Kultura
5254 prikaza

"Nijedna faza u Hrvatskoj nije bila trulija od ove"

Renato Baretić
Ivana Ivanović/PIXSELL
Osim ratova, Renato Baretić ne zna nijednu fazu u hrvatskoj povijesti koja bi bila trulija od ove

Nije prošlo više od minute ili dvije kako smo ga nazvali i žicali intervju, a već je postalo jasno da se Renato Baretić, rođenjem Zagrepčanin, savršeno prilagodio životu u Splitu, Dalmaciji, kako to već ide... "Jako mi je žao, neću moći u to doba jer imam prvo ručak kod punice, a onda moramo na karte", ispričao se. Riječ je, međutim, o krajnje ljubaznom i susretljivom frajeru, pa se ono "manana" nikad nije pretvorilo u "nunca".

Već sutradan dao je sve od sebe i žrtvovao svu silu i truda i vremena kako bi nam objasnio fenomen njegova unikatnog romana prvijenca o imaginarnom otoku Trećiću, o anarhoidno-robinzonskom raju na Jadranu, o tome kako je smislio poseban dijalekt za priču, istodobno i nadrealnu, i suludo duhovitu, i brutalnu, i romantičnu, i jedinstvenu; jednom riječju – izvornu mediteransku. Prošlo je već 14 godina otkako je roman "Osmi povjerenik" ugledao svjetlo knjižarskih izloga.

Osmi povjerenik | Author: PROMO PROMO

Čak devet godina bilo je potrebno da se književno remek-djelo pretoči u igrani film prije nego što će 11. siječnja ove godine doživjeti premijeru. Naravno, nakon pretpremijere na Braču, gdje su – uz Hvar – film snimali prema scenariju Ivana Salaja. Prije više od dvanaest godina splitski HNK premijerno je predstavio i kazališnu adaptaciju "Osmog povjerenika", prije četiri godine mediji su s nervoznim oduševljenjem pisali da su "upravo u tijeku i završne pripreme za početak snimanja igranog filma", a sve to uz nabrajanje pune vreće književnih nagrada za priču o utopističkom i neposlušnom otoku Trećiću.

Do danas je roman preveden na mnoštvo slavenskih, germanskih i romanskih jezika i savršeno je jasno da to oduševljenje pričom o dalmatinskoj verziji imaginarnog Cicelya iz popularne davne humoristične serije i vladinom povjereniku, optuženom kao kokainac i kurviš, koji otočić treba vratiti u politički pravni okvir Republike Hrvatske, prijeti da preraste u mjesto kultnog štovanja. Recimo, kao da za koju godinu netko negdje u Hrvatskoj osnuje prvi klub za govornike trećićanskog dijalekta, onako kako obožavatelji "Zvjezdanih staza" diljem svijeta to imaju običaj raditi s klingonskim jezikom.

Vratit ćemo se na "Osmog povjerenika", ali prvo mi objasnite nešto drugo. Pokojni Ćićo Senjanović najmanje jednom prilikom nazvao je sebe "Splićaninom na odsluženju doživotne u Zagrebu". A vi ste, ako sam dobro računao, već 24 godine purger u Splitu. Biste li to nazvali služenjem doživotne i koji vam je bio vrag da se tamo odselite usred rata i ustrajete sve do danas?

Da, 24 godine su već prošle, moglo bi se reći, ekspresno. Nakon prve godine malo sam se bio pokolebao, uplatio kaparu za podstanarstvo u Zagrebu, i onda se, petnaestak dana prije povratka, za koji sam mislio da je konačan - zaljubio u Splićanku. Da ne duljim, prvi sam se put '93. odselio u Split nakon razdruživanja prvog braka, a vratio sam se, i dosad ostao, radi drugoga. Nakon prva dva desetljeća shvatio sam da više nisam Zagrepčanin u Splitu nego Splićanin iz Zagreba. A što se doživotne robije tiče, mislim da smo na nju osuđeni svi koji u Hrvatskoj i dalje živimo, bez obzira na grad ili selo u kojem smo. Znam da ima i gorih mjesta za takvo robijanje, ali slaba mi je to utjeha.

