Malo kontroverznih tekstova nastavlja biti kontroverzno i pola stoljeća nakon objavljivanja, no oluja nezadovoljstva kojom je 1961. dočekano "izvješće o banalnosti zla" - "Eichmann u Jeruzalemu" - njemačke filozofkinje Hannah Arendt ni danas nije posve nestala.

Interpretacija suđenja ocu ideje "konačnog rješenja" židovskog pitanja Adolfu Eichmannu pred posebnim sudom u Jeruzalemu, koju je ta vodeća intelektualka 20. stoljeća objavljivala u časopisu New Yorker i dvije godine kasnije uobličila u istoimenu knjigu, neupitni je klasik - Arendt je svojim promišljanjima o moralnosti i politici postavila nove temelje političke filozofije, propitujući ključna pitanja vezana uz zlo, njegovu narav, koja se prije svega ogleda u banalnosti, a potom i pitanje o stvarnoj težini savjesti.

Kontroverzna drama Kako se sponzoruša Lulu popela na društvenoj ljestvici

Svojim iskazima Eichmann ju je uspio uvjeriti - ili ju je barem uvjerio da je to ono kako on sebe iskreno vidi - da je on tek običan birokrat nesposoban za bilo kakvo kritičko promišljanje, koji je bez ikakve emocionalne involviranosti ili stvarne motivacije "samo" ispunjavao zahtjeve logike sustava koji nadilazi pojedinca.

Njezina teorija o banalnosti zla izazvala je brojne prijepore jer - kako objasniti da je Eichmann mogao odigrati ključnu ulogu u nacističkoj mašineriji genocida, a istodobno nemati zle namjere? Više od pedeset godina kasnije pitanjima koja otvaraju promišljanja Hannah Arendt bavi se nova predstava Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) "Eichmann u Jeruzalemu", autorski projekt Slovenca Jerneja Lorencija po motivima njezine knjige.

Ključno pitanje koje Hannah Arendt postavlja u 'Eichmannu' je - može li netko činiti zlo, a da pritom nije zao? Na kojem pitanju počiva vaša predstava - vjerujete li da je zlo nemišljenja ipak - zlo?

Nemam još odgovor na to, bojim se da ga neću ni imati i da naša predstava neće odgovoriti na to ključno pitanje. Sad sam možda mrvicu svjesniji zla koje je u meni, tu negdje, stalno prisutno. Tako da mi se sad nekako čini da Eichmann i ja nismo toliko različiti kao što mi se prije činilo. Tema zla koje se dogodilo u Drugom svjetskom ratu, koje je u holokaustu otišlo najdublje i najdalje, opsjeda me već godinama. Siguran sam u to da je svaki čovjek neponovljivo jedinstven i istodobno apsolutno nesposoban shvatiti drugoga, jer sve što mislimo i osjećamo prolazi kroz filtere naše taštine, našeg ega, naših strahova i panika. Možda ne bi bilo loše imati malo više svijesti o tome da je naš pogled samo jedan od tolikih mogućih pogleda. Hannah Arendt je imala tu fenomenalnu sposobnost mijenjanja perspektive - znači, nešto za što nam se čini da o tome već sve znamo, nije istina, može se sagledati i drugačije.

Čini se da se danas susrećemo s novom vrstom 'antisemitizma', kao posebne mješavine antiintelektualizma, antikapitalizma, antikomunizma, antiglobalizma i ksenofobije. Taj novi 'antisemitizam' možda nastaje u drugačijim okolnostima, ali u njegovim je temeljima uvjerenje da svi ljudi nisu isti i njegovi se narativi ne čine previše udaljenima od istih onih koji su kao jedino rješenje vidjeli 'konačno rješenje'. Prijeti li nam danas opasnost od ponavljanja takvoga zla?

