S Leom Vidaković, multimedijalnom umjetnicom iz Subotice, razgovarala sam povodom njene najnovije izložbe "Obiteljski portret" u galeriji Prsten zagrebačkog HDLU-a. Animirana instalacija izrađena je u zahtjevnoj tehnici lutka animacije. Sastavljena je od sedam sinkroniziranih projekcija te segmentiranih dijelova minijaturne kuće u kojoj se radnja animacije odvija. Rad prožima atmosfera tjeskobe i nelagode, a sama je priča ispričana fragmentarno kroz sinkronizirane projekcije na kojima se nasumično pojavljuju likovi ove obiteljske zgode i interijer njihova doma. "Obiteljski portret" zapravo govori o zbivanjima prije 1. svjetskog rata i nadolazećeg raspada Austro-Ugarske Monarhije, a sve kroz prizmu jedne napete obiteljske situacije. Suptilna naracija tek evocira osjećaje uznemirenosti i nesigurnosti kroz koje obitelj prolazi u to nedjeljno popodne kad u kuću nenajavljen dolazi Andrašev brat Zoltan sa svojom mnogobrojnom obitelji. Segmentiranim storytellingom umjetnica alegorijski pripovijeda o nadolazećem kraju aristokracije i nemogućnosti bijega pred kaosom koji slijedi.

Upitana o sklonosti da se kroz radove vraća u neka prošla vremena, Lea odgovara da se u ovom radu služila temom pada aristokracije zato što je "vrijeme Austro-Ugarske bilo zlatno doba moga grada – Subotice, ali ne radi se samo o lijepim, nostalgičnim dekorima iz tog vremena. Nakon raspada Austro-Ugarske sve je krenulo nezaustavljivo nizbrdo, i to srozavanje traje i danas. U filmu sam željela nagovijestiti tu tenziju pred krah te zamrznuti svoje protagoniste u trenu nelagode i neizvjesnosti. Oni ne slute što ih čeka, a mi to sad već točno znamo". Lea inače često poseže i za obiteljskom tematikom, kao u ranijem radu "Sisters" ili u "Mementu", u kojem pripovijeda priču svoje bake koja se sa 16 godina vratila iz Auschwitza. Instalacija je zapravo imaginativna verzija iskustva o kojem njena baka nikad nije govorila. Premda zalazi u intimu obiteljskih priča, kaže da same priče, osim "Mementa", nisu autobiografske.

"Svi su likovi i događaji izmišljeni, ali su mi bili privlačni ti odnosi uvijek na drugačiji način jer sam svakim filmom željela propitati, ispipati nešto drugo. U filmu 'Sisters' željela sam otkriti sestrinski odnos, jer ga nemam u stvarnom životu, dok je u 'Obiteljskom portretu' fokus bio više na dinamici grupe likova, i neobičnog balansa velike obitelji. Fascinira me kako svaka obitelj ima nekakva nepisana i nerazumljiva pravila koja izgledaju suludo onima koji se nalaze izvan toga. U 'Obiteljskom portretu' sam zato kao polaznu točku uzela intruziju velike obitelji u privatni prostor doma, jer mi se to čini osjećajem (tenzije i nelagode prožete s ljubavi i privrženosti) s kojim se najvjerojatnije svi možemo poistovjetiti, ali opet reagirati na potpuno drugačiji način."

Ipak, premda smatra da su "međuljudski odnosi jedna od najvećih inspiracija zato što čine mistični splet najraznovrsnijih osjećaja i okolnosti", u sljedećem se radu planira okrenuti vedrijoj tematici na tragu suvremene bajke. Govori o snimanju bestijarija u stilu suvremenog baroka.

Kao umjetnica djeluje na polju animirane instalacije, proširenih medijskih praksi i tradicionalne lutka animacije. Ipak, povodom najnovijeg rada razgovarale smo o tome kako funkcionira proces izrade "lutka animacije" te mi je Lea otkrila da radi "u malom timu predivnih, prestrpljivih i pretalentiranih ljudi".

