tekst izgleda pitko, forma je naizgled jednostavna. Četiri žene, na različitim pozicijama i različitih sudbina, u poslu su napredovale ‘preko veze’. A kakav je ishod, katarza? Tragikomično. Uspostavlja se sestrinstvo, zarazno zajedništvo kao tip prepoznavanja realnosti života, a ono je u patologiji društva. Lemo je u kabaretu uspio reći strašne stvari o nama, ali nije ‘oduzeo nadu’. I donio utopiju za kraj: Hrvatska dobije zlatnu medalju na nogometnom prvenstvu, žene se međusobno razumiju i kazuju svoje najdublje istine, pozivaju druge da se ‘otvore’. Da svima bude, ono, baš lijepo…", govori Miholjević.

Jasna je ta distopijska slika Hrvatske, dobrodošao odušak.

"Ta distopija djeluje neobično blisko", nastavlja, "a nama glumcima posebno je inspirativna jer Lemin tekst doživljavam kao dokumentarnost naše situacije. Igram ženu koja je demode: okolnostima života prikraćena za emotivna i seksualna iskustva, prikriva prljave račune u korist ravnatelja koji joj se potajno sviđa. Žena kojoj je izmakao vlastiti život u jednom se momentu pretvara u godzilu: kosi sve pred sobom. Pa iz tog ženskog lika i iz te, zamislimo lako, konkretne žene u Hrvatskoj; grčko-šekspirijanskim obratom progovara grozota neosviještenih poraza, poniženja i uvreda svakodnevice. Onakvih koje se u pravilu prelamaju na ženama. A sve je pred nama. Vrijeme je da si prestanemo bacati pijesak u oči. Kazalište je, naime, tu da potakne suočavanje s konkretnošću vlastitog života", gorljivo objašnjava sugovornica, na terenu smo političkoga kazališta.

Mora li se o politici katarzično progovarati jedino kroz "štit" fikcije? Ili je dokaz političnosti "snažan" lik, neovisno o tematici?

Franjo Dijak Ta ustaška moda da žele rat, žele li ga opet izgubiti?

"Za mene je svaki lik, ne nužno snažan po stereotipnom kriteriju, dokaz političnosti teatra. Govori o našim problemima. Kako su moji roditelji glumci, često se u posljednje vrijeme prisjetim mame kad je bila mojih godina. U njezino se vrijeme znalo: kad se glumica približava ‘nekim godinama’, jenjava njezina karijera. Polako počinje manje raditi. Dobro, moja je mama toliko izvrsna glumica da je uvijek radila; ali je činjenica nekad bila jasna, glumicama u ‘onim godinama’ teatar nije bio sklon, sve manje te trebao. Nasreću, stvari su sada drukčije. Cijeli teatarski, ali i filmski, svijet prelama se kroz fantastična ženska lica. I sve se frekventnije otvaraju tabui poput starenja, duhovnog i emotivnog osiromašenja, prihvaćanja svakovrsnog životnog poraza. Imam taj privilegij, doista, što igram neke od takvih izvanrednih uloga. Igram Flaubertovu gospođu Bovary u komadu Ivane Sajko i režiji Saše Božića u Gavelli. I kako to neće biti političko kazalište kad vidiš kako nečija romantična duša, u muškom svijetu, pada žrtvom vlastite želje da živi ispunjen život?! Istodobno priča je to, u Božićevu viđenju, o glumici koju dostiže ‘jesen njezina života’ i sve je tjera na odustanak. ‘Dosta mi je borbe, dosta’, veli ona. Dokaz tragičnosti. Političko kazalište o nama. Ili predstava ‘Stela, poplava’, prema tekstu Dine Pešuta i u režiji Selme Spahić, koju za ožujak pripremamo u Gavelli, u kojoj slojeve teških društvenih tema, sistema pod pritiskom promjena, mržnje i loših događaja, iznose opet žene. Žene su agensi promjena. I sad, možda tek imam sreće, ali se ne mogu sjetiti uloge koja mi nije bila duboko važna. Jer su žene, naprosto, beskrajno zanimljive. Uvijek imam problem sitne nelagode kad tako kažem: kao ‘žena ženi’. Ali zaslužile smo. Nakon stoljeća borbi zaslužile smo da se povijest promatra u ženskom ključu, u ženskom rodu. Da nekadašnje neizgovorene teme i problemi, mimo rodnih podjela, zauzmu prioritet u teatru, ali i u društvu", govori Jelena Miholjević, svjesna da skorašnja promjena u dominaciji teatarskih (i rodnih) tema donosi drukčiji tip umjetničke "odgovornosti" za transfer prema publici, društvu.

