Nije prošlo više od minute ili dvije kako smo ga nazvali i žicali intervju, a već je postalo jasno da se Renato Baretić, rođenjem Zagrepčanin, savršeno prilagodio životu u Splitu, Dalmaciji, kako to već ide... "Jako mi je žao, neću moći u to doba jer imam prvo ručak kod punice, a onda moramo na karte", ispričao se. Riječ je, međutim, o krajnje ljubaznom i susretljivom frajeru, pa se ono "manana" nikad nije pretvorilo u "nunca".

Već sutradan dao je sve od sebe i žrtvovao svu silu i truda i vremena kako bi nam objasnio fenomen njegova unikatnog romana prvijenca o imaginarnom otoku Trećiću, o anarhoidno-robinzonskom raju na Jadranu, o tome kako je smislio poseban dijalekt za priču, istodobno i nadrealnu, i suludo duhovitu, i brutalnu, i romantičnu, i jedinstvenu; jednom riječju – izvornu mediteransku. Prošlo je već 14 godina otkako je roman "Osmi povjerenik" ugledao svjetlo knjižarskih izloga.

Čak devet godina bilo je potrebno da se književno remek-djelo pretoči u igrani film prije nego što će 11. siječnja ove godine doživjeti premijeru. Naravno, nakon pretpremijere na Braču, gdje su – uz Hvar – film snimali prema scenariju Ivana Salaja. Prije više od dvanaest godina splitski HNK premijerno je predstavio i kazališnu adaptaciju "Osmog povjerenika", prije četiri godine mediji su s nervoznim oduševljenjem pisali da su "upravo u tijeku i završne pripreme za početak snimanja igranog filma", a sve to uz nabrajanje pune vreće književnih nagrada za priču o utopističkom i neposlušnom otoku Trećiću.

Do danas je roman preveden na mnoštvo slavenskih, germanskih i romanskih jezika i savršeno je jasno da to oduševljenje pričom o dalmatinskoj verziji imaginarnog Cicelya iz popularne davne humoristične serije i vladinom povjereniku, optuženom kao kokainac i kurviš, koji otočić treba vratiti u politički pravni okvir Republike Hrvatske, prijeti da preraste u mjesto kultnog štovanja. Recimo, kao da za koju godinu netko negdje u Hrvatskoj osnuje prvi klub za govornike trećićanskog dijalekta, onako kako obožavatelji "Zvjezdanih staza" diljem svijeta to imaju običaj raditi s klingonskim jezikom.

Vratit ćemo se na "Osmog povjerenika", ali prvo mi objasnite nešto drugo. Pokojni Ćićo Senjanović najmanje jednom prilikom nazvao je sebe "Splićaninom na odsluženju doživotne u Zagrebu". A vi ste, ako sam dobro računao, već 24 godine purger u Splitu. Biste li to nazvali služenjem doživotne i koji vam je bio vrag da se tamo odselite usred rata i ustrajete sve do danas?

Da, 24 godine su već prošle, moglo bi se reći, ekspresno. Nakon prve godine malo sam se bio pokolebao, uplatio kaparu za podstanarstvo u Zagrebu, i onda se, petnaestak dana prije povratka, za koji sam mislio da je konačan - zaljubio u Splićanku. Da ne duljim, prvi sam se put '93. odselio u Split nakon razdruživanja prvog braka, a vratio sam se, i dosad ostao, radi drugoga. Nakon prva dva desetljeća shvatio sam da više nisam Zagrepčanin u Splitu nego Splićanin iz Zagreba. A što se doživotne robije tiče, mislim da smo na nju osuđeni svi koji u Hrvatskoj i dalje živimo, bez obzira na grad ili selo u kojem smo. Znam da ima i gorih mjesta za takvo robijanje, ali slaba mi je to utjeha.

