Ona je “jazz pjevačica s globalnom perspektivom”, a njezine pjesme “pretvaraju klišeje u nešto svježe, evokativno i uzbudljivo”, donoseći “novu viziju ženskog iskustva”. Riječ je o nekima od epiteta kojima su ugledni svjetski mediji opisali Thanu Alexu, hrvatsko-američku jazz vokalisticu, skladateljicu i producenticu čiji je album “Ona” iz 2020. dvostruko nominiran za nagradu Grammy. Rođena u New Yorku 1987. u obitelji hrvatskih imigranata, Alexa je krenula glazbenim putem kao violinistica, ali je u tinejdžerskim godinama, nakon selidbe u Hrvatsku, otkrila vokal i jazz. S podrškom legendarnog Boška Petrovića, brzo je zakoračila na scenu, a kasnije se vratila u SAD gdje je diplomirala jazz i psihologiju. Objavila je desetak albuma, samostalno i u suradnji s brojnim uglednim jazz glazbenicima, među kojima je i njezin suprug, višestruko nagrađivani skladatelj i bubnjar Antonio Sanchez.

Ističe se i društvenim angažmanom: primjerice, u suradnji s hrvatskom neprofitnom udrugom Solidarna, donirala je dolar od svakog prodanog albuma “Ona” kako bi pomogla ženama koje trpe obiteljsko nasilje. Uz to je i suosnivačica i umjetnička direktorica Ponta Lopud Jazz Festivala koji povezuje jazz glazbenike iz Hrvatske, regije i svijeta. Sredinom svibnja Thana Alexa je nastupila u zagrebačkoj Tvornici na festivalu JazzHR, a tim je povodom ljubazno pristala na razgovor za Express u kojemu smo se dotaknuli njezina umjetničkog puta, obiteljske povijesti i povezanosti s Hrvatskom, života s partnerom vrhunskim glazbenikom, te novog albuma u kojemu istražuje terapeutski potencijal glazbenih frekvencija.

Express: Odrasli ste između dva različita kulturna svijeta - američkog i hrvatskog - i jednom ste rekli da ste se osjećali kao ‘third-culture kid’. Na koji je način to iskustvo umjetnice koja dijeli više kulturnih identiteta oblikovalo vaš glazbeni izraz?

Imati multikulturni utjecaj jako je važno u umjetnosti. Umjetnost je kultura, i o različitim se kulturama puno može naučiti slušajući glazbu. Živjeti u jednom gradu kao što je New York je poput života u socijalnom eksperimentu: nikad ne znaš koga ćeš upoznati i kako će njihova priča promijeniti ili utjecati na tijek tvog života. Moj muž i ja živjeli smo u kvartu koji se zove Jackson Heights, poznatom kao najraznolikiji kvart na svijetu. Svaka osoba u ovom kvartu donosi jedinstvenu perspektivu. Sada živimo nedaleko od Barcelone i, iako smo relativno novi u Španjolskoj, naša međunarodna putovanja, zajedno s multikulturalnim načinom života, pripremila su nas da se osjećamo kao kod kuće u ovoj novoj zemlji. Mislim da je životna formula da moraš znati odakle si došao da bi znao kamo ideš. Ja sigurno ne bih bila ono što jesam da se nisam povezala sa svojim korijenima, obitelji i, naravno, svojim umjetničkim i glazbenim putem.

Express: Vaš otac Radovan Pavelić bavio se temama povijesne pravde i povrata kulturnog blaga, a majka Mercy de Bona Pavelić, iz poznate dubrovačke obitelji Bona, podržava mlade glazbenike kroz fondaciju. Kako je njihova životna vizija oblikovala vaš pristup ne samo glazbi, nego i društvenoj odgovornosti umjetnika?

