Osnovao je HRT, a sada ga brišu iz povijesti
Najteže je predvidjeti - prošlost! Tu dosjetku je Slavoj Žižek često koristio kako bi opisao socijalistički model pisanja povijesti, u kojemu su historijske činjenice brutalno prekrajane prema političkoj modi trenutka. Staljin je svoje protivnike izbacivao iz partije, rejona, države ili života, a odmah potom i iz udžbenika i knjiga. Neko je vrijeme Sovjetskim Savezom kolao vic kako se uz svaki novi primjerak enciklopedije šalje i žilet. Zašto?
Zato da bi se s fotografija izrezala nova porcija nepodobnih. Bolje da ih izrežete sami, nego da vas hapse zbog posjedovanja "iskrivljene slike povijesti". Slično je bilo, i ostalo, i kod nas. Već dulje iz hrvatske povijesti izbacuju jednu od njezinih kulturnih kartijatida - Ivana Šibla. U monografiji izložbe "Šezdesete u Hrvatskoj - Mit i stvarnost", koju je tiskala Školska knjiga (izložba traje do kraja rujna), Šiblova je uloga minimizirana na način čija perfidnost zapanjuje.
"Ravnatelj je Radio Zagreba od 1954. bio Ivan Šibl, a od 1962. do 1967. Josip Šentija. Nakon pokretanja televizije, a to je bilo 1963. godine, generalni direktor Radiotelevizije Zagreb postao je Ivo Bojanić", piše u prilogu monografije suradnica organizatora izložbe Nada Zgrabljić Rotar. Šibl je, dakle, prema ovom tekstu bio direktor Radija, a televizija je pokrenuta tek 1963. godine.
Ta je tvrdnja u oštrom sukobu s faktima. Televizija je pokrenuta 1956., a osnovao ju je upravo Šibl, uz žestoke otpore, vodeći je superiorno ranih, formativnih godina njezina postojanja do razine na kojoj je postala ključna kulturna ustanova republike i najjača TV kuća u bivšoj državi.
"Po uzoru na trendove svjetskih kuća, 1962. počeo je djelovati prvi veliki studio od 460 četvornih metara u Radničkom domu u Zagrebu", piše Zgrabljić Rotar u istom tekstu, iako je ustvrdila kako je televizija "pokrenuta 1963.". Pobrojani su, nadalje, brojni uspjesi Televizije Zagreb iz Šiblova vremena, ali bez spominjanja njegova imena - "snimilo se", "pokrenulo se", "stvoreno je"... "Otvoren je", čitamo tako, "Filmski laboratorij u Ilici 213, nabavljena su nova reportažna kola, a 1965. je utemeljena i Muzička produkcija".
"Godine 1961. počela se prikazivati prva serija Televizije Zagreb, ‘Stoljetna eskadra’. Serija, nažalost, nije sačuvana, a imala je visoku gledanost. Zanimljivo, u gledanosti je nadmašena tek ‘Našim malim mistom’...". "Dramski igrani program bio je", saznajemo iz istoga teksta, "jako bogat i raznovrsan. Od 1960. do 1963. snimljena je 31 televizijska drama".
"Već 1960. godine, kad se televizija tek rađala, osnovan je program za djecu i mlade pod nazivom ‘Školska televizija’. Veći i tehnički zahtjevniji športski događaji šezdesetih godina, koji su zabilježeni na radiju i televiziji, bili su prije svega Olimpijske igre u Rimu 1960. i Olimpijske igre u Meksiku 1968. godine".
Nigdje Šibla! Sve je išlo "po Duhu Svetome", samo od sebe. A sva su ova postignuća realno vezana uz njegov rad.
"TV leksikon", koji je uredio Mirko Galić, zato posve precizno definira stvari.
"Šibl, Ivan; urednik, političar i pisac (1917.–1989.). Prvi glavni direktor RTZ-a. Sudionik antifašističkoga pokreta 1941.–1945., prvo kao zagrebački ilegalac, od 1942. u partizanima; obnašao visoke vojne i političke dužnosti: 1943. je v.d. dužnosti političkog komesara Druge operativne zone, a 1944.–1945. politički komesar X. zagrebačkog korpusa. Od svršetka rata do 1953. u JNA (službu napustio kao general-potpukovnik). Proglašen narodnim herojem. Bio je glavni i odgovorni urednik Borbe 1953.–1954., kad su u listu objavljivani liberalno intonirani članci M. Đilasa. Od ožujka 1954. generalni direktor RZ-a, a nakon pokretanja TV programa generalni direktor RTZ-a do 1963. Iz Zagreba je, 30 godina nakon prvog radijskog programa, zahvaljujući njemu krenuo i prvi TV program u Jugoslaviji, unatoč direktivama iz Beograda da se čeka kako bi prvi TV signal krenuo iz glavnoga grada. Pripada mu mjesto osnivača TVZ-a, što je označeno i njegovom bistom, postavljenom u predvorju velikih studija i upravnog dijela Doma HRT-a u povodu 50. obljetnice televizije i 80. obljetnice radija. Za mandata na čelu RZ-a i RTZ-a poticao i podupirao razvoj kulturno-umjetničkog programa te informativno osamostaljivanje od zajedničkoga jugoslavenskog programa. Posebno je zaslužan za osnivanje i razvoj RTZ-a, za pokretanje prvog TV odašiljača u Jugoslaviji (1956.), za uvođenje Školske televizije (1960.), za izravno emitiranje zabavno-revijalnih emisija iz dvorane Radničkoga doma (1961.), za nabavku suvremene tehničke opreme i puštanje u rad prvoga magnetoskopa (1963.)..."