Ne samo da nam prijeti - mi na neki možda suptilniji i ne toliko brutalan način i živimo tu istu opasnost, pošto još svoj identitet kao pojedinci, kao društvo i kao države gradimo na razlici prema ostalima. Znači, Hrvati postoje samo zato što postoje Srbi, Slovenci postoje samo zato što postoje Hrvati i Austrijanci. Ja sam muško zato što ste vi žensko. Ja sam redatelj zato što imam glumce, znači, ja sam uvijek u nekakvoj suprotnosti. Onda su tu, naravno, katolicizam i pravoslavlje, pa islam. Tako da mislim da to nije samo prijetnja - mi to već živimo i daleko smo od nekakvih većih pomaka. Mislim da nas čeka još jako puno posla da bi se išta promijenilo, iako nažalost sumnjam da će se išta doista i mijenjati. Dio mene se užasno boji da će biti još zajebanije nego što je bilo.

Teorija banalnosti zla Hannah Arendt na neki način ulijeva nadu - ako je zlo posljedica neznanja, rješenje je u prosvjetiteljstvu. Pomognemo li ljudima da nauče razmišljati, svijet će biti bolje mjesto. Međutim, stvari nisu baš tako jednostavne - Arendt je vjerovala da već s minimalnim znanjem filozofije počinje samopreispitivanje. No već je Platonu bilo jasno da se 'tiranin drži podalje od filozofske rasprave ne zato što ne razumije što Sokrat planira, nego upravo zato što razumije'. Koliko je kazalište korisno sredstvo manipulacije, a zatim i prosvjetiteljstva?

Kazalište je uvijek manipulacija. Nema kazališta koje nije apsolutno manipulativno. A što se tiče prosvjetiteljstva, mislim da to ni nije zadatak kazališta. Kazalište se oduvijek bavi nekolicinom istih tema, s time da povremeno možda uspije otvoriti neki novi pogled, neku novu perspektivu, ne samo unutar kazališne predstave, nego i u našim životima, dajući time možda priliku i našim gledateljima za barem minimalnu promjenu vizure. Jer svaka vrsta vjere, uvjerenja ili ideologije vrlo je opasna i zapravo nema nikakve veze sa životom. Protiv sam uvjerenja, protiv klasifikacija i protiv vjera, ali da bismo preživjeli, moramo vjerovati u nešto, u nekoga, jer nije lako prihvatiti mehanizam života koji nas baca lijevo-desno, a zapravo nema nikakvu svrhu i živjeti s tom sviješću.

Suvremeni regionalni teatar ne preže od preispitivanja odnosa mitologije, politike i nacionalizma. Neki redatelji rado posežu za inscenacijama povijesti Balkana kao degenerirane mješavine misticizma, bakanalija i krvoprolića. Jednu fazu vašeg stvaralaštva obilježilo je zanimanje za arhetipsko, mitološko. Što nam mitovi mogu reći o univerzalnim istinama o svima nama? Jesmo li tek nasljednici povijesnih kataklizmi koje smo dijelom sami izazvali?

Mi smo zapravo u velikoj mjeri samo posljedica i zbroj. Ja sam po sebi ne postojim i vrlo rijetko doista pričam u svoje ime. I sad dok pričam, pričam zapravo neke floskule i neke gluposti, djelomično se ponavljam, što znači da u trenutku dok vam to pričam nisam ja, a i vrlo rijetko sam ja zapravo ja. Ja sam nedjeljiv od svih ostalih, a mehanizam života me uvjerava da je to što sad u ovom trenutku pričam samo moje i jedinstveno. A ja zapravo uopće nisam jedinstven - ja sam zbroj povijesti, geografije, obitelji i društva, škole i sustava - pa ja skoro pa ne postojim! Kad znaš da te gotovo nema, onda ćeš se na svaki način uvjeriti - ja jesam. S jedne strane, želim biti pojedinac, jedini, najbolji - ja, Jernej, dok je s druge strane tu i ona iskonska arhetipska potreba da se bude dijelom grupe, zajednice. Tako da sam ja i Slovenac, nekakav pseudokatolik - što nisam, ali kao jesam - i onda se u svemu tome pogubim. Ja skoro pa nisam, mene nema, ja objektivno ne postojim, ali sve u meni govori - da, ti si taj. I tu se igra ta igra života.