Moj je otac izgradio uspješnu karijeru kao korporativni odvjetnik u SAD-u, vodeći vlastitu odvjetničku tvrtku u New Yorku. Kada smo se preselili u Hrvatsku, proširio je svoj rad na pravni i korporativni konzalting, arbitraže i spašavanje velikih tvrtki. Iako nikada nije bio umjetnik, ima vrlo kreativan um pa je svoju pravnu karijeru vodio na sasvim drugačiji način od većine. Moja je majka bila jedna od najviše pozicioniranih žena u američkom investicijskom bankarstvu svog vremena. Napustila je glumačku karijeru kako bi postala bankarica i zaradila dovoljno novca za preživljavanje. Uvijek je govorila da je ‘prošla svojim putem kroz 18 godina bankarstva’. Kada sam imala dvije godine, i tu je karijeru napustila kako bi imala više vremena kod kuće kao majka. Kasnije je postala predsjednica privatne zaklade koja daje potpore umjetnicima, te od 1992. otkriva i podupire samostalne umjetnike u svim disciplinama između SAD-a i Hrvatske. U Hrvatskoj je otvorila i vodila uspješnu tvrtku za nekretnine, a producirala je i prvo kazalište na engleskom jeziku u Zagrebu. Moji su roditelji vrlo različiti i zanimljivi ljudi. Iznad svega, oni su dobri ljudi i naučili su me kako se brinuti za druge. Puno sam naučila od njih i vjerujem da sam apsolutno proizvod njihova učenja i utjecaja.

Express: Preseljenje iz SAD-a u Hrvatsku u ranim tinejdžerskim godinama zvuči kao traumatično iskustvo. Što vam je tada bilo najteže - jezik, kultura, identitet?

Kada sam se preselila u Zagreb iz New Yorka s 13 godina, doživjela sam ogroman kulturni šok. Hrvatska mi je bila poznata, naravno, ali samo tijekom ljetnih praznika - kao obitelj dolazili smo samo ljeti. Nisam znala dobro govoriti jezik jer smo oduvijek kod kuće govorili engleski, tako da je cijeli taj period bio dosta izazovan za mene kao tinejdžericu. Iako je bilo teško, znam da je to iskustvo potpuno promijenilo moj život na najbolji način. Iz svih svojih životnih iskustava postala sam otvorenija i svjesnija osoba.

Express: Vaš prvi javni nastup bio je u Dubrovniku. Tada ste imali samo 13 godina: sjećate li se još uvijek tadašnjeg osjećaja? Jeste li već tada znali da je pjevanje pred publikom ono čime se želite baviti u životu?

Skoro sam svako ljeto svog života provela u Dubrovniku i gotovo svake ljetne noći sjedila u kafiću Trubadur i slušala glazbu uživo. Jedne noći, kad sam imala 13 godina, Marko Brešković - stari prijatelj moje mame - primijetio je da pjevam i viknuo: “Thana, znaš li ovu pjesmu? Dođi pjevati!” Uplašila sam se jer do tada nikad nisam pjevala pred publikom, ali mama me gurnula na pozornicu i otpjevala sam svoju prvu pjesmu, “I Will Survive” Glorije Gaynor. Od tog dana gotovo svaku ljetnu večer provela sam pjevajući u Trubaduru. Za glazbenu karijeru odlučila sam se tek puno godina kasnije, ali to prvo iskustvo pjevanja pred ljudima zauvijek me promijenilo.

Express: Legendarni Boško Petrović prepoznao vas je kao tinejdžericu i dao vam jednu od prvih prilika za nastup. Kako pamtite Boška? Sjećate li se nekog savjeta koji vam je dao?

Kad sam imala 16 godina i počela pripremati prijave za fakultete u SAD-u, htjela sam priložiti i demo CD. Živjeli smo blizu BP Cluba i često smo tamo išli kao obitelj slušati glazbu. Otac je jedan dan otišao do kluba i zamolio Boška da posluša kako pjevam i, ako mu se svidi moj glas, da mi pomogne snimiti demo. Od tog snimanja Boško je prepoznao moj talent i uveo me u svijet jazza. Dao mi je šansu pjevati u BP Clubu za prve nastupe i, možda najvažnije od svega, odveo me u Grožnjan na ljetni kamp “Jazz is Back!”, što mi je promijenilo život. Boško mi je dao jedan od najboljih savjeta koje sam ikada dobila: rekao je da pravi umjetnik uči kroz imitaciju, ali da je najvažniji dio razvoja pronaći vlastiti glas.

Express: Svoj najpoznatiji album ‘Ona’ odlučili ste samostalno objaviti na samom početku pandemije koronavirusa, u trenutku kada je svijet bio zatvoren. Kako to da ste odlučili poduzeti taj rizik? Praktički ste ga sami napravili, a na kraju je dobio dvije nominacije za Grammy. Što ste naučili iz tog procesa?