Očito je, dakle, da je Šibl founding father, otac osnivač jedne od najvažnijih i najmoćnijih hrvatskih javnih kulturnih ustanova uopće, no tu je - s Mjeseca golim okom vidljivu činjenicu - ova monografija planirana i stvarana u vrijeme Hasanbegovićeva upravljanja hrvatskom kulturom, trebala prebrisati, pri čemu se ne treba posebno dovijati zašto. Presudna je činjenica da je Šibl bio komesar X. korpusa, koji je Tomislav Karamarko jednom prilikom optužio za masovne zločine.
Karamarko je, naime, rekao kako je X. zagrebački korpus JNA u završnim borbama za oslobođenje Zagreba pobio 8000 ljudi. Nigdje nije šire elaborirao tu izmišljotinu - to je Srebrenica! - no mnogi su se očito ravnali prema njoj. Monografija je pripremana u mandatu Zlatka Hasanbegovića.
U to je vrijeme i HRT pažljivo izbjegavala spominjanje Šiblova imena - bježali su od njega u širokom luku. Jednako sektaški pristup ljudima njegovali su i tvrdi komunisti, koji su iz hrvatske leksikografije desetljećima izopćavali Matu Ujevića, oca hrvatske enciklopedije, zato što je tijekom rata bio na pogrešnoj strani.
Još je motiva zbog kojih je Šibl izabran za metu. On je živi dokaz tvrdnji da je moguće hrvatstvo koje je i socijalno i nacionalno osjetljivo, ali nije ni šovinističko ni unitarističko, premda jest lijevo. Spadao je u hrvatsku struju u SKH i na našoj ljevici.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Bio je idealist, o čemu dovoljno govori činjenica da je sinovima dao imena Milovan i Dušan, no nije se mirio s unitarističkom politikom. Šibl je i pisac, veliki, sjajan pisac, stvaratelj - sve suprotno od naše suvremene desnice, koja od alata u ruci drži jedino čekić. Oni su nalik na ISIL u Palmiri - hodaju od jednog do drugog kulturnog spomenika, sve ruše, ništa ne grade. Knjige, predstave, filmovi, muzeji, zbirke - nigdje ništa, pustinja. A iza Šibla su ostala djela koja nije moguće tek tako "isčekićati".
Njegovi su ratni dnevnici prvorazredno štivo, uz bok Milovanu Đilasu i Edurardu Kocbeku, reljefni, s mnoštvom sjajno ocrtanih karaktera i situacija, nisu slučajno poslužili kao materijal za najbolje, zapravo, jedine u višem smislu istinite naše filmove o Drugom svjetskom ratu. Po Šiblu je snimljena i sjajna serija "Sumorna jesen", koja se i danas prati bez daha.
Olovnih sedamdesetih i nešto relaksiranijih osamdesetih, Šibl je bio jedan od rijetkih koji se usudio družiti s Franjom Tuđmanom. Tijekom Hrvatskog proljeća bio je jedan od najistaknutijih lidera umjerene struje, ona koja nije nasjedala radikalima kojima su dirigirale tajne službe. Šibl je bio Krležin prijatelj. I nesalomljiv u svojim uvjerenjima, za razliku od Krleže koji je bio čovjek "od glave do (četrdeset) pete". Za to je platio izopćenjem.
Iz vojske je istupio zbog prosvjeda jer mu nisu dali da s X. korpusom oslobodi Zagreb, pa je u vojsku mobiliziran tek tijekom sukoba sa Staljinom 1948. Na pitanje bi li opet išao u šumu, kasnije je duhovito odgovarao: "U šumu? Više ni u park". Priča o televiziji u Jugoslaviji ide tako da je Šibl jednom prilikom intervjuirao Tita, koji mu je rekao kako cijeli svijet, za razliku od Jugoslavije, ima televiziju.