Nedavno ste se u kolumni na T-portalu iščuđavali "gluposti i naivnosti" svih nas koji mazohistički ustrajemo na ostanku u ovoj zemlji. Ako na to primijenimo poučak biskupa Košića o gastarbajterskom dezerterstvu, jeste li vi onda neostvareni dezerter ili neizlječivi ovisnik o Mediteranu?

Čovjek kojeg ste imenovali ordinarna je birtijska budaletina i plaćeni provokator, jedan iz plejade Kolega našeg doba, ako mene pitate, ništa drugo. Toliko od mene o njemu. A glede dezertera - pravi dezerteri nisu oni koji odlaze iz Hrvatske nego oni koji ostaju ovdje i klone se bitke za dostojanstven život. Ovi naši aktualni emigranti, to je suvremena inačica partizana. Oni odlaze u neizvjesnost borbe za bolji život, i svoj i tuđi, radije nego da ovdje crkavaju preživljavajući na rate, pognutih glava i prigušenih glasova, kao u najmračnijim fazama prošlog stoljeća.

Suvremeni gastarbajteri su hrabri ljudi, a i pametniji od nas koji ostajemo u domovini živeći i radeći s nadom da nešto, unatoč svim porazima, možemo promijeniti. I nastavljamo se gložiti s parazitima koji bi da se ne promijeni ama baš ništa. A Mediteran... Ne usuđujem se o njemu govoriti previše jer ga uživo ipak nedovoljno poznajem. Puno sam više o njemu čitao i slušao, a iz toga mi se svega učinilo da je to naše Sredozemlje doista pupak svijeta, početak i kraj.

Već tisućljećima ono je, skroz paralelno, i mjesto najčudesnije kreativnosti i najveća, najdublja grobnica na planetu. Čim krenete razmišljati o Mediteranu, postanete ovisnik o njemu, a pogotovo ako mu svaki dan jedan komadić gledate sa svih svojih prozora.

Bi li "Osmi povjerenik" bio moguć da se sa Zagrebačke gore niste spustili na more?

Ne, ne bi. Barem ne ovakav.

Ovako sa strane, roman se čini kao plod višegodišnjeg istraživanja po jadranskim otočićima, hridima i tamošnjim konobama robinzonskog tipa.

Stvari su zapravo daleko običnije i manje idilične. Jednostavno, malo kao turist i osjetno više kao novinar, odlazio sam na hrvatske otoke, pa pričao i s onim ljudima s kojima sam po zadatku trebao i s onima kojima nisam. Nikakvog tu posebno ciljanog istraživanja za knjigu nije bilo, nisam u to vrijeme ni slutio da ću pisati nekakav roman, kamoli o otoku. Ali ostanu uspomene, i rečenice i štošta iza riječi. Pa se poslije po tome svemu malo pročeprka, i eto vraga.

Kako vam je uspjelo složiti "trećićanski dijalekt"?

Sasvim lako, i pritom veselo. Mogao bih vam sad pola sata pričati o genezi moje inficiranosti dijalektima hrvatskog i srodnih jezika. Možda je dovoljno reći da na početku bijaše bednjanski, moj materinski. On je izazvao inicijalnu znatiželju, a ona je dovela do slušanja posvuda, pa na kraju i do trećićanskog. Vjerujem da se to može učiniti kao nešto komplicirano iz tuđe perspektive, ali iz moje je, kao i štošta drugo u vezi sa mnom, sasvim jednostavno i normalno.

Prije godinu dana s tim ste romanom gostovali u Grazu, na tamošnjem sveučilištu, na Institutu za slavistiku. Pretpostavljam da ste čitali na hrvatskom. Ali, je li vam poznato kako su prevoditelji romana na njemački, osim ako nisu pretrpjeli slom živaca, izišli na kraj s tim vašim dijalektom?

Nastavak na sljedećoj stranici...