Naučila sam da biti neovisna umjetnica - osobito unutar nišnog žanra poput jazza - uvijek znači težak i često nemilosrdan put. Također sam naučila slijediti svoj umjetnički i osobni instinkt i nikada ne pristajati na kompromis kada je u pitanju integritet. Svatko će uvijek imati mišljenje o tome što, kako, kada i treba li nešto učiniti. Naučila sam selektivno prihvaćati tuđe savjete i na kraju uvijek slušati svoj unutarnji glas.

Express: Taj album nosi snažnu univerzalnu poruku o ženskoj snazi. Kako ste odlučili da baš priče žena iz vaše obitelji postanu temelj tog albuma?

Muškarci u mojoj obitelji postigli su nevjerojatne stvari tijekom svog života i naširoko su slavljeni zbog tih postignuća. Žene u mojoj obitelji bile su prisutne kroz sve proslavljene živote ovih muškaraca i pridonijele im na neprocjenjive načine, o kojima nije nužno pisano u povijesnim knjigama, ali bez njihovih doprinosa obitelji bi se sigurno raspale. Tek kad sam svojoj mami i baki s očeve strane počela postavljati pitanja o njihovim životima i životima žena u našoj obiteljskoj povijesti, saznala sam koliko su važni bili njihovi doprinosi. Također me iznenadilo kad sam saznala kroz što je svaka od njih morala proći kao žena - i u Europi i u SAD-u - u različitim razdobljima povijesti i u različitim trenucima svojih života.

Express: Vaša akademska podloga iz psihologije nije tipična za jazz vokalisticu. Kako se konkretno znanje iz psihologije reflektira u vašoj svakodnevnoj umjetničkoj praksi ili u odnosu prema publici? Koristi li vam studij psihologije u umjetnosti?

Upisala sam psihologiju na Sveučilištu u Bostonu, ali brzo sam shvatila da život bez glazbe na prvom mjestu nije život za mene. Nakon godinu dana u Bostonu preselila sam se u New York kako bih započela glazbenu karijeru i upisala se na New School University na Manhattanu, gdje sam kroz pet godina diplomirala i jazz i psihologiju. Isprva su to bila dva zasebna studija, ali do kraja faksa kombinirala sam svoje znanje i napisala diplomsku disertaciju o psihologiji glazbe: kako obrađujemo glazbu i kako je naša emocionalna povezanost s njom povezana s memorijom. Mislim da mi je osnovno razumijevanje i znanje psihologije pomoglo u odnosima s ljudima. U glazbenom se poslu moraš znati nositi s različitim karakterima, velikim egom, nesigurnostima i, pogotovo, predrasudama prema ženama u biznisu. To mi je sigurno pomoglo da bolje razumijem i sebe, osobito za vrijeme pandemije. Morala sam prihvatiti da je moje emocionalno stanje izravno povezano s mojim umjetničkim izrazom jer su glazba i njezino izvođenje moja osobna terapija.

Express: Istraživanjem kako glazbene frekvencije mogu utjecati na emocionalna i fiziološka stanja ljudi bavite se i na svojem predstojećem albumu, za koji ste dobili potporu u SAD-u. Možete li nam pojasniti o čemu je riječ?

Poznato je da glazba i zvučne frekvencije liječe umove i tijela prožeta traumama. Sam zvuk može potaknuti kreativnost i inspiraciju kroz odjek i rezonanciju unutar tijela. Ovaj album će istražiti kako zvučne frekvencije bude emocionalna stanja, pokreću fiziološke reakcije na molekularnoj razini i utječu na mentalno zdravlje. Frekvencije namijenjene oponašanju određene emocije bit će temelj, dok će stihovi i melodija ispričati priču o životnom iskustvu koje govori o tome što je ta emocija.

Express: S autorom glazbe za Oscarom nagrađeni film Birdman i četverostrukim dobitnikom Grammyja Antoniom Sanchezom - koji je i vaš suprug - radili ste na brojnim glazbenim projektima. Kako uspijevate održavati ravnotežu između intimne bliskosti i profesionalne suradnje?

