Jergović: Mahnito doba

Mnogo godina poslije rata Bela Krleža će, s iskrenom zblanutošću nad samom sobom, govoriti kako joj uopće nije jasno da se sve to i njoj moglo dogoditi. Oni s kojima se vratila kazalištu, njezine dobre kolegice i prijateljice Blaženka Katalinić, Sofija Perić, pa gospođa Žanka Stokić, “genijalna komičarka, za koju je gospodin Branislav Nušić napisao ‘Gospođu ministarku’, sve one redom bile su protivnice okupacije, i niste mogli čuti da je ikad ijedna od njih izgovorila ama jednu jedinu ružnu riječ na račun Židova ili komunista. Pa nas četiri smo”, govorila je Bela Krleža nekoliko mjeseci pred smrt Bori Krivokapiću, sakrivale snopove ilegalnih proglasa po pozorišnoj garderobi. I još nešto ću vam reći: igrale smo u Centrali za humor i u Acinom smešnom pozorištu, sve su to bili dosta bedasti skečevi, pa sam mislila - Bože, što bi sad Krleža rekao da me vidi, ali osim što se publika smijala i što su Nijemci bili zadovoljni jer se publika smije, ničega tu nije bilo što bi izrugivalo bilo čije mane. Nije bilo šala na račun Židova ili partizana. A publike je uvijek, fala Bogu, bilo tako da svi nisu mogli ni ući. Viđala sam i neke koji me nakon svega kroz što smo prošli više nisu ni pozdravljali, nego bi prelazili na drugu stranu Terazija, ili koji su poslije rata zauzeli vrlo visoke položaje. A na tom strašnom suđenju u veljači 1945, na kojem smo završile gospođa Žanka i ja, dok se Blaženka uspjela nekako izvući, pita nju tužilac: Koliko vam se puta desilo da zbog žalosti zbog streljanih i obešenih niste mogli da odigrate svoju ulogu? A ona što će, samo šuti! I što da kaže? Što sam ja uopće na takvom suđenju uspjela reći? Ništa, jer se oko mene samo okretao jedan veliki ringišpil i nisam više znala što se to stvarno zbiva, a što ja to sanjam. Gospođa Žanka im je govorila da je šećeraš, i da ne može bez insulina, a da joj ga ne daju otkako je uhapšena. Tužilac je pljunuo u njenom pravcu: a jeste li našim drugovima na Banjici i u Jajincima vi dali insulin? Što da na to kažete? Kada mu se izvrne svijet, čovjek više ne može ništa.”

Bela Krleža Davor Puklavec/PIXSELL

Žanka Stokić bila je osuđena na osam godina gubitka građanske časti i na društveno koristan rad. U njezinom slučaju: čišćenje ulica! Postupak protiv Bele Krleže najprije je obustavljen, pa je uhićena pri dolasku u Zagreb, gdje je u jednom od najgrotesknijih političkih procesa u poslijeratnoj Jugoslaviji, osuđena na smrt. Među otegotnim okolnostima bila je navedena i ta što je žena “suradnika okupatora, narodnog izdajnika i kontrarevolucionara” Miroslava Krleže. U to vrijeme, u srpnju 1945. u Beogradu Miroslav Krleža biva osuđen na dvije i pol godine robije i na devet godina zabrane javnog djelovanja po odsluženju kazne. To znači da je njezino krivično djelo protiv narodne časti - gluma u bulevarskim komedijama, sudjelovanje u skečevima te pričanje viceva po beogradskim okupacijskim kazalištima - višestruko teže od njegovih, na dvjestotinjak stranica optužnice pobrojanih i opisanih djela. Ili je Belino najveće zlodjelo bilo to što je žena Miroslava Krleže.

Desetljećima kasnije, svjedoci epohe, a onda i pojedini sudionici zagrebačke pravosudne svinjarije, prvi među njima sam Vladimir Bakarić u intervjuu za zagrebački Vjesnik od 30. siječnja 1978, govore da smrtna presuda Beli Krleži nikada nije trebala biti izvršena, da je to i osuđenica znala, da su svi to znali, osim, možda, samog Krleže. Bila je to, kako kaže Bakarić, “revolucionarna odmazda, iz ovog vremena možda i teško razumljiva, za sve ono što smo mi doživljavali kao Krležin nesporazum s Partijom, a zatim i za sve ostalo što je iz tog nesporazuma proizašlo”. Na to je Igor Mandić otputovao u Beograd, i nenajavljen banuo Krleži u njegovu vilu na Vračaru, da mu ponudi intervju u kojem će odgovoriti Bakariću. Stari je pisac bio ganut - jer to je zapravo bila prva ozbiljna pomirbena gesta koja mu stiže iz Hrvatske, premda je bilo mlađih hrvatskih pisaca, uz Mandića vrijedi spomenuti Marijana Matkovića, i Gorana Babića, kao i sveučilišnog profesora Stanka Lasića i nakladnika Slavka Goldsteina, koji su iskazivali odanost Krležinom djelu - ali Mandićevu ponudu da u intervjuu za isti taj Vjesnik odgovara Bakariću on nije prihvatio: “Oboje smo stari, dragi moj Mandiću, i od svađa sa tim starim puhom nikakve koristi ne bi bilo. Znate, kad pređete osamdesetu malo vam je i smiješno da se gnjevite nad vlastitim smrtnim presudama. Između mene i njih odavno je svršeno, pa se pomalo iznenadim kad negdje trebam upisati mjesto rođenja. Zagreb! Zar još uvijek Zagreb?”