Roman je na njemački prevela moja draga prijateljica, zapravo i posestra, jer smo jednom davno popili naiskap pivski Bruderschaft, Alida Bremer. Jedino je ona imala hrabrosti upustiti se u taj Drang nach Drittchen. Nije imala nijedan slom živaca, barem koliko je meni poznato. Znam da su joj likovi dvoje Bosanaca, odnosno njihovi dijalozi, bili daleko teži prevoditeljski zadatak od Trećićana i njihova cvrkutanja. Ipak je Alida rođena Splićanka.

Zanimljivo je to - i Đurđa Strsoglavec i Chloé Billon, prevoditeljice na slovenski i francuski, prijavile su mi isti problem: lako za trećićanski, ali što da radim sa Selimom i Zehrom?! Rješavali smo to kroz gustu mrežu e-mailova, da bismo na kraju došli do identičnog rezultata: sve su tamošnje kritike, potkraj teksta, pohvalile i ingeniozne prijevode. Očito je civiliziranim kritičarima bilo jasno koliko je zahtjevan posao bio posrijedi.

A onaj detalj iz romana da čak niti Crkva sa svojim utjecajem nije prodrla na taj otok, pa imaju dvije crkve, ali obje prazne... Odakle vam ta ideja? I koliko je to uopće realno u Hrvatskoj danas?

Stotinjak ljudi izoliranih na pučinskom otoku, ljudi koji pritom uopće ne žele sudjelovati na političkim izborima - pa po čemu bi to bilo interesantno Crkvi u današnjoj Hrvatskoj? Mislim da je to tamošnje bespoplje sasvim realno. Intrigirala me neko vrijeme ideja da na Trećić pošaljem i župnika koji bi bio saveznik vladinom povjereniku, pa da njih dvojica ujedinjeni krenu protiv pastve i biračkog tijela, ali zaključio sam da bi to bila prejednostavna finta koja bi se lako protumačila kao alegorija cijele Hrvatske, preočit motiv za olako tumačenje.

Ovako je taj neobični otok još neobičniji: nema svećenika, ali ljudi svejedno pjevaju božićne napjeve, svaki ispred svoje crkve. A postoji i još jedan praktični razlog zašto nema svećenika: kad bi on bio tu, njegove bi propovijedi sigurno imale utjecaja na dijalekt otočana. Tad povjereniku, prilično je izvjesno, ne bi trebao prevoditelj, a onda gubimo Tonina kao centralnu figuru i - ode mast u propast.

Na Trećiću ste opisali jedno protucivilizacijsko zajedništvo. Od mnoštva ljudi koji su čitali "Povjerenika" čuo sam da bi im nekakav takav anarhoidni način života bio vrlo privlačan barem na kraće vrijeme. A tu je i niz filmova sa sličnim motivom; "Maršal", pa "Što je muškarac bez brkova". Na neki način i "Svećenikova djeca", čak i "Kako je počeo rat na mom otoku". Kako tumačite taj fenomen?

Kako ga tumačim? Pa eto, isto kao i vaši spomenuti sugovornici: svima bi nama fino legla anarhija 'na neko kraće vrijeme'. Ali anarhija je utopija, ona ne može biti privremena ako ne uključuje svirepe brutalnosti. Ljudima se sviđa sanjariti o permanentnoj anarhiji, ali te maštarije prestanu čim zazvoni budilica u šest ili na vrata pokuca poštar s opomenom pred ovrhu. U tome i jest divota književnosti, filma i kazališta: imaju tu moć da nas, ako su dovoljno uvjerljivi, barem nakratko odvuku u svijet u kojem bismo mogli biti bolji i mi i sve oko nas. A onda se, nažalost, pojave baršunasti zastor, odjavna špica na ekranu ili zalist knjige. Ili zima na bilo kojem hrvatskom otoku.

Ili ste možda i vi sami na tom tragu? Potrudili ste se svoje Trećićane opskrbiti čak i solarnim fotonaponskim panelima, medicinskim i raznim drugim aparatima iz Italije, odakle im šalju i australske rudarske mirovine... Kao da ste baš s puno ljubavi gradili tu svojevrsnu terru nullius.

