Američki pisac Fritz Leiber (1910. – 1992.) unatoč značajne popularnosti unutar SF, horor i fantasy žanra i dvije nagrade „Hugo“, nikad nije prevođen kod nas. Nakladnik Krug knjiga prošle godine je objavio romane „Veliko vrijeme“ i „Noć dugih noževa“, popularne SF klasike koji su prvotno izišli 1960. i 1961. godine i time donekle ispravio nepravdu. Iako „Noć dugih noževa“ direktno asocira na istoimenu nacističku operaciju, u ovom romanu na sreću nema nacista, nego su čitatelji bačeni u vrlo neprijatan radioaktivni krajolik u kojem ljudi imaju dvije velike strasti, ubojstvo i seks, i obilato ih prakticiraju. Sve što Leiber ispisuje u ovom kratkom romanu izravna je aluzija na Drugi svjetski rat. Ne želeći ga imenovati, on govori da njegovi junaci žive u vremenu poslije Posljednjeg rata te da se kreću „Smrtozemljem“, opustošenom radioaktivnom zemljom koju natkriva narančasto nebo. Leiberovi junaci su lešinari koji ne ubijaju iz obijesti, nego iz potrebe, upražnjavajući svoj poriv za ubijanjem i potrebu za hranom. Hodaju krajolikom poput pustinjaka, defetistički raspoloženi i nemilosrdni prema svemu što se kreće. Čak i nakon što prakticiraju potrebu broj dva, seks, ni onda se ne uspijevaju istinski prepustiti ljubavniku, nego su u strahu da im taj isti ne zabije nož u vrat nakon što ljubavna ekstaza mine. Tu Leiber vuče analogiju između odrpanih i neuglednih ubojica iz Smrtozemlja i čovječanstva koje se od postanka hrani ratovanjem, bez mogućnosti da nadvlada svoju prirodu. U svoje ubojice Leiber je utkao svijest o tome što rade, znaju da su toplina i prijateljstvo ljepše od ubojstva, ali ne mogu si pomoći.

Radnja ovog kratkog romana proteže se na svega nekoliko dana, a šturi, pustinjski, distopijski svijet koji Leiber gradi rastvara se pred čitateljem kao poznata i gotovo prijatna noćna mora, nešto što je samo po sebi negativno, ali na što smo navikli, pa nam je ugodno. Možda je prva slika koja će se čitatelju pojaviti pred očima ona iz postapokaliptičnog svijeta „Pobješnjelog Maxa“. Jezik kojim autor barata je jednostavan, sažet, taman toliko da informira, ali opet u njemu ima finoće, topline, tugaljive zamišljenosti. Iscrtavajući likove Leiber nenametljivo dočarava besmisao ratovanja te introspektivno ponire u mračne kutove ljudskog karaktera. Zanimljivo je kako Leiber ubojicama Rayu i Alice, strancima koji se susretnu jedan dan, spolno opće te ubiju pilota koji se u Smrtozemlje spustio svojim avionom, suprotstavlja lik starijeg muškarca koji je prestao ubijati. Lik starca je zaigran, nepouzdan, brbljav, ali među njima stoji kao simbol ispravnog života, dokaz da je moguće prestati ubijati.

Pošto se Ray, Alice i Stari ukrcaju na avion nakon ubojstva pilota, u kokpitu im se javi nepoznati glas koji im daje upute da u određeno vrijeme izbace pošiljku metalnih kockica iz aviona i zapucaju kad na obzoru ugledaju neprijateljske snage. Autor ovom malom zračnom akcijom stvara moment napetosti, no u isto vrijeme kreira atmosferu u kojoj se likovi lišeni balasta svakodnevice oslobađaju i jedni drugima otvaraju. Kao kad se na izoliranom mjestu susretne grupa ljudi koja se ne bi družila u vanjskom svijetu, ali na tom određenom mjestu uspiju postići iznimnu bliskost koja se ne može ponoviti u bilo kojem drugom vremenu ili na bilo kojem drugom mjestu. Tako je i ovdje. I unatoč svemu što se dogodilo u svim ratovima i unatoč onome što su njegovi likovi radili u prošlosti, Leiber ostavlja otvorenu mogućnost da je čovjek ipak u svojoj suštini dobar.