On je po mnogima najveći britanski dramatičar i kazališni reformator nakon Shakespearea, Becketa i Pintera. Zovu ga i Čehovom našega doba, a za neke je i pljunuti Mick Jagger u obliku pisca prepunog magnetskog šarma. Možda su ipak najviše u pravu oni koji Toma Stopparda smatraju najmudrijim filozofom poslijeratne svjetske drame kojem samo čudnim slijedom nepovoljne nebesko-političke namještaljke prerijetko sklone dramatičarima nije pripala odavno zaslužena Nobelova nagrada. Kako bilo, riječ je o naširoko omiljenom umjetniku koji desetljećima predstavlja uzor generacijama pisaca i ostalih kazališnih umjetnika. Njegova je slava planetarna, a nagradama i priznanjima ne zna se točan broj jer su, osim samoga Stopparda u nebrojenim produkcijama njegovih čak 47 dramskih djela tiskanih u nebrojenim izdanjima, redovito nagrađivani redatelji, izvođači, dizajneri, koreografi širom svijeta... Za tri je drame dobio nagradu Olivier, a za čak pet osvojio onu najprestižniju na svijetu, Tony Award, što je podvig koji nije uspio nikom drugom. Petu je primio prije dvije godine za najbiografskiju od svih svojih drama, “Leopoldstadt”, koja se bavi stradanjem (njegove) židovske obitelji u Holocaustu. Nagrada se dodjeljuje od 1948. godine, a nakon Stopparda, kojemu na kaminu kuće u Dorsetu stoji pet zlaćanih figurina, slijede s “tek” dva Tonyja sedmero velikih dramatičara: Edward Albee, Tony Kushner, Arthur Miller, Terence Mc Nally, Yasmina Reza, Peter Shaffer i Neil Simon. Tennessee Williams dobio je primjerice - jednoga, baš kao i Nobelovac Harold Pinter. Stopparda nisu zaobišli ni Oscar ni Zlatni globus, oba za scenarij filma “Zaljubljeni Shakespeare”, koji je napisao u tandemu s Marcom Normanom.
Iako se u gotovo svakoj drami bavio temama slobode, ljudskih prava, rata i revolucije, nije se smatrao piscem političkog kazališta, tvrdeći da oduvijek opisuje ono što voli najviše, a to su male stvari i isto takvi ljudi: “Naš je život sazdan od običnih, malih stvari i to je materijal kojim se gradi svaka poetika. Oblaci, narcise, vodopadi, dijete u igri... Čak i ono nešto što se dogodi s kavom kad u nju kapne slatko vrhnje - to su stvari pune velikih tajni koje me opsjedaju kao stare Grke nebesa”.
Replika je to iz “Arcadije”, drame “o svemu, a najviše o matematici”, njome Stoppard izražava i vlastitu tajnu pisanja sastojci koje su istančani humor i filozofija duboke, kontemplativne mudrosti koje iz dijaloga u dijalog oslikavaju i piščevu strast prema jeziku: riječi njegove plešu, pravi su vatromet vješte mozgovne gimnastike i erudicije. Nije lak posao prevoditi ih, zna to svaki prevoditelj koji se bacio u taj duboki vulkan lingvističke eksplozije.
A sve to neodvojivo je od lijepog, milijunima prepoznatljivog lica koje mediji širom svijeta obožavaju objavljivati, lica kojemu godine nisu oduzimale šarm, a očigledno ni toplinu u ophođenju s ljudima, znanima i neznanima. O tome sam svjedočila i sama, 2006. godine u Londonu, kad sam s Ivicom Šimićem i Vitomirom Lončar, Tomovim prijateljima i suradnicima kojima je poklonio prava da u Maloj sceni davne 1989. produciraju njegov svjetski hit “Prava stvar”, pa ih iznenadio nenajavljenim dolaskom na premijeru, nakon koje je izjavio da je u Zagrebu našao ljude svoga kova.
Tad, 2006., u Royal Courtu smo odgledali premijerni “Rock and roll”, dramu o češkim prilikama nakon baršunaste revolucije, koja mu nije naročito uspjela. Dočekao nas je nakon predstave sa svojim omiljenim redateljem Trevorom Nunnom, pa iako ga je pred glumačkim ulazom čekala cijela svita, zadržao se s nama u razgovoru. Nasmijan, duhovit, srdačan, jednostavan, nije se libio reći: “Iduća će bolje ispasti!”.
