Burno je vrijeme u kojemu živimo. Vrijeme u kojemu je sve neizvjesno osim izvjesnosti svršetka. Nada, prošlosti koju smo živjeli, a kao da je nema... Propalih iluzija, života... Miroslav Kirin zaviruje u živote ljudi svoga kraja i susreće ih na njihovu kućnom pragu, u gostionici, na svim mjestima gdje se odvija njihov život. No kako je zbilja do te mjere nepodnošljivo teška, autor gotovo nehotice sklizne u fikciju, među ljude kojih više nema, među one koji nikad nogom kročili nisu na tu svetu zemlju Baniju ili Banovinu? Gle čuda, odjednom pitanje, dilema, kako zvati zavičaj koji si oduvijek zvao “......” i ne želeći, pretpostavljam, ulaziti u političke rasprave i uopće ogaditi se politikom, pronalazi spasonosno rješenje i eto nas u zemlji Dembeliji, pardon Babaniji. U Babaniji žive i jedni i drugi. I ovi i oni. I živi i mrtvi. I Josip Sever i Jezivi Jozo i Ćopavi Ćoro. I Pier Paolo Pasolini i Predrag Matvejević. I panker koji spava u mrtvačkom lijesu. I Antun Vrdoljak koji snima film u Gornjem Viduševcu. I potres.
462
prikaza
Od Pasolinija i Matvejevića do pankera koji spava u lijesu
1/3
Čitajući Kirinove crtice u knjizi ‘Babanija’ uranjamo u vlastite i nitko od nas trenutačno nema odgovor na pitanje ‘Zašto je igra otišla u podzemlje?’. Zašto nije obnovljena ni jedna kuća na Babaniji? Ili u Zagrebu?
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka
