Antonio Ortuňo (1976.) meksički je kratkopričaš i romanopisac, bivši novinar i autor šest romana, dobitnika mnogobrojnih nagrada. Roman "Spaljeni", u nas je netom, u prijevodu Ele Varošanec, objavila zaprešićka nakladnička kuća Fraktura koja i ugošćuje autora na šestom Festivalu svjetske književnosti.

Roman "Spaljeni", izvorno objavljen 2013. kao "La fila india" problematizira spregu meksičkih vlasti i kriminalnog svijeta te njihov odnos prema migrantima stavljajući u središte pojedinačne borbe i osvetničke diverzije. Roman je, zbog iznimnog stila i aktualnosti, proglašen romanom godine u mnogim meksičkim i latinoameričkim književnim časopisima, a njegovog je autora britanski časopis "Granta" uvrstio na prestižnu listu najboljih mladih pisaca na španjolskom jeziku.

Jednom sam pročitala da, sudeći prema prevladavajućem obliku nasilja, možemo mnogo toga reći o zemlji u kojoj se odvija. Imajući to na umu, što nam možete reći o suvremenom Meksiku?

Nasilje u Meksiku je složeno pitanje. Zemlja je prenasilna. Pribrojimo li posljednja dva predsjednička mandata, zemlja je pretrpjela dvije stotine i pedeset tisuća ubojstava: razina dostojne toga da je se nazove ratom. No, osim toga, tu je i strašna okrutnost nekih od tih ubojstava. Odrubljene glave, ljudska tijela raskomadana i otopljena u kiselini, mučena, spaljena tijela bačena u jame i obješena s mostova. Mrtvaci koji dolaze iz svih društvenih slojeva, djeca, žene, starci, mladi... Nitko nije siguran. Mislim da to ukazuje na beznadnu i sadističku zemlju u kojoj je nasilje uobičajeno sredstvo razmjene. Mukotrpno je živjeti usred tog nasilja.

Kako život u takvom okruženju utječe na oblikovanje imaginarija pojedinca i razvoj njegove samosvijesti?

Zemlja u kojoj sam rođen i odrastao bila je drugačija. Konzervativna i, u nekim pogledima, suzdržana zemlja. Politički nepromjenjiva. Govorilo se da je Meksiko zemlja u kojoj se ništa ne događa. I za nekoliko godina, taj se lažno miran (jer uvijek su postojale društvene i ekonomske nepravde, i mnoštvo bijede), pa čak i dosadan život (barem što se tiče života urbane srednje klase) za milijune ljudi pretvorio u nesiguran i opasan život. To ostavlja trag na tome kakva je netko osoba i što misli, osjeća i zamišlja. Naravno, za onoga koji piše to je tema. Čovjek se određuje u odnosu na život u sjeni nasilja.

Iako zločini počinjeni nad imigrantima iz zemalja Središnje Amerike zauzimaju dominantno mjesto u romanu "Spaljeni", ipak počinje ubojstvom socijalne radnice i nastavlja se mnogim činovima nasilja nad ženama. Stoga se čini da je biti žena u Meksiku najgori mogući scenarij, a biti imigrantica još gori. Je li meksičko društvo u svojoj srži mizogino?

Meksiko je zemlja u kojoj žene, uz nasilje koje trpi svaki građanin, trpe i niz dodatnog nasilja. To je, bez sumnje, mačistička zemlja i u njoj svakodnevno dolazi do nekažnjenih ubojstava žena, ovdje čak i prolazak ulicom može biti opasan i nepodnošljiv. Ima mnogo seksualnog i verbalnog nasilja, društvenih pritisaka u obiteljima, školama i na poslu. Trenutno se u Meksiku vodi važna rasprava (ili niz rasprava) o mačizmu. Ali takva je vrsta nasilja činjenica. Žena migrantica je u još nepovoljnijoj poziciji jer nema nikakvog društvenog kruga oko sebe. Ni prijatelja ni obitelji. Za vlasti je nevidljiva. Gotovo sve pretrpe različite oblike nasilja tijekom prolaska kroz Meksiko.