Ali na ovom se mjestu pričom moramo vratiti nekoliko koraka unatrag, na okolnosti iz listopada 1944, pred samo oslobođenje Beograda. Marko Ristić je u ta krvava i mahnita doba, kada je bilo mnogo lakše izgubiti glavu nego ikoga oko sebe uvjeriti da ta glava nešto vrijedi, uspio za Krležu osigurati najsigurniji prijelaz iz jedne epohe u drugu, te se pritom pobrinuti i za stvaranje iluzije da je Milovan Đilas negdje daleko od njega. Premda je Đilas u tom trenutku bio svud naokolo, sveprisutan i svevideći. Kraj studenoga, kada u ruševnom Beogradu više nema pucnjave - ako se čuju hici, bit će da to strijeljaju narodne izdajnike! - i kada se posvuda naokolo čuje pjesma, uglavnom ona i onakva kakve u ovom gradu nikad nije bilo, ojkavica, ganga i bećarac prečanske i bosanske braće i sestara, ili tužna i sveprožimajuća sovjetska revolucionarna pjesma, Krleža na razrješenje svoje sudbine čeka u jednom suterenskom stanu na Zvezdari.

U ponedjeljak, 27. studenog na naslovnoj stranici Politike objavljena je lista 105 na smrt osuđenih i odmah strijeljanih suradnika okupatora. U utorak, na istom mjestu u novinama, Marko Ristić, prijeratni književni kritičar lista, objavljuje svojevrsnu apologiju strijeljanjima, naslova “Zajedno su pošli u smrt oni koji su zajedno pošli u zločin”. Među osuđenim i pogubljenim ima ministara u izdajničkoj vladi generala Milana Nedića, žandara i policajaca, njemačkih oficira, agenata Gestapoa i karijernih uhoda, zločinaca svake vrste, pjesnika i književnih prevoditelja, profesora univerziteta… I među svima njima jedan je crtač stripova. Taj crtač stripova zvao se Veljko Kockar, i u odnosu na revolucionarnu pravdu manje je bio kriv nego Miroslav Krleža. Njegova krivnja bila je manja i u odnosu na neku univerzalnu pravdu, ako takva još postoji, ali i u odnosu na upravo promovirane zakone nove, kao i bilo koje druge države. Bio je manje kriv naprosto zato što ni za što nije stigao biti kriv. Crtao je novinske stripove zabavnog sadržaja, onakve kakvi su u posljednja prijeratna vremena bili u modi. Stvarao je junake po uzoru na Walta Disneyja, odnoseći se, možda, pomalo i neodgovorno prema pitanjima autorskih prava, objavljivao je i za vrijeme okupacije, ali nitko nikad neće u njegovim stripovima pronaći ništa što bi ga prikazalo kao suradnika okupatora ili propagandistu njihovih ideja, premda u Politici s imenima strijeljanih uz njegovo ime piše: “student tehnike, agent Gestapoa, istakao se u širenju laži i kleveta protiv Narodnooslobodilačkog pokreta”. Ili ga je netko oklevetao, ili se radilo o fatalnoj zabuni i zamjeni identiteta, koja je razriješena tako da su mu za sva vremena pripisane tuđe inkriminacije. Mrtvima je svejedno, mrtvi mogu ostati vječno krivi!

Je li među 105 osuđenika pred revolucionarnim sudom, koji su tako brzo pogubljeni, bilo još nedužnih? Teorija slučaja, statistika, brzopletost našega svijeta u promoviranju pravde kojom će biti zamijenjena neka stoljetna nepravda, sve nam govori da vjerojatno jest, bilo je još nedužnih. A koliko je među 105 osuđenika pred revolucionarnim sudom bilo onih koji bi, sa stanovišta revolucionarnog prava i onih koji su takvo pravo provodili bili prije osuđeni nego Miroslav Krleža, e da se kojim slučajem našao sucima u rukama? To pitanje u sebi sadrži odgovore i na mnoga pitanja, a ne tiče se samo crvenih revolucionarnih vlasti iz Beograda 1944. ili iz Zagreba 1945. Jer isto tako možemo konstatirati i to da hrvatski književnik, prema kojem Krleža pokazuje karakterističnu nježnost, August Cesarec, ne bi bio pogubljen, e da je u ruke crnih revolucionarnih vlasti u Zagrebu 1941. dopao koji mjesec, tjedan ili možda samo dan kasnije.