Otok Trećić je, moglo bi se tako reći, neuklopljivi sklop. Da bi mogao biti takav i funkcionirati kako želi, treba mu cijeli niz rješenja koja je valjalo domisliti. I da, ja sam ih domišljao s puno veselja i ljubavi. S tim veseljem i ljubavlju usporediv je jedino zanos kojim su Ivan Salaj i njegova ekipa stvarali film prema knjizi. Vjerovali ili ne, još ga nisam imao prilike vidjeti. Ali to i nije tako loše jer pretpremijera će biti 7. siječnja na Braču, a ja obožavam svratiti na bilo koji otok zimi. Uostalom, i radnja romana događa se od kraja listopada do sredine lipnja. To nije nimalo slučajno.

Zašto toliko ljudi želi pobjeći iz Hrvatske ili barem iz hrvatske realnosti? Je li to Crkva, fundamentalizam, siromaštvo, politika, korupcija, ustašovanje...? Znala je ova zemlja prolaziti i kroz teže trenutke, a ipak nije bilo takve epidemije "dezerterstva". U čemu je stvar?

Osim ratnih ubijanja i pratećih fizički opazivih vrsta nasilja, ja ne znam ni za jednu fazu u hrvatskoj povijesti koja bi bila mučnija, trulija i smradnija od aktualne. Ova ciljana proizvodnja kolektivne letargije i strepnje od ljudi koji su bez pameti i morala stekli moć, to je razornije od bilo koje granate. Oni pametniji od nas, maloprije spomenuti suvremeni gastarbajteri, na vrijeme su skužili da ovdje može biti samo još gore od ovog što trenutno imamo.

I skroz je krivo govoriti da oni bježe iz Hrvatske. Ne, oni ne bježe, oni se spašavaju od Hrvatske i njene kvazieuropske balkanštine. Barem polovica njih vratit će se čim im dokažemo da smo postali društvo koje svoje porezne obveznike, svoj jedini izvor prihoda, čuva i pazi kao malo vode na dlanu. A Hrvatska to, bojim se, do stoljeća dvadeset i sedmog neće htjeti, znati, ni moći napraviti.

Kako ste došli do toga da napišete "Muku malog vuka"? Jeste li to napisali kao odavno odrasli mladić iz 80-ih kojemu je konačno pun kufer ideoloških klanja iz prošlosti ili ipak u prvom redu kao slikovnicu?

'Muka malog vuka' je, u tekstualnoj dimenziji, nastala kao produkt intrigantne narudžbe: ponuđeno mi je da napišem tekst poučne slikovnice koja će biti zanimljiva djeci, a neće biti dosadna ni roditeljima koji će je pedeseti put tiho čitati uz krevetić. Trebalo je, dakle, napraviti djelce koje nije nevažno ni mališanima niti odraslima koji im čitaju. Budući da mi je bilo prvi put, a odlučio sam napisati lako pamtljivi manifest prava na samostalnost i samosvojnost, dogodio mi se zapanjujuće težak posao.

Da nije bilo te narudžbe, ne vjerujem da bih se ikad usudio pisati za djecu, ni 'Muku' niti išta drugo. Zato zahvaljujem naručitelju, iako je u međuvremenu poslovno propao i ostao dužan mnogim ljudima mnogo novca. Već skoro dvije godine planiram na istom fonu i u istom tonu napisati 'Šumu Izborovu', tekst za slikovnicu o dolasku zime, kad predsjednik Medo daje privremenu ostavku prije odlaska na dugi san, ostala se zvjerad pošajba oko toga tko će biti v.d. do proljeća, a o svemu nas izvještava svraka novinarka. S time, naravno, imam obrnut problem: ta bi priča morala biti zanimljiva i djeci, a ne samo odraslima koji je po pedeseti put naglas čitaju. Zato je još nema.