Ta će smrt s početka postati nevažna usporedi li se s tragedijom masakra koji se ima dogoditi. Je li u ljudima preostalo dovoljno empatije da suosjećaju čak i s malim, "nevažnim" smrtima i postaju li danas sve smrti nevažne?

Zanimljivo je da visoka razina meksičkog nasilja uzrokuje apatiju kod pojedinih ljudi. Mnogo je ljudi u Meksiku koji bi željeli živjeti s leđima okrenutim stvarnosti, oni ne gledaju vijesti i ne čitaju novine jer ih demoraliziraju i poriču, ne znajući, da se događaju strašne stvari za koje znamo. Postoji određena razina neosjetljivosti. U zemlji postoje gradovi i velika područja nad čijim teritorijem vlasti nemaju kontrolu, a njihovu je ulogu preuzeo organizirani kriminal. Ili mjesta gdje nema načina razlikovanja institucionalne vlasti od organiziranog kriminala. I ima ljudi koji ne vole razmišljati o tome i odlučuju postati slijepi i gluhi ili sve umanjuju.

Čitatelj stječe dojam kako je "oko za oko" moto ovog romana. Tako se čini kako je lomača jedina prikladna kazna za palikuće. No što je s migrantima? Zašto su oni na lomači i kako uopće kazniti nekoga tko je već izgubio sve?

Roman, naravno, nije izvještaj niti jednostavna preslika stvarnosti. U stvarnosti, migranti su bespomoćni. Statistički, njihova sposobnost da se odupru nasilju je nula. Ne odupiru se. Oni su samo žrtve. Ali to ne znači da su Yein ili La Flaca, moji likovi, imali obvezu biti robovi društva. Književnost može otvoriti prostor iskrivljenju stvarnosti. Ne mislim da će odgovor nekoga tko je bio žrtva nasilja, ako ga može dati, biti poput odgovora Krista ili Gandhija. To bi značilo nadmašiti maštu i predati se deliriju. Moji likovi nisu sveci koji opraštaju i postavljaju se moralno iznad svojih napadača. To su žene stjerane u kut koje rade ono što mogu kako bi se obranile... i osvetile. Roman potiče na, željeli mi to ili ne, etičko razmišljanje. Ali ne mislim da treba iznositi "moralno rješenje" ili pouku.

Roman, između ostalog, problematizira promatranje ljudi kao robe, dobara, stoke. Je li trgovina ljudima danas postala unosniji posao od trgovine drogom ili oružjem?

Trgovina ljudima postala je još jedna od načina mafijaškog poslovanja. Nije ni bolja ni gora: samo je različita. Trguju drogama, oružjem, ljudima. Trguje se rudama, na legalan (i nemoralan) i nelegalan način, jednako kao i drvom, i ukradenim gorivom...Meksiko je zemlja prepuštena pljački. Ali, naravno, gledanje ljudi koji se tretiraju kao stoka može biti upečatljivije nego bilo što drugo.

Jesu li u Meksiku kriminalna i politička moć u manjoj ili većoj mjeri jedna te ista stvar kad su migranti u pitanju kao što implicirate u svojim djelima? Tko je doista nadležan?

Kao što sam rekao, u mnogim dijelovima zemlje nemoguće je razlikovati institucionalnu vlast od kriminala. Osim toga, politika u Meksiku obično slijedi obrasce slične onima mafije. Velik dio stanovništva zamjećuje ogromnu korupciju vlasti. Nitko nije iznenađen što su kriminalci povezani s političkom moći. U toj smo klimi cinizma i negiranja živjeli. To je jedan od razloga koji objašnjava zašto će lijeva opcija osvojiti izbore. Prezasićenost, posebno mladih ljudi, radničke klase i medija, političkim okruženjem.

Pisanje o središtu Sante Rite na jednoj je razini pisanje o samoorijentalizaciji Meksika koja nastaje namjernim lišavanjem svih oblika modernosti. Zašto Meksiko prodaje lažnu nazadnost? Kao turističku atrakciju ili kao ispunjenje zapadnjačke fetišističke težnje o jadnim i nerazvijenim Drugima? Nastavno na to, kolike su razlike između slojeva u meksičkom društvu?

