Suvremeni se Hollywood više bavi mutantima, superjunacima i bogovima nego običnim ljudima. 

Nakon egipatskih, grčkih i skandinavskih bogova došlo je vrijeme za film o Kristu, koliko znam, prvi nakon “Pasije” Mela Gibsona, snimljene 2004. 

Film američkog redatelja iranskog podrijetla, Cyrusa Nowrasteha, “Mladi Mesija”, ne bavi se, međutim, Isusom kao odraslom osobom, nego kao sedmogodišnjim dječakom koji želi doznati otkud mu posebne moći i zašto se razlikuje od ostale djece. Želi, u stvari, doznati tko je.

Iako takva samospoznajna pitanja više pristaju odrasloj osobi, Nowrasteh se trudi dati im atribute dječje radoznalosti i brige o tome zašto se ne uklapa u obično dječje društvo kojemu, kao svako dijete, želi pripadati.

“Mladi Mesija” govori upravo o tom Isusovu ljudskom problemu: kako i kad je shvatio, pod pretpostavkom da to nije znao od rođenja, da nije samo čovjek, nego Bog. 

I tu nastaje glavni problem za sve koji se upuste u pothvat stvaranja filma o Kristu: kako na filmu uvjerljivo prikazati Isusovu dvojnu prirodu čovjeka i Boga? 

Njegovu ljudsku narav moguće je prikazati uvjerljivo, bilo da se radi o dječjoj igri kao u “Mladome Mesiji” ili stradanju, kao u “Pasiji”. 

No Isusova je božanska priroda za film tajna do koje svaki filmaš pokušava doprijeti, ovisno o talentu i nadahnuću, u svojoj intimi i samoći, kako bi barem pokušao shvatiti Isusovu božansku samoću i ljudsku intimu. 

Naravno, to je nemoguće, ali što drugo sirotom filmašu preostaje osim da se, kao Cecil B. DeMille u “Kralju kraljeva”, prepusti uprizorenju spektakla? 

Običan kršćanin vjeruje u Isusa i njegovu božansku prirodu, ali kako će povjerovati da je glumac koji na ekranu glumi Krista stvarno to što u filmu jest?

Kad tome dodamo razne otežavajuće sastavnice, poput Isusova izgleda ili boje kose, stvari su se zakomplicirale davno prije projekcije filma. 

Jedan je kritičar u svojoj recenziji “Mladog Mesije” podrugljivo napisao da je mali Isus u filmu pravi čistokrvni Englez jer ga glumi, tako barem izgleda, posve aristokratski odgojen engleski dječak Adam Greaves-Neal, koji govori besprijekorno čisti oksfordski engleski.

Mel Gibson bio je svjestan tih, samo naoko banalnih problema pa je, prvo, našao glumca, Jima Caviezela, čiji se izgled uklapa u Isusovo židovsko okružje, a zatim je film snimio na izvornim jezicima Isusova doba, aramejskom i latinskom.

Paradoksalno, to što je izgledalo bizarno, da je film snimljen na starim “mrtvim” jezicima, pružilo je širokoj publici dojam da gleda stvarni prikaz Isusova života i doba. 

A kako se Mel Gibson, u stvari, bavio Isusovim ljudskim stradanjem, a manje njegovom božanskom prirodom, publika se bez nevjerice poistovjetila s Isusom i njegovom potresnom ljudskom sudbinom.

Ta publika, vrlo vjerojatno (što je potaknulo Gibsona da snimi film), nikad više nije pogledala raspelo kao uobičajeni predmet pred kojim se moli, nego kao podsjetnik na jezivo i neopisivo bolno Isusovo ljudsko stradanje. 

Smrt na križu bila je “normalna” rimska smrtna kazna i obični ljudi toga doba gledali su prizore razapetih umirućih ljudi kao dio svoje svakodnevice, što vrlo dobro u svojem, inače ne osobito dobrom, “Mladom Mesiji” prikazuje i redatelj Cyrus Nowrasteh.

Iako je do danas snimljeno nekoliko stvarno dobrih filmova o Kristu (“Mesija” Roberta Rossellinija, “Evanđelje po Mateju” Piera Paola Pasolinija“, “Kralj Kraljeva” Nicholasa Raya, provokativno i često napadano “Posljednje Kristovo iskušenje” Martina Scorsesea te već spomenuta Gibsonova “Pasija”), u svima postoji isti problem: kako se poistovjetiti s junakom čija je božanska priroda na ekranu nevidljiva? 

Veliki američki redatelj William Wyler u svojem “Ben Huru” riješio je taj problem tako što je gledateljima uskratio prizor Kristova lica. 

Mi vidimo Isusovu figuru s leđa, detalje ruku koje nešto rade ili nogu kako koračaju i to je sve. Wyler se dosjetio da će gledatelju najbolje dočarati Isusovo metafizičko lice ako mu uskrati ono fizičko i, dok u “Ben Huru” gledate Wylerove prizore s Kristom, nemate ni sekunde dojam da su neuvjerljivi, jer vjerujete u ono što ne vidite na ekranu, a vidite u svojoj mašti.