Glazba je učvrstila našu vezu, zbližila nas, a ljubav prema glazbi - zajedno s ljubavlju jednog prema drugome - prirodno je obogatila naše glazbene koncepte, projekte i osobna dostignuća. Duboko smo povezani glazbeno i emocionalno, i to se vidi u svemu što radimo. Međusobno se nadahnjujemo i motiviramo.

Express: Puno surađujete i s hrvatskim glazbenicima. Kako uspoređujete razine profesionalizma, pristupa glazbi ili razmišljanja o jazzu između hrvatske i američke scene?

Mislim da u Hrvatskoj postoji pravo glazbeno bogatstvo. Glazbenici koji dolaze iz naše regije imaju puno toga za reći i rade vrlo zanimljive i inovativne projekte. Jako me zanima tko su i što rade. Naravno, jako sam posvećena i pronalaženju talentiranih glazbenica iz naše regije. To je dio razloga zašto sam htjela pokrenuti Ponta Lopud Jazz Festival. Kroz pripadajuću radionicu želim otkriti naše mlade jazz glasove u usponu.

Express: Koji je bio najveći izazov pri pokretanju Ponta Lopud Jazz Festivala? Koja je njegova glavna kulturna misija - kako birate program, glazbenike i mentore?

Ove godine ide treće izdanje festivala. Kao samostalna umjetnica svjesna sam neprocjenjive vrijednosti vremena i prostora potrebnog za procesiranje životnih iskustava i potpuno uranjanje u trenutak, što potiče kreativnost. Također sam svjesna i toga koliko se takve prilike rijetko nude. Polazište Ponta Lopud Jazz Festivala temelji se upravo na tome: pružiti umjetnicima, koji se nalaze na različitim stupnjevima karijere, mogućnost stjecanja takvih iskustava. Teško je - a da ne komentiram i skupo - započeti bilo koji novi umjetnički projekt, pogotovo u svijetu jazza, koji je nišni žanr. Bilo je izazovno prikupiti sredstva potrebna za organizaciju ovog festivala - pogotovo u trećoj godini održavanja - ali po reakciji naših gostiju i sudionika, već smo motivirani za četvrtu godinu. Jedan od najjedinstvenijih elemenata ovog festivala je to što svoje umjetnike tretiramo kao ‘first class citizens’ - od gostujućih umjetnika do sudionika radionica. Svi su pozvani na otok za vrijeme cijelog trajanja festivala, uz pokrivene sve troškove, kako bi bez brige mogli biti fokusirani na stvaranje glazbe. Sudionici radionice pozivaju se na temelju umjetničkih zasluga, a ne financijskih mogućnosti. Ovo je bilo vrlo važno za mene i Tildu (Bogdanović). Želimo pozvati glazbenike koji su talentirani, a ne samo one koji si financijski mogu priuštiti ovakav događaj. Sudionici radionice plaćaju vrlo simboličnu naknadu koja nam pomaže da pokrijemo određene troškove, ali radionica i koncerti su besplatni, a prijevoz kopnom i morem, kao i četiri dana obroka, smještaja i sva festivalska događanja, pokriva Ponta Lopud. Jako smo zahvalni svim našim sponzorima koji su omogućili ovaj čarobni vikend. Atmosfera zajednice i inspiracija koja se stvara na Lopudu čini da se sav trud i naporan rad isplate! Osjećaj zajedništva i nadahnuća koji se stvara u tri kratka dana na otoku Lopudu tijekom jazz festivala drugačiji je od svega što sam ikada doživjela. I svaki glazbenik koji dođe na Lopud, na kojoj god bio razini karijere, osjeća istu energiju.

Express: Pretpostavljam da ima puno unosnijih glazbenih područja od jazza. Jeste li ikad razmišljali o tome da počnete raditi neku komercijalniju vrstu glazbe?

Razlog zašto volim jazz žanr je taj što nam daje slobodu da spojimo višestruke utjecaje sa složenošću i sofisticiranošću jazz harmonije i ritma. Ono što radim nazivam “jazz” jer svijet uvijek traži etiketu za sve, ali glazba koju pišem ne spada u određeni žanr. Moja je glazba samo odraz mene u određenom trenutku. Na mene utječu tradicionalni jazz, alternativni rock, world music, pop, elektronska glazba i drugo. Ne obraćam pažnju na etiketu, samo obraćam pažnju na to kako se osjećam zbog svoje glazbe.