Meksiko je, u svakom pogledu, vrlo podijeljena zemlja. U velikim gradovima zapadna urbanizacija koegzistira s četvrtima punim jaraka i kućama od lima, kartona i otpada. A selo, ruralno okruženje, osiromašeno do apsurdnih krajnosti, ne odašilje "zapadnjački utjecaj" koji se može vidjeti u turističkim središtima ili velikim gradovima. Područje južno od Chiapasa, u blizini granice s Gvatemalom, na kojem se nalazi zamišljena Santa Rita, ne izgleda nimalo nalik na Manhattan ili Berlin. Ondje postoje kodeksi, rasistički i klasni, koji su opstali od vremena španjolske kolonizacije. To je zemlja s kojom se migranti susreću, stotine i stotine kilometara prije nego što se susretnu s prvim velikim gradom. Ako dolazite vlakom iz Srednje Amerike, veća je vjerojatnost da ćete već nakon nekoliko dana doći do piramida nego do nebodera. Od 120 milijuna Meksikanaca oko 70 milijuna ih živi u siromaštvu... Očekivati utjecaj zapadnjačke kulture bilo bi poput odlaska u ruralna područja Indije i očekivati da nalikuju na Švedsku.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Meksiko je smješten između Sjedinjenih Američkih Država i zemalja središnje Amerike. Utječe li to iskustvo života u "tampon zoni" na sliku koju Meksikanci imaju o sebi?

Mi Meksikanci živimo gledajući Sjedinjene Američke Države. Milijuni Meksikanaca žive tamo; ako uključite televizor, bit će prepun programa iz Sjedinjenih Američkih Država, naši su trgovački lanci u velikoj mjeri franšize njihovih. Slušamo njihovu glazbu. Učimo engleski od osnovne škole. Nasuprot tome, Meksiko je slijep za Srednju Ameriku. Kao da ne postoji. Kad je počeo veliki migracijski val iz Srednje Amerike, mnogi Meksikanci nisu ni znali da su ti ljudi iz Srednje Amerike. Mislili su da su siromašni Meksikanci, beskućnici, ljudi s juga zemlje, poljoprivredni radnici. Meksiko sebe ne vidi kao tampon zonu. Živi netremice gledajući sjever i ignorirajući jug.

U vašem je romanu jedno od ključnih pitanja i ono identitetsko. Prema vašemu mišljenju, tko su Meksikanci?

Meksički identitet također je složeno pitanje. Postoje mnoge regionalne, etničke i tradicijske razlike. Meksiko je geografski velika zemlja, sa stanovništvom različitog podrijetla. Slika mješovite, homogene i sretne zemlje koja se je dugo htjela prodati sasvim je pogrešna. U Meksiku postoje milijuni marginaliziranih starosjedilaca, milijuni potomaka europskih, azijskih i afričkih migranata. I svi smo, unatoč napetostima, više ili manje zadovoljni što smo Meksikanci. Nema značajnih separatizama, već pojedinih jakih regionalizama. Istodobno, ponosni nacionalizam opada jer je stanje u zemlji vrlo loše. Postoji neka vrsta produžene depresije. Ponos ljudi je usredotočen na tipičnu hranu i krajolike...

Premda Meksikanci trpe rasizam u SAD-u, isti taj rasizam serviraju Srednjoamerikancima. Zašto je tome tako? Je li posrijedi osnaživanje obespravljenih?

Meksikanci su radikalniji u svojem neprijateljstvu prema stanovnicima srednjoameričkih država nego što su Amerikanci prema njima. Nema masovnih grobnica punih Meksikanaca ubijenih u SAD-u... U Meksiku postoje. To nije jedinstven fenomen, ali je izvanredan: zemlja prema kojoj se susjed odnosi rasistički, odnosi se, zauzvrat, na isti rasistički način prema drugim susjedima. Da bih prikazao taj mentalitet, napisao sam "Spaljene". Ali to je roman. Ja nisam socijalni psiholog. Književnost daje i druge vrste odgovora.