Eichmann se teško nosio s anonimnošću života pod lažnim identitetom u Argentini, želio je da buduće generacije znaju koliko je učinio za njemačku naciju. Dotiče li se vaš 'Eichmann' pitanja povijesnog nasljeđa, odnosno pitanja grijeha naših predaka?

Da, to je jedna od tema naše predstave - mi se i dalje vrtimo u prošlosti, a nije dobro kad je ta prošlost jača od sadašnjosti ili kad određuje snove u budućnosti. Nažalost, na našim prostorima postoji uvjerenje da se u prošlosti krije neki odgovor. Ali to je potpuno pogrešno - ne krije se tamo nikakav odgovor, to je romantičarsko-nacionalistički pogled. Naravno, prošlost ne smijemo negirati. Sad se u Sloveniji svi pravimo da nismo bili dio Jugoslavije, pa da nismo dio Balkana, a čak bismo voljeli izbrisati i to da smo dio tog kao 'lošeg Mediterana'. Pa bismo još bili i neslaveni, što je apsolutna lobotomizacija i samokastracija. Mi time zapravo uništavamo što god smo bili ili, u slučaju mene kao pojedinca, sve što sam u životu prošao.

Nasuprot bezličnom konformističkom birokratizmu raznih Eichmanna ovoga svijeta koji ne postoje izvan kolektivne svijesti, boljka suvremenoga svijeta je pretjerani individualizam tržišno orijentiranih modernih društava. Na čemu, u takvom okruženju, temeljiti smislenu raspravu o tome u kakvome društvu želimo živjeti?

Ali ima i lijepih priča, zar ne? Ljudi se okupljaju, pa sade drveće, pa dijele kauč, izmjenjuju kuće, dijele automobile, pa veš-mašine. Već se neko vrijeme govori o apsolutnom individualizmu, pa čak i solipsizmu i onom 'ja, ja, ja, ja, ja', a istodobno, ljudi kuhaju zajedno, a kuhanje je nešto najljepše, zato što u kuhinji ima i hrane i pića, pa ima i plesa, pa i muzike, pa i seksa, zar ne? Znači ima lijepih dokaza da ljudima nije svejedno i da su svjesni da nisu sami. Postoji neka vrsta odgovornosti i, što je najbitnije, povjerenja. Zato je meni couchsurfing kao metafora nešto najljepše. Sad bismo mogli satima pričati o negativnim stvarima, kojih ima, ali istodobno, ljudi idu u kazalište, nije li tako? Koliko vidim, u Zagrebu su kazališta stalno puna. Znači, postoji potreba za kazalištem, a kazalište je jedan privilegirani i, čini mi se, jedan od rijetkih još barem ponekad odgovornih, oblik kolektivizacije.

 

Kakvo je kazalište u Sloveniji?

Nije loše, samo što mi se čini da se još držimo tog nekog mediokritetskog teatra koji bi htio udovoljiti svima, a zapravo nikoga ne zadovoljava do kraja. Ja bih volio malo više drskosti, u smislu da se neki kazališni ciljevi ne postavljaju apriori, da se u projekte kreće s manje zaključaka. Međutim, ja sam i profesor na akademiji, gdje vidim novu generaciju mladih ljudi s nekim novim etosom, odgovornošću, koji preispituju hijerarhije, piramide, kapitalizam itd. Tako da, ne da se ne bojim za budućnost slovenskog kazališta, nego je jedva čekam. Zapravo, ona je već tu.

Na predstavi ste okupili tim ponajboljih ZKM-ovih glumaca - Katarina Bistrović Darvaš, Pjer Meničanin, Frano Mašković, Vedran Živolić, Lucija Šerbedžija, Rakan Rushaidat, Dado Ćosić i Mia Melcher. Vaše kazalište uvelike obilježava naglasak na glumcu kao posredniku kazališnog doživljaja, posežete za dekonstrukcijom kazališnog čina, odbacujete uobičajenu kazališnu hijerarhiju... Kakva se kreativna energija stvara u srazu individualnog i grupnog u stvaranju konačnog proizvoda, predstave?