Srdačnost i smisao za razgovor ugodni namrijela mu je bez sumnje njegova slavenska duša koju je golemom stvorilo teško opisivo djetinjstvo. Naime, za manje je upućene bio tipični Englez jer je tako izgledao i tako se ponašao, baš kao kakav fini i bez prestanka nasmijani lord. Ali već samo nabrajanje događaja iz njegove biografije zvuči nevjerojatno: da je rođen 1937. kao Tomáš Straussler, u moravskom Zlínu, prijestolnici cipela Bata, da je s roditeljima i bratom Peterom u bijegu od nacista stigao do Singapura, gdje mu nestaje otac, za kojega godinama poslije saznaje da ga je na moru ubila japanska bomba, da do devete godine živi u Darjeelingu na Himalaji, da se seli u Englesku u kojoj dobiva majora Stopparda za očuha, time i njegovo prezime, uz koje lako preuzima i britanski identitet, da mu zarana pisanje postaje izbor zbog čega napušta školu pa pod imenom William Boot postaje kazališni kritičar u Bristolu, gdje se vrti oko Old Vica u kojemu su mu najbolji prijatelji redatelj John Boorman i glumac Peter O’Toole. I to da prvu dramu “Šetnja po vodi” piše 1960. i da točno godinu prije tridesete ulazi u povijest, a proslavlja ga jednočinka “Rosencrantz i Guildenstern sreću kralja Leara”, napisana 1965. na stipendiji u Berlinu kojoj, nasreću, pod utjecajem djevojke u koju je ludo zaljubljen mijenja naslov u “Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi”. I da, da je, kad su ga pitali o čemu je uopće taj komad neobična naslova, odgovorio: “O tome da me učini bogatašem!”.
Bingo! I bi tako...
Verbalno hrvanje dvojice sporednih likova iz Hamleta o sudbini i prijateljstvu, životu i gubitku odmah osvaja scene širom svijeta, prvu onu najvećeg kazališnog festivala na svijetu Edinburgh Fringea. A onda, 1971., i jednu našu, onu u Teatru &TD, koji vodi neponovljivi Vjeran Zuppa. U režiji Joška Juvančića, dubrovačkog zaljubljenika u pamet i komediju, bljesnuli su u naslovnim ulogama mladi glumački lavovi Rade Šerbedžija i Ivica Vidović. Anegdote s te predstave prepričavaju se do danas, a najluđa je ona da je taj dvojac, kad bi im došlo, zamijenio uloge! Predstava je postala kultna već na prvim reprizama, a tako je bilo i s “Travestijama” 1980. u mudroj režiji Nenada Puhovskog, koju nisu uspjeli srušiti ni bijesni partijski cenzori ni ljuti kritičari, na njezinoj su strani bili iznimna popularnost kod publike, Predrag Matvejević i Ivica Račan, između ostalih. Slijedio je u istom kazalištu persiflažni Stoppardov “Hamlet” režijom kojega nas je 1981. zaludio domaći umjetnički genij Zlatko Bourek. Njega je Stoppard obožavao hvaleći se da je u Zagrebu pronašao svog nepoznatog brata.
Svi smo tad bili ludi za Stoppardom, i mladi i stari!
A onda je uslijedio mučni zastoj u čitanju njegovih drama u Hrvatskoj, s tek nekoliko prekida zaborava koji traje do danas. Između toga tek je nekoliko pokušaja bez naročita odjeka u publici koja drugdje i dalje masovno hodočasti na njegove predstave: intelektualno nabijeno remek-djelo o susretu prošlosti i sadašnjosti, redu i kaosu “Arcadia” u hvaljenoj režiji Larryja Zapije u riječkom HNK 1996., osječka verzija “Rosencrantza i Guildensterna” Zlatka Svibena 2007. i westendovski mjuzikl “Zaljubljeni Shakespeare” u Komediji 2019. Što se Zagreba tiče, opet je 2014. stvar spasila Mala scena s novom verzijom “Prave stvari”, u obljetničkoj sezoni toga po svemu posve drugačijeg hrvatskog kazališta. Teško je, naime, objašnjiv hladni odnos uprava zagrebačkih javnih teatara prema ovom dramatičaru, a nevjerojatno zvuči podatak da ga ona primarno dramska - Drama HNK, Gavella i ZKM - nisu nikad postavila na repertoare, iako su upravo to ansambli i pozornice na kojima se po sasma prirodnom probiru Stoppard odavno morao naći i uz to se na njih redovito vraćati. Pa iako mu se djela nesmanjenim tempom i dalje izvode širom svijeta, susreti zaigranog dječaka Toma (kojega je kraljica Elizabeta 1997. stvorila vitezom pa ga od tada svi zovu Sir Tom) i hrvatskog kazališta mogu se opisati u jednoj kratkoj rečenici: od lude zaljubljenosti tijekom zlatnog doba Teatra &TD preko kasnijih malobrojnih produkcija pa do neobjašnjive šutnje koja ne prestaje. Našim je kazalištarcima očito preveliki zalogaj pisac sklon usporedbi književnog postupka s običnom drvenom palicom za kriket koja majušnu lopticu može dobaciti i do 200 jardi u daljinu. Isto je s piscem, tvrdi Sir Tom kroz glas Henryja u “Pravoj stvari”: “Kad pišemo, mi kao da udaramo palicom za kriket, no umjesto loptica mi bacamo ideje. Kad uzmu pravi zalet i polete, one mogu otputovati daleko, daleko...”.
Riječi i ideje Sira Toma putuju svijetom već šest desetljeća i ne namjeravaju stati. Kretat će se i dalje širom beskrajnih obala Utopije i Arkadije, ujedno i naslova dvaju njegovih remek-djela, koja su svojega autora s pravom svrstala u sam vrh povijesti svjetske književnosti i kazališta.