Kako Donald Trump utječe na političke tokove u Meksiku i postoji li konsenzus o rješavanju velike prijetnje koju on predstavlja za vašu zemlju?

Donald Trump agresivniji je, u diskurzivnom pogledu, prema Meksiku, od bilo kojeg drugog američkog predsjednika tijekom posljednjeg stoljeća. Možda od rata u kojemu nam je SAD istrgnuo polovicu našeg teritorija, rata ekspanzivne pljačke. Ipak, u praksi je djelovao kao i svaki drugi američki predsjednik. Nitko nije dobar za Meksiko. Deportacije, zlostavljanja i pritisci uvijek postoje. Samo nas Trump, osim toga, vrijeđa. Obama nas je tretirao poput gospodina, ali deportirao je više Meksikanaca nego bilo tko u povijesti...

Kako će se, prema vašemu mišljenju, razvijati migrantska kriza u Meksiku i hoće li na nju utjecati eventualna kompartmentalizacija stanja unutar Europske unije?

Nova vlada trebala bi provesti radikalnu promjenu načina na koji se odnosi prema migrantima. Meksiko već godinama služi kao prva crta migracijske obrane Sjedinjenih Američkih Država. Naš prioritet kao države nije bio podrška migrantima. Nova vlada mora to promijeniti. O tome i o dubini borbe protiv organiziranog kriminala na jugoistoku zemlje, uvelike će ovisiti ono što se događa s migrantima. Drugi problemi, na primjer, rasizam u društvu, zahtijevaju dugoročniji pristup. Ne znam postoji li ijedna zemlja potpuno izliječena od rasizma.

Unatoč svim užasima opisanim u romanu, tvrdite da postoji i nešto gore, a to "nešto" nazivate "idiotskim autizmom" opisujući ga kao potpunu letargičnost i nezainteresiranost za život. Je li to doista najgore što se može dogoditi?

Ne za život građanina nego za život pisca. Naravno, radije bih da se ljudi dosađuju nego da pate. No pisac ima priliku za nešto više, barem u teoriji, može kopati dublje, tražiti sukob. Zato manje konfliktna društva obiluju introspektivnim, autobiografskim, memoarskim književnicima. Njihovo okruženje im daje manje materijala pa traže sukobe gdje mogu.

Iako je Meksiko zemlja sa 120 milijuna stanovnika, knjige se prodaju u nakladama manjim od 10.000 primjeraka. Ipak ste odlučili dati otkaz na svome poslu i živjeti od pisanja. Koliko je to teško i jesu li male naklade i slaba zarada jedino zbog čega se autor mora brinuti pišući o Meksiku?

Dobar dio meksičkog stanovništva je siromašan. To znači da nemaju novca za kupnju knjiga ili vremena za čitanje, zauzeti su preživljavanjem. Bilo bi apsurdno očekivati da će se to promijeniti ako ne dođe do ekonomske promjena. Kultura je povezana s inteligentnom razonodom. Ali u Meksiku, pored toga, postoji problem obrazovanja. Tko god ima vremena i novca također ne čita zato što postoji konformistički, prosječni mentalitet, a kultura se smatra pretencioznom, snobovskom. To ostavlja relativno nizak broj čitatelja. Književnik preživljava radeći na poslovima vezanim uz pisanje, ako si može priuštiti taj luksuz. Bio sam novinar petnaest godina. Držao sam radionice, tečajeve, predavanja, bio sam član žirija za književne nagrade, pišem članke i dnevne suradnje s medijima. Uz to preživljavam s književnim ugovorima i prijevodima, ponekom stipendijom i nagradama. Književnost vam daje mogućnost da prijeđete nacionalne granice i dođete do različitih čitatelja, na drugim mjestima. Pisac nije fatalni "glasnogovornik" problema svojih sugrađana. On je, prije svega, pojedinac. Nisam federalni zastupnik. Ne govorim u ime moje zemlje. Postoje mnoge stvari koje mi se ne sviđaju u Meksiku i kod mojih sugrađanima. Zato sam književnost odabrao kao način života: jer vas individualizira. Čitate i pišete u osami. Možete napraviti nekoliko koraka u stranu i vidjeti stvari iz druge perspektive.