Prvo malo brojkai koje je teško pogrešno interpretirati. Osamu Tezuka (1928. - 1989.) za svog ne tako dugog života (61) nacrtao je više od 700 manga s više od 150.000 stranica, da bi umro s riječima na usnama: “Molim vas, pustite me da radim”.

Po definiciji otac mange koji je zaslužio i svoj muzej i poštansku marku i, ma zapravo sve, učinio je za mangu ono što je Walt Disney otprilike za svjetski dječji strip. Jasna vizualna veza su krupne manga-disney-oči. Nakon što je nacrtao najpoznatije mange za djecu, otišao je dalje, za razliku od Disneyja, i počeo crtati gekiga mange za odrasle, kojima se nekad opirao.

Hajmo opet malo o brojkama, ovaj put o domaćoj statistici. Fibra je objavila šest Tezukinih naslova u 16 svezaka, listom (stranicom?) gekige, od kojih “Buddha” dohvaća osam tomova, “Adolf” tri toma (dva rasprodana), a “Oda Kirihitu” pišljiva dva. Svi su, naravno, opsegom od više stotina stranica.

No kad smo kod mange u Hrvata, nakon ambiciozno zamišljenog, ali ne baš uspjela Algoritmova eksperimenta, Fibrin je prvi manga autor postao Janiro Taniguchi, kojemu je objavila sedam naslova u dvanaest svezaka, od čega samo dva nisu rasprodana! Inače, mange nikad u Europi nisu omanule, osim u slučaju nesretnog Algoritma, koji se baš u tu činjenicu i iskustvo drugih zemalja i jezika uzdao. Na kraju, danas znam više od jednog klinca koji je počeo učiti japanski zbog mangi i crtića. Manga je činjenica naše kulture, pa molim da se to primi na znanje i čitanje.

”Apolonovu pjesmu” je Tezuka nacrtao 1970. godine na 620 stranica. Ovaj stirp pripada ne samo gekiga mangi, nego seinen podžanru namijenjenom mladim muškarcima. Strip se sastoji od Prologa i pet dijelova koji variraju temeljnu priču, mitski, jer mitovi su varijacije, a cijeli je strip i nastao kao varijacija na mit o Apolonu i Dafne: prije nego što ju je samoživi i zaljubljeni Apolon, sin Zeusa osobno, dograbio, Dafne se uz pomoć svog oca Peneja pretvorila u stablo lovora. I zauvijek ostala izvan Apolonova dosega i ljubavi. Na to nas podsjećaju lovorovi vijenci za pobjednike. A smijete se mita sjetiti i u simboličko-začinske svrhe pri kuhanju, bogati jelo.

Tezuka pripovijeda priču o Shogu Chikaishiju, dječaku, ali već naprednom i inkluzivnom sadistu. Ne može se za Shogua reći da mu je patologija prirođena, ne, on je žrtva svoje majke, prostitutke, nikako gejše, njezina posla i mnogih muškaraca koje mu ona predstavlja kao očeve, a kojima je zajedničko samo to da ga njima ne pada na pamet tretirati kao sina, jer je tko-zna-čiji. To će kod Shogua stvoriti averziju prema ljubavi, posebno prema seksu, činu sjedinjenja, a rezultirati perverznom mržnjom prema svemu živom, prema ljubavi, što će demonstrirati na životinjama ubijajući ih. I zbog toga završiti na liječenju jer je sasvim jasno da će uskoro početi ubijati ljude.

Zanimljiv je prolog stripa koji pokazuje trku 500,000.000 spermića prema jajašcu, oplodnju i onda izumiranje ostalih 499,999.999 neuspješnih. Govori nešto o prirodi, okrutnosti i kompetitivnosti te preslikava temeljno pesimističnu sliku ljudske prirode, i prirode općenito, na cijeli strip.

Shogua će početi liječiti strpljivi i obazrivi dr. Enoki. Pri prvom tretmanu pacijenta elektrošokovima, što tako lijepo podsjeća na dvije godine poslije distribuiranu “Paklenu naranču”, Shosu doživljava viziju. U grčkom hramu mu se obraća božica koja ga osuđuje: “Voljet ćeš istu ženu iznova i iznova. Ali jedno od vas dvoje će stradati prije nego što se sjedinite u ljubavi”. I: “Nakon smrti ćeš se roditi i proživjeti još jednu ljubavnu kušnju! Patit ćeš cijelu vječnost”. Sad znamo o čemu se u cijelom stripu radi, no ipak to nije tako jednostavno, jer Shosu prvo mora naučiti voljeti, a za to nema emo alata.

Epizode će ga ubacivati u najrazličitije kontekste, od vagona kojim kao nacistički vojnik prati Židove u konc-logor pa se zaljubljuje u Židovku do distopijskog sukoba sa sintijima, ljudskim artefaktima, klonovima koji su zavladali svijetom nakon ekološke katastrofe i potisnuli ljude u štakorsko podzemlje, odakle pružaju otpor, a Shosu treba ubiti sintijsku kraljicu u koju se - zaljubi, kao i ona u njega. Ljubavna drama se ponavlja, s mnogo smrti i uvijek nerealiziranim ishodom, srce se oporavlja da bi opet prepuklo, da bi netko bio ubijen, on ili ona, svejedno. I tako u krug, u vječnost, nema iscjeljenja ni rješenja.

Dijelovi stripa se zbivaju na drugoj pripovjednoj razini, ne u mentalnim, psiho ili mitskim sferama, nego Shosu bježi iz bolnice i upoznaje Hiromi, koja od njega pokušava napraviti maratonca, u koju se, naravno, zaljubljuje, ali ona ga samo želi za prvaka, ne za ljubavnika. I opet će srce pući u buketu drugih smrti.

Mnogo će puta Shosu teškom mukom nadvladati vlastitu okrutnost i stići do stadija ljubavi Romea i Julije, kad se s dragom želi umrijeti. I bit će mu to omogućeno, što je vrlo cinično i okrutno, ali kao da namiguje tezi da svaka ljubav u nekom trenu nužno uključuje muku, patnju, raspad, ove ili one vrste. Govorim isključivo o romantičnoj ljubavi, a dovoljno je samo pomisliti na to da će ti kućni ljubimac jednom umrijeti, pa da svatko shvati kako i druge vrste ljubavi žive na klackalici patnje.

Tezuka je bog mange, bog stripa, pripovijeda lako, reklo bi se filmski, motivi i ideje frcaju, usisava ih sa svih strana. Crtež je klasična skicozna manga koja ne mari za anatomiju ili volumene tijela, pozadine, ali briljira u, posebno distopijskoj arhitekturi, pokretu i povremenim psihodeličnim igrama crta, različitosti kadriranja i komponiranja, a i svjetlo se zna rastegnuti od blještave bjeline do noira.

Suočit će vas ova okrutna pjesma s ljubavi i neće ostati na osobnoj razini prokletstva, nego je dići na razinu vrste koja je i nesretna i za to dijelom sama zaslužna. Ljubavi kao jamca opstanka vrste i svega što uz ljubav pride ide.