Nedavno ste se u kolumni na T-portalu iščuđavali "gluposti i naivnosti" svih nas koji mazohistički ustrajemo na ostanku u ovoj zemlji. Ako na to primijenimo poučak biskupa Košića o gastarbajterskom dezerterstvu, jeste li vi onda neostvareni dezerter ili neizlječivi ovisnik o Mediteranu?

Renato Baretić | Author: Ivana Ivanović/PIXSELL Ivana Ivanović/PIXSELL

Čovjek kojeg ste imenovali ordinarna je birtijska budaletina i plaćeni provokator, jedan iz plejade Kolega našeg doba, ako mene pitate, ništa drugo. Toliko od mene o njemu. A glede dezertera - pravi dezerteri nisu oni koji odlaze iz Hrvatske nego oni koji ostaju ovdje i klone se bitke za dostojanstven život. Ovi naši aktualni emigranti, to je suvremena inačica partizana. Oni odlaze u neizvjesnost borbe za bolji život, i svoj i tuđi, radije nego da ovdje crkavaju preživljavajući na rate, pognutih glava i prigušenih glasova, kao u najmračnijim fazama prošlog stoljeća.

Suvremeni gastarbajteri su hrabri ljudi, a i pametniji od nas koji ostajemo u domovini živeći i radeći s nadom da nešto, unatoč svim porazima, možemo promijeniti. I nastavljamo se gložiti s parazitima koji bi da se ne promijeni ama baš ništa. A Mediteran... Ne usuđujem se o njemu govoriti previše jer ga uživo ipak nedovoljno poznajem. Puno sam više o njemu čitao i slušao, a iz toga mi se svega učinilo da je to naše Sredozemlje doista pupak svijeta, početak i kraj.

Već tisućljećima ono je, skroz paralelno, i mjesto najčudesnije kreativnosti i najveća, najdublja grobnica na planetu. Čim krenete razmišljati o Mediteranu, postanete ovisnik o njemu, a pogotovo ako mu svaki dan jedan komadić gledate sa svih svojih prozora.

Bi li "Osmi povjerenik" bio moguć da se sa Zagrebačke gore niste spustili na more?

Ne, ne bi. Barem ne ovakav.

Ovako sa strane, roman se čini kao plod višegodišnjeg istraživanja po jadranskim otočićima, hridima i tamošnjim konobama robinzonskog tipa.

Stvari su zapravo daleko običnije i manje idilične. Jednostavno, malo kao turist i osjetno više kao novinar, odlazio sam na hrvatske otoke, pa pričao i s onim ljudima s kojima sam po zadatku trebao i s onima kojima nisam. Nikakvog tu posebno ciljanog istraživanja za knjigu nije bilo, nisam u to vrijeme ni slutio da ću pisati nekakav roman, kamoli o otoku. Ali ostanu uspomene, i rečenice i štošta iza riječi. Pa se poslije po tome svemu malo pročeprka, i eto vraga.

Kako vam je uspjelo složiti "trećićanski dijalekt"?

Renato Baretić | Author: Ivana Ivanović/PIXSELL Ivana Ivanović/PIXSELL

Sasvim lako, i pritom veselo. Mogao bih vam sad pola sata pričati o genezi moje inficiranosti dijalektima hrvatskog i srodnih jezika. Možda je dovoljno reći da na početku bijaše bednjanski, moj materinski. On je izazvao inicijalnu znatiželju, a ona je dovela do slušanja posvuda, pa na kraju i do trećićanskog. Vjerujem da se to može učiniti kao nešto komplicirano iz tuđe perspektive, ali iz moje je, kao i štošta drugo u vezi sa mnom, sasvim jednostavno i normalno.

Prije godinu dana s tim ste romanom gostovali u Grazu, na tamošnjem sveučilištu, na Institutu za slavistiku. Pretpostavljam da ste čitali na hrvatskom. Ali, je li vam poznato kako su prevoditelji romana na njemački, osim ako nisu pretrpjeli slom živaca, izišli na kraj s tim vašim dijalektom?

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.