Kazalište je prvenstveno prostor glasa, prostor davanja glasa. Ta predstava nije moje djelo, ona je posljedica zajedničkog rada svih nas, gdje ja sebe doživljavam na neki način možda više kao kustosa. Naravno, još postoji hijerarhija, lagao bih kad bih rekao da ne postoji. Ali moj je jedini zadatak da glumcima, koji su jedini ključ i smisao kazališta - znači, živi ljudi koji pričaju o ljudima i za ljude, omogućim da istodobno ostanu u dodiru sa sobom i 'prevladaju' sebe, da zadrže svoj glas, ali i da ostanu svjesni da su svi oni samo mali kotačić predstave koja mora na neki način postati pametnija od svakoga od nas pojedinačno. Pritom se uopće ne moramo slagati, daleko od toga - naprotiv. Ali moram reći da je glumački ansambl ZKM-a stvarno jedno čudo - imam osjećaj da sam ovdje doma u najboljem značenju te riječi i da manje blefiram nego ikad, da skrivam vrlo malo stvari i da je to što ja jesam - što god to bilo - vrlo lijepo primljeno.

Čini mi se da svojim pristupom širite obzor prema komadima koji bježe od didaktičke tezičnosti. Čest ste i rado viđen gost teatara u regiji. U kojoj mjeri kazališta na Balkanu uspijevaju prihvatiti vrijednosti izvan ustaljenog kazališnog kanona?

Nemam dovoljno iskustva i gledam vrlo malo predstava tako da što god da kažem bilo bi malo napamet. Mi, naravno, živimo u konzervativnim sredinama, što nažalost vrijedi i za Sloveniju. Ali s druge strane, nekad kao da malo previše podcjenjujemo i gledatelje i samo kazalište, a što je najgore, mi redatelji podcjenjujemo i glumce, što je najveća katastrofa.

Jedno od ključnih pitanja moderne političke filozofije je kako organizirati suživot onda kad se članovi nekoga društva ne slažu oko vrijednosti, morala i onoga što predstavlja korist za zajednicu. U kojoj je mjeri Slovenija politički polarizirana? Je li slovensko društvo uspjelo izbjeći sentimente krajnje desnice, s obzirom na to da je Slovenija jedna od rijetkih europskih zemalja u kojoj je na vlasti vlada ljevice?

Ma kakvi. Prvo, ne vlada ljevica, jer to kod nas skoro da ne postoji. U duhu naroda je desnica jako prisutna i na neki način moćna. Pritom mislim na onu vulgarnu, fašistoidnu desnicu koja iskorištava migrante, raspiruje paniku i skuplja bodove isključivanjem manjina, desnicu koja bi htjela ukinuti pravo na abortus - znači, sve ono najsirovije, najodvratnije i najneprihvatljivije, ili bi barem to trebalo biti neprihvatljivo za društvo 21. stoljeća. Opet, taj SDS, Janez Janša i kompanija, oni imaju tu stalnu bazu koja se, hvala bogu, ne širi, čak se možda i malo smanjuje. Barem se to tako čini s novim premijerom Šarcom koji je, usput, glumac, stand-up komičar. S njim se stvari malo smiruju, a čini mi se da taj čovjek ima osjećaje. Samo ću reći da je u govoru za neki državni praznik rekao da ide u crkvu svake nedjelje i doma pjeva partizanske pjesme. To dajem samo kao primjer. Također je rekao da bi apsolutno vjenčao gayeve. Onda je to meni neki dobar znak da stvari nisu isključive. Znači, to je možda čak i ideal, da se u crkvi zapjeva neka partizanska pjesma. Mislim da je čovjek uspio malo spustiti loptu na zemlju i da ne igra na taj vulgaran populistički način. To mi daje neku nadu.