"Riječ je o trenutku u kojemu se stvari prelamaju istodobno na sceni teatra i u društvu. Izgovaraš replike teksta na sceni i istodobno strepiš za vlastitu kćer, koja će se u životu možda morati ponovno izboriti za ono za što su se naše majke i none davno izborile. Trenutak u kojem shvatiš da bi naslijeđeni koncept života žene i njezinih elementarnih, ljudskih prava u Hrvatskoj ubuduće mogao biti izgubljen u ime nasilnog, retrokonzervativnog principa. Ponekad mi se čini da sam se pobudila u noćnoj mori: a onda pogledam kroz prozor, nema zavaravanja. Prije osam godina, kad sam rađala svoju kćer, bila sam uvjerena da neću imati razloga strepiti za njezinu budućnost. A danas imamo razloga strepiti. Luđačke su to situacije, iako i one, nasreću, potiču reakciju. Naša su kazališta i iz tog razloga, iz reakcije prema patološkom stanju društva, sve posjećenija. Ta činjenica nije plod slučajnosti, kratkog eskapizma užitka u kazališnom komadu, nego posljedica potrebe da ljudi nađu mir, razumijevanje i solidarnost u mišljenju o svakodnevici. Da imam više ‘svoga’ vremena, mnogo bih više posjećivala izložbe, kina, umjetničke i kulturne događaje, na kojima se ljudi zajednički razumiju. Ali suvremena glumačka profesija je šljakerska: mi smo naprosto radnici, rudari, kao i svi drugi. Za razliku od glumačkog života mojih roditelja, koji su imali privilegij nekovrsne ležernosti. Naše je društvo izgubilo taj zdrav osjećaj vremena i zajedništva, koji nedostaje. Naravno, životni presing je uglavnom financijske prirode: ali zapravo i nije. Kad, recimo, majčinske ili ljubavničke figure koje se ponašaju po jasnom patrijarhalnom ključu, što svi razumiju, odjednom stanu pred vas i kažu: ‘Eeej, dosta! Slušajte, ljudi!’ To je snažno. Detonira daleko dalje, od scene teatra", kaže sugovornica, koju je glumačka zrelost danas dovela do činjenice da "sve više uživa u svom poslu".

Djed i unuk 'Moj djed Stevan Dedijer bio je u desantu u Normandiji'

"Što sam starija, osjećam se privilegiranijom što imam ovakav poziv. U početku, kao mlada, stravično sam patila kroz glumački ego. Borila sam se s tremom, nepovjerenjem u sebe, različitim nepotrebnim komplikacijama, osjećajem da ništa nije ‘dovoljno’. I kad sam to razriješila, kroz gomilu teških događaja u životu, počela sam samo uživati. Ali i osluškivati, više. Imam osjećaj da je sve u našoj svakodnevici toliko loše postavljeno da nas u životu mogu okrijepiti jedino fantastični ljudi koji su se spremni posve predati onome što rade, radi onoga što rade. U Hrvatskoj, eto, možete vrlo ugodno razgovarati s, primjerice, taksistima o suvremenoj domaćoj prozi čije su uprizorenje gledali u kazalištu. S druge strane, Hrvatska je zemlja u kojoj javna politika školskoj djeci ne dopušta suvremenu lektirnu literaturu. Živimo taj kaos, tu užasavajuću situaciju u kojoj se radi politički pritisak na elementarno obrazovanje. Kao mlada glumica, počela sam s tekstovima drama Ivana Vidića i Asje Srnec. Srećom, u našem se teatru sve više afirmiraju tekstovi suvremene domaće drame i proze. S jedne strane, dakle, afirmiramo 21. stoljeće u teatru, s druge gledamo kako vlastitoj djeci oduzimaju pravo da se u školama ‘uključe’ u literaturi koja je bliska njihovu životu. Zašto? Možda predramatično doživljavam stvari, ali ovo djeluje tragično", veli glumica, koja puno snima i za televizijski medij. I posebno je iritira medijska reprezentacija "uspješne žene".

"Bila ona nobelovka, predsjednica države ili glumica, medijski je uvijek važna ‘roba’. Kombinacija cipela i torbice, kakva je guza, koja je kila više ili manje: to je jedino što možete vidjeti u medijima. I fućka mi se, zapravo, što se piše o meni. A na neviđeno pogađam jednake motive: mama glumica, mlađi suprug, operirala kapke… Ne znam je li me itko tri puta u životu pitao što ja, zapravo, radim u kazalištu. Zašto to tako radim? E da, ovo je mi je treći put", kaže glumica, rezignirana odnosom medija i dijela domaćih profesionalaca prema domaćoj televizijskoj i filmskoj produkciji.

O lopatama koke Glumila sam čak i brkatu četnikušu u "Ljiljanu Vidiću"

"Ta priglupa tendencija, gotovo prezir prema domaćem umjetničkom, televizijskom ili filmskom, proizvodu: gdje je unaprijed sve ‘katastrofa’ i ‘ništa ne valja’. Samo se čeka reći kako je to glupo, kako ste vi svi glupi.. Ali otiđite malo u Sloveniju, Bosnu, Crnu Goru. Ondje ne snimaju vlastitu produkciju. Kod nas i dio profesionalaca ne shvaća da mi, koji snimamo, radimo, imamo vlastitu proizvodnju; sutra lako možemo ostati bez svega toga. Eto što se dogodilo nezavisnoj kulturnoj sceni! Polako i sigurno se gasi njezin pogon jer je netko odgovoran za javnu politiku odlučio da tako biti mora. Jer može! I to ja, kao privilegirana, stalno zaposlena radnica respektabilnoga kazališta, mogu tobože mirno gledati sa strane? Što mogu? Tek javno reći, prosvjedovati, pisati nadležnoj politici, koristiti sve demokratske alate borbe za jednaka radna prava stalnozaposlenih i slobodnih umjetnika: i što onda? Kakav je kraj? Jer je netko dovoljno moćan rekao: ‘ti nećeš!’. To je stvarnost ove zemlje. I ovoga grada, u kojemu se odlučilo uništiti kulturu i kulturni pogon, u svjetlu ‘novih’ promjena: glavnog trga kao niza kockarnica, banaka, hotelčića i birtijica po građanskom ukusu tko-zna-kakvog uzora. S ljudima čija odjeća obavezno mora izgledati ‘bogato’, a čista je plastika",zaključuje Jelena Miholjević.