"Požuri s tim", rekao mu je. Šibl je, doista, požurio - no kad je posao bio pri kraju, iz Beograda su počeli dolaziti telefonski pozivi Rodoljuba Čolakovića, ministra kulture, suprotnog sadržaja - "Uspori s tim...". Najprije pristojni, vremenom sve nervozniji pozivi trebali su natjerati Šibla da odustane i primat u pokretanju televizije prepusti Beogradu. No Šibl - nije usporio. Već prvi tekst koji ćete naći na internetskim tražilicama odmah pokazuje da je ovaj sjajni pisac u najširoj javnosti pravilno percipiran kao otac ove ustanove:
"Osnivač i prvi generalni direktor RTV Zagreb bio je narodni heroj Ivan Šibl, po kojem se danas zove nagrada za životno djelo HRT-a. Izravnim prijenosom svečanog otvorenja Zagrebačkog velesajma na južnoj obali Save 7. rujna 1956. počelo je emitiranje TVZ-a. Redovito emitiranje eksperimentalnog programa Zagrebačke televizije iz Jurišićeve 4 počelo je 19. studenog iste godine".
Moć politike u "popravljanju" prošlosti nikad ne treba podcijeniti. U Hrvatskoj je ovaj proces očito u punom zamahu. Ovdje nije riječ o skrupuloznom pretresanju problematičnih tvrdnji iz bivšeg sustava, nego postupnom, ustrajnom i metodičnom prebacivanju partizanskog pokreta na mračnu stranu povijesti, uz paralelnu rehabilitaciju ustaštva. Kako ustaštvo nije moguće u cijelosti rehabilitirati, sukob oko povijesti u Hrvatskoj u prvom je koraku ciljao na izjednačavanje partizana i ustaša, u drugom na demonizaciju antifašističkog pokreta, a u trećem na diskretno odavanje počasti ustašama kao državotvorcima.
To je manje više i ostvareno - ovih im dana dio Vlade odaje počasti tako što ih krijumčari uz civilne žrtve rata. Negiraju se, pak, jedna za drugim, sva mirnodopska postignuća prošlog sustava. U kratkom vremenu čuli smo kako je Ante Pavelić bio zadnji državnik koji je gradio bolnice u Hrvatskoj, HRT je emitirao dokumentarac o Nacionalnoj biblioteci koji ni na jednome mjestu ne spominje oca ove kapitalne ustanove, Stipu Šuvara (kojemu se uvijek uredno navode svi grijesi), a iz povijesti bi trebalo deložirati i Šibla.
To je, naravno, nemoguće. Šibl nije bio samo narodni heroj, on je bio junak po naravi - kao glavni urednik Borbe objavljivao je tekstove Milovana Đilasa koji su imali svjetski odjek i globalni značaj. Đilas je zahvaljujući tim tekstovima postao prvi disident prvog disidenta - on je Titu postao ono što je Tito bio Staljinu. Šibl se već kao omladinac istaknuo hrabrim akcijama po okupiranom Zagrebu, a tijekom života nikad nije postao oportunist.
Šibl je bio institucija, piše u svojoj knjizi "Bez reprize" Miro Lilić, pa dodaje:
"Šibl je ostavio jak pečat, a svojim autoritetom uspio se izboriti da TV Zagreb bude prva, najbolja televizija u Jugoslaviji, ali i da to ostane. Trebalo je odoljeti svim pritiscima. Bio je blag čovjek, svima je želio pomoći... TVZ, kojoj je udario temelje, već u njegovo vrijeme bila je tako moćna da je mogla raditi velike, pa i grandiozne projekte.
Veliki domoljub, intelektualac, bio je general, ali izuzetno opušten čovjek. Dovodio je novinare, a sa svojim brojnim političkim vezama uspio je za Televiziju isposlovati mnoge usluge koje su joj u tim ranim danima bile potrebne. Strastveno je volio nogomet. Bio je predsjednik Dinama". Prvi televizijski prijenos nogometne utakmice u nas odigrao se, kaže Lilić, sasvim slučajno.
"Šibl je otišao u Italiju gledati prijenos utakmice. Nije bio jako zagrijan za prijenose nogometnih utakmica pa su organizirali da tamo vidi kako to izgleda. Oduševio se. Nešto kasnije, kad je naša reprezentacija igrala u Engleskoj, za radio ju je prenosio Mladen Delić. Televizija je imala sliku, ali nije imala svojeg komentatora. Netko se tad sjetio spojiti televizijsku sliku s Delićevim radijskim prijenosom utakmice i tako je TV Zagreb ostvario prvi izravni prijenos nogometa!"
"Kao jedan od istaknutih sudionika Hrvatskoga proljeća, potkraj 1971. uklonjen je sa svih dužnosti i isključen iz javnoga života", piše u Galićevu "Leksikonu HRT-a".
Ovo je drugi pokušaj da se Šibla izbaci iz povijesti - prvi put s ljevice, a drugi put s desna - no ni on neće biti ništa uspješniji.