Nedavno je Katolička crkva u Austriji zabranila misu na Bleiburgu za hrvatske žrtve komunističkog režima na samom kraju Drugog svjetskog rata i u neposrednom poraću. Međutim, većina tih ljudi ubijena je zapravo na području Slovenije i pojavile su se neke ideje da se obilježavanje Bleiburga prebaci u Sloveniju, primjerice u Tezno nedaleko od Maribora. Što vi o tome mislite? Kako bi slovenska javnost reagirala na tako nešto?

Mislim da je to da nema mise za pobijene s jedne strane katastrofa, ali s druge strane, hvala bogu da su Austrijanci zabranili ono što se umjesto iskazivanja pijeteta često pretvaralo u manifestaciju nečega što nije pitanje prošlosti, nego što i dalje živi, i to na neki brutalan način. To što se tamo izvodilo je bilo malo smiješno, malo tužno i malo strašno. Mislim da je 'Za dom spremni', kao i ta kompletna ikonografija, apsolutno neprihvatljivo u bilo kojoj zemlji. Ne shvaćam kako to vaša predsjednica može relativizirati. Nema relativizacije, apsolutno nema - ni po pitanju NDH. A što bi rekli Slovenci? Sigurno bi dobili jednu super temu, možda bi nas to čak i ujedinilo, na neki katastrofalan način. Ali mislim da je nemoguće da se to dogodi.

Politička korektnost je postala posljednjih godina imperativ za sve srednjostrujaške medije diljem zapadnog svijeta. Politička korektnost s jedne strane mijenja društvenu klimu i zaslužna je za socijalnu inkluziju manjinskih skupina svih vrsta, no kritičari smatraju da je vrlo često apsurdna i sprečava istinski dijalog. Trebamo li u javnom diskursu biti politički korektni?

I tu postoje dvije strane. Politička korektnost u jednu je ruku čak i dobra, jer ograničava one najgore instinkte koji postoje u svakom čovjeku - i u meni i, ako smijem reći, u vama - i svima nam treba neka vrsta regulative. Kad bih slijedio samo svoje impulse, gdje bih došao? To bi bila katastrofa. S druge, međutim, strane, ja se stvarno plašim #metoo pokreta. Ako to postane opće pravilo, mene će odmah zatvoriti. Prestat ću raditi kazalište i prestat ću živjeti, pošto će me ubiti. A ako vas ja više neću moći ovako opušteno zavoditi, onda se mogu i sam odmah ubiti. A opet, ni NOB kad je krenuo nije imao za cilj Goli otok. Ni Isus nije imao na umu Vatikan kad je širio evanđelje. Tako da mi se istodobno čini da malo previše sve trpamo u isti koš, što nekad ima katastrofalne posljedice.

Neki politički filozofi čak smatraju da u današnjim okolnostima društvima trebaju moralno neutralni zakoni, dakle oni koji se vode racionalnošću i koji su pragmatični, a njihov izvor nije tradicionalni moral, poput religijskog ili običajnog. U svojoj se predstavi dotičete i pitanja koliko je nama danas uopće važna pravda po pitanju nečega što se dogodilo prije više od 80 godina. Kad je riječ o društvu i pravdi, što je ispravno? Možete li uopće zamisliti društvo temeljeno na moralno neutralnoj politici?

Mogu zamisliti, kako ne!? Island je dobar primjer. To je država u kojoj se najviše građana izjasnilo kao ateisti, jedina koja je osudila sve - od premijera preko cijele političke elite - za krizu 2008. godine. Istodobno su to ljudi koji napišu i pročitaju najviše knjiga, što znači da je Island pravi dokaz da je ateizam put prema budućnosti. Ne mislim na onaj hard core komunistički način ateizacije društva - ne, to mora biti neki prirodan, organski postupak. Meni se čini prestrašnim koliku jaku ulogu ima Crkva u hrvatskom društvu - nevjerojatno mi je kako je to moguće u 21. stoljeću. Toga kod nas, hvala bogu, u toj mjeri nema. Mislim da u društvu mora postojati nekakva kombinacija prirode, instinkta, intuicije i pameti.