"Sama izrađujem lutke, i najveći dio minijaturnih objekata i scenografija, a također sam direktorica fotografije. Dio tima su i tri animatorice iz Francuske, montažerka, tim za postprodukciju slike (iz Zagreba) i zvuka (iz Beograda) te mnogi drugi. Vrlo internacionalan tim, s tri producenta u tri različite države, pa se i produkcija odvijala fragmentarno", kaže te napominje da je "Obiteljski portret" prvi ovako opsežan projekt i da je lutke izrađivala u Lisabonu, scenografije su rađene u Francuskoj i u Srbiji, animacija u Francuskoj, a postprodukcija opet u Hrvatskoj i Srbiji.

Ovakvo međunarodno iskustvo rada nije neobično za Leu Vidaković jer je riječ o umjetnici koja se školovala gotovo nomadski. Nakon završenog studija grafike i slikarstva u Zagrebu, završila je animaciju u Norveškoj, a magistrirala na području audio-vizualnih umjetnosti na Royal Academy of Art u Belgiji. Prije tri godine doktorirala je u Singapuru, i opet na polju animacije, a živi u Lisabonu, gdje predaje na Lusofona Universityju.

 

I sama kaže da je imala nekako nomadski pristup obrazovanju i objašnjava to kao "želju za otkrivanjem novih kultura, putovanja i doživljaja života na različite načine. To su bile prilike koje su se otvarale, a ja sam bez mnogo razmišljanja prihvatila to kao nove i zanimljive izazove. Posvuda naučiš nešto novo, no kad nisi na svom tlu, često otkriješ i naučiš i nešto novo o sebi. Što se umjetničkog razvoja tiče, studij u Norveškoj i Belgiji omogućili su mi otkrivanje medija animiranog filma te kombinaciju animacije i umjetničke instalacije, dok je ovaj zadnji boravak u Singapuru na doktorskom studiju bio najteži, ali i najznačajniji. Akademsko promišljanje vlastita rada, kao i višegodišnje istraživanje u oblasti alternativnih tipova naracije u animiranim instalacijama, naučilo me rigoroznosti pristupa kreativnom radu".

"Obiteljski portret" produkt je tog istraživačkog procesa s doktorskog studija u Singapuru, a budući da je Lein pristup naraciji zaista nekonvencionalan, morala sam je upitati kako postiže simultanost unutar narativnog procesa. Ona objašnjava da ju je u pripovjednom procesu animacije uvijek najviše privlačio pristup "telling without telling", odnosno suptilna, tek naznačena naracija. "Ono što čini narativ samo su djelomice likovi ulovljeni u fragmentima nekakve radnje, ali najčešće su to detalji mirnih melankoličnih interijera koje su protagonisti odavno napustili. Kao nekakve žive slike u kojima se zrak tek jedva primjetno pomiče. Ovaj pristup lakše je ostvariv kad film predstavimo u prostoru izvan kinodvorane zato što u tim uvjetima imamo više vremena i prostora za doživljaj pokretne slike. Fragmentirani narativ mi je isto tako dojmljiv, iziskuje upletenost i angažiranost promatrača, koji mora sam posložiti dijelove u nekakvu proizvoljnu cjelinu koja će uvijek biti pomalo drugačija za svakoga."

Premda istražuje film i animaciju izvan prostora kinodvorane, Lea gostuje na nadolazećem Animafestu, a na koliko je festivala i manifestacija do sada sudjelovala ne da se ni prebrojiti. Isto vrijedi i za mnoge nagrade (gotovo tridesetak) koje je primila. Lein je životopis zaista impresivan! Govoreći o nagradama, duhovito odgovara da su to nagrade za strpljenje. "Koliko me nagrade raduju, toliko me često i iznenade. Ima toliko talentiranih i vrijednih autora, zaista se osjećam počašćeno ako netko prepozna moj trud i strpljenje koje ulažem u projekte koji često traju godinama. To su zapravo nagrade za strpljenje." Kaže da se na ovim prostorima ne osjeća previše vidljivo te da je to sudbina mnogih umjetnika mada ne razumije zašto je to tako. Nekako se čini lakše postići nešto izvan prostora iz kojeg dolaziš. Ali kad je riječ o Lei Vidaković, vjerujemo da će se to promijeniti - možda već ovim gostovanjem na Animafestu.