Od Pasolinija i Matvejevića do pankera koji spava u lijesu

PIXSELL
Čitajući Kirinove crtice u knjizi ‘Babanija’ uranjamo u vlastite i nitko od nas trenutačno nema odgovor na pitanje ‘Zašto je igra otišla u podzemlje?’. Zašto nije obnovljena ni jedna kuća na Babaniji? Ili u Zagrebu?
Vidi originalni članak

Burno je vrijeme u kojemu živimo. Vrijeme u kojemu je sve neizvjesno osim izvjesnosti svršetka. Nada, prošlosti koju smo živjeli, a kao da je nema... Propalih iluzija, života... Miroslav Kirin zaviruje u živote ljudi svoga kraja i susreće ih na njihovu kućnom pragu, u gostionici, na svim mjestima gdje se odvija njihov život. No kako je zbilja do te mjere nepodnošljivo teška, autor gotovo nehotice sklizne u fikciju, među ljude kojih više nema, među one koji nikad nogom kročili nisu na tu svetu zemlju Baniju ili Banovinu? Gle čuda, odjednom pitanje, dilema, kako zvati zavičaj koji si oduvijek zvao “......” i ne želeći, pretpostavljam, ulaziti u političke rasprave i uopće ogaditi se politikom, pronalazi spasonosno rješenje i eto nas u zemlji Dembeliji, pardon Babaniji. U Babaniji žive i jedni i drugi. I ovi i oni. I živi i mrtvi. I Josip Sever i Jezivi Jozo i Ćopavi Ćoro. I Pier Paolo Pasolini i Predrag Matvejević. I panker koji spava u mrtvačkom lijesu. I Antun Vrdoljak koji snima film u Gornjem Viduševcu. I potres.

I lažna obećanja politike. I salon ljepote u partizanskoj ulici. Sve je to i svi su oni stanovnici zemlje Babanije. Gleda sve njih Miroslav Kirin u svojoj glavi i na javi. I svjedoči vremenu koje je izgubilo mjeru bliskosti, mjeru bezazlenosti, igre... “Zašto je igra otišla u podzemlje? Znači li to da se sad moramo skrivati želimo li se igrati?” Knjige nas potiču na promišljanja vlastitih postupaka i života. Čitajući Kirinove crtice uranjamo u vlastite i nitko od nas trenutačno nema odgovor na pitanje: “Zašto je igra otišla u podzemlje?”. Zašto nije obnovljena ni jedna kuća na Babaniji? Ili u Zagrebu? Zašto ćemo izgubiti milijarde europskog novca za obnovu Babanije i Zagreba, samo zato što neki ljudi nisu napravili svoj posao, dobro plaćeni posao. I baš ih očito briga za Babaniju, a Miroslava jest i zato uživa u plesu božanstvenih karijatida s fontane u parku ispred birtije “Tri dlake”. S njim uživa i autor prekrasne skulpture, kipar Lovro Findrik, i obojica znaju pjesmu Jerzyja Harasymowicza u kojoj kaže: “Svijet će završiti, ali ne i to kupanje”. Kirin nas vodi kroz nadzemni i podzemni, zemni i nebeski svijet Babanije te nas poziva na putovanje. Pridružimo mu se